Znanstvena analiza euharistijskog čuda u Lancianu je pokazala: meso je mišić ljudskog srca, krv je prava ljudska krv…

Mjesto Lanciano u Italiji poznato je po čak dva euharistijska čuda. Riječ je o najpoznatijim euharistijskim čudima pa je prikladno da s time i zaključimo ovu kratku seriju članka. Nadamo se da ćete na ovaj način produbiti svoju pobožnost prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, kao i svoju vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod euharistijskim prilikama.

Lanciano, VIII. st.

Prvo euharistijsko čudo u Lancianu dogodilo se kada je svećenik reda sv. Bazilija, u crkvi sv. Legontian-a, posumnjao u Isusovu stvarnu prisutnost u hostiji. Za vrijeme sv. mise, hostija se pretvorila u pravo meso, a vino u pravu krv.

Od tada su na tom čudu napravljeni brojni testovi. Prva istraga napravljena je 1970-71. godine, a dio je ponovljen i 1981. godine. Znanstvenik Odoardo Linoli, profesor anatomije, patologije, kemije i kliničke mikroskopije bio je na čelu istrage. Rezultate do kojih je došao neovisno je provjerio i prof. Ruggero Bertelli iz Siene.

Analiza je pokazala sljedeće:

1. Meso je pravo ljudsko meso, krv je prava ljudska krv.

2. Meso je zapravo mišić srca, pri čemu se u presjeku vidi miokardij, endokardij, vagusni živac, lijeva srčana klijetka.

3. Meso i krv imaju istu krvnu grupu, AB.

4. Proteini u krvi istih su proporcija kao i proteini u svježoj krvi.

5. Krv sadrži minerale.

Lanciano, 1273.

Ricciarella Stasio, seoska žena, bila je nezadovoljna u braku sa svojim mužem Giacomom. Pomoć je potražila kod lokalne vračare, poznate po izradi ljubavnih napitaka. A da je vještičarenje uvijek bilo pod nadzorom Sotone i povezano s okultnim, pokazuje i savjet koji je nesretna Ricciarella dobila: trebala je odmah nakon pričesti izvaditi hostiju iz ustiju (tada još nije bilo mogućnosti da biskup dopusti dijeljenje pričesti u ruku), odnijeti ju kući i staviti iznad štednjaka dok se ne pretvori u bijeli prah. Taj prah je zatim trebalo staviti mužu u hranu ili piće i on će ju ponovno zavoljeti.

Praznovjerna i naivna Ricciarella postupila je po uputama vještice. Međutim, umjesto da se hostija pretvori u prah, što bismo od običnog komadića kruha i očekivali, ona se pretvorila u pravo ljudsko meso. Žena je pokušala spriječiti taj proces tako da je hostiju posula pepelom i voskom. Nakon nekog vremena, na crijepu se pojavila ogromna krvava mrlja, a komad mesa ostao je netaknut. Uplašena, Ricciarella zamota crijep i hostiju u stolnjak i zakopa ju u štali.

Kada je tu večer njezin muž došao kući s konjem, konj nije želio ući u štalu, čak ni nakon batina. Konj je naposljetku ušao u štalu, ali sa strane, kako ne bi pregazio mjesto na kojem je bila zakopana hostija. Idućih sedam godina, životinje su u štalu ulazile sa strane, i činilo se kao da pokazuju posebno poštovanje prema mjestu ispod kojega se nalazio zamotani crijep s hostijom.

Očajna i rastrgana, Ricciarella konačno ode na ispovijed u samostan sv. Augustina u Lancianu, kod vlč. Giacoma Diotavellija, rodom iz Offide. Kako nije mogla izgovoriti svetogrđe koje je počinila, zamolila je svećenika da nabraja grijehe, a ona će kimanjem glavom potvrditi je li taj grijeh počinila. Nakon što je svećenik nabrojio sve uobičajene teške grijehe, na koje Ricciarella nije kimnula, rekao joj je: „Evo, ja sam ti nabrojio gotovo sve grijehe koji postoje, ne znam što još preostaje. Osim ako si ubila Boga?“. Na te riječi Ricciarella progovori: „To je moj grijeh.“ Kada mu je ispričala cijelu priču i primila oproštenje grijeha, svećenik je organizirao da se hostija bez odlaganja donese u crkvu. Osobno je otišao u štalu, iskopao zavežljaj i donio hostiju i crijep u samostan.

Nekoliko dana kasnije otišao je u Offidu i pokazao čudo ocu Michelleu Mallicianu i drugim klericima. Otac Michelle odmah je naredio da se skupi dovoljno srebra kako bi se izradio relikvijar. Relikvijar je izrađen u Veneciji, u obliku stiliziranog križa, namijenjen da se u njemu pohrani Hostija koja se pretvorila u meso, ali i komadić drva od Isusovog križa (lignum Crucis).

Relikvija se u istom obliku čuva i danas, pohranjena visoko na glavnom oltaru crkve sv. Augustina u Offidi.

Analize na oba čuda u Lancianu, kao i čudo iz Ostine, kao i uzorci s Torinskog platna… svi pokazuju konzistentne rezultate koje bismo očekivali kada bi svi uzorci mesa i krvi pripadali istoj osobi. Svježina i uščuvanost mesa i krvi tokom tolikih stoljeća, na normalnim uvjetima i sobnoj temperaturi, do danas za znanost ostaje neprotumačiva.