Ratzingerovo proročanstvo o oživljavanju vjere: Na svijet dolazi nešto nevjerojatno

Današnji svijet živi u krizi koja raste kroz nezadovoljstvo životom i duhovnim siromaštvom. Više ne živimo u kršćanskom svijetu, jer vjera više nije očita pretpostavka društvenog života. I doista, često je odbačena, ismijavana, marginalizirana i progonjena. Je li prostor za Boga definitivno nestao u društvu i kulturi? Izgledom bi mogli reći da, da.

Međutim, postoji nešto urođeno u ljudskom biću, nešto u našoj vlastitoj prirodi, što upućuje samo na Boga, i što prije ili kasnije ispliva, iako je ponekad potisnuto ili pogrešno identificirano.

Svijet je odbacio Boga

Ovdje ćemo govoriti o duboko promišljenom proročanstvu Josepha Ratzingera, kasnije Benedikta XVI., o tome kako će čežnja za Bogom neizbježno ponovno izroniti u srcu svake osobe i kako će to ponovno promijeniti kulturu, vraćajući nas u svijet s Bogom.

Svijet je postao autonoman, a Ratzinger kaže da “pitanje Boga više ne nalazi mjesta u ljudskoj misli”. Čak i vjernici sebe vide kao putnike na brodu koji tone i obuzima ih osjećaj nelagode. Čini se da je znanost sposobna razotkriti sve misterije prirodnog svijeta i oslobađa nas potrebe da tražimo objašnjenje izvan materijalnog područja. Ne samo da se transcendencija počinje smatrati suvišnom, nego se čak i sržna kršćanska poruka čini sve naivnija i nevjerojatnija. Kako bi cijela povijest kozmosa mogla ovisiti o jednom čovjeku, Isusu iz Nazareta?

Nije li smiješno misliti da bi čovjek rođen na periferiji Izraela prije 2000 godina mogao biti presudan za sudbinu svake osobe? Ratzinger uspoređuje situaciju kršćana koji žive u sadašnjem kontekstu s klaunom koji pokušava upozoriti ljude da cirkuski šator gori.

Nitko klauna i njegovo upozorenje ne shvaća ozbiljno, jer svi misle da je njegovo vrištanje dio glume. I lako ga se odbaci kao lika na kojeg nitko ne bi trebao obraćati pozornost. Kao rezultat toga, nitko ne pokušava zaustaviti požar, a i cirkus i grad su uništeni.
Situacija za današnje kršćane čini se sličnom.

Također se čini da kršćani ne mogu natjerati ljude da slušaju njihovu poruku. Plamen nestale kulture gori, ali čini se da za to nitko ne primjećuje i ne mari. “Kršćani se”, kaže Ratzinger, “suočavaju s frustrirajućom nesposobnošću da izađu iz prihvaćenih obrazaca mišljenja i navedu ljude da prepoznaju da je vjera ozbiljan aspekt ljudskog života.”

Dakle, živimo u svijetu u kojem se čini da je Nietzscheova proklamacija konačno ostvarena, Bog je mrtav, a sama ideja religioznog vjerovanja sada je neizvediva. No, je li to stvarno tako?

Čežnja za vjerom usađena je u ljudska srca

“Ljudi danas vjeru doživljavaju kao teret, sa svim njezinim praksama, doktrinama i moralnim prosudbama”, razmišljao je Ratzinger.

No, koliko god to paradoksalno izgledalo, dane u kojima živimo karakterizira upravo čežnja za vjerom.

Svijet planske ekonomije, istraživanja, egzaktnog računanja i eksperimentiranja, očito nije dovoljan da zadovolji ljude.

Ljudi se žele riješiti ovoga jednako kao što se žele riješiti staromodne vjere. Kako upečatljivo!

U svijetu u kojem bi ljudska bića konačno trebala riješiti sva svoja vjekovna pitanja i probleme. U kojem bi nas gotovo beskrajne mogućnosti odvlačenja pažnje i zabave trebale zauvijek zaokupiti i natjerati da zaboravimo na sve ostalo, život nam je ipak obilježen dvostrukim nezadovoljstvom.

Ljudi su jednako nezadovoljni vjerom, ali i svijetom i onim što on nudi.

A Ratzinger citira Simone de Beauvoir, koja priznaje da ako popije jednu čašu previše u jednoj noći, glasno plače i budi se stara čežnja za apsolutom, te ponovno otkriva ispraznost ljudskog truda i prijeteću blizinu smrti. Kako nevjerovatno!

Ni sav kulturni milje toliko neprijateljski nastrojen prema vjeri i ideji transcendencije, ni sva teoretiziranja protiv religiozne prirode ljudskih bića, i protiv tradicionalnog morala u kojem je de Beauvoir živjela, ne mogu potpuno potisnuti njeno srce.

Čim se zidovi na kratko spuste, nemir ljudske prirode ponovno se nameće da bi izrazio „bezdanu melankoliju“, kako je naziva Ratzinger, koja raskrinkava lažna obećanja našeg vremena.

U istom duhu Lady Gaga pjeva: “Jeste li sretni u ovom modernom svijetu ili vam treba više? Postoji li još nešto što tražite?”

A Demi Lovato vrišti: “Ima li itko tko me može razumjeti? Trebam nekoga”.

“Vjera ne treba imati pomoć društva, filozofije ili kulture da bi pokazala svoju razumnost”, kaže Benedikt XVI. “I više je poput planinske ekspedicije nego mirnog večernjeg čitanja ispred vatre”, dodaje.

Ali tko god krene u ovaj pohod zna i iskusi da se avantura na koju nas poziva isplati.

Proroštvo Ratzingera: Sve će se rasplinuti, a onda sve novo

Ove proročke riječi tada kardinala Jospeha Ratzingera. izrečene su 1969. godine u jednom radio govoru, a aktualizirane su nakon njegove ostavke.

“Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.

Kao malo društvo, pred nju će se staviti puno veći zahtjevi na poticaj njezinih pojedinih članova. Nema sumnje da će otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenika odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju. U mnogim manjim zajednicama ili samostalnih društvenim skupinama, pastoralna skrb će se obavljati po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom će biti neophodna baš kao i nekad.

Proroštva trojice Papa koja se ostvaruju: Najavili konačni sukob i udar na Crkvu i svijet

No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.

Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti desnim strankama. Biti će to teška vremena za Crkvu jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.

Proces će biti još i teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se za biskup mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću.

No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve .

Ljudi u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkriti će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.

I tako mi se čini da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza jedva da je počela. Moramo računati na nevjerojatane preokrete. Ali sam isto tako siguran u ono što će ostati na kraju: ne Crkva političkog kulta, koja je umrla još s Gobelom nego Crkva vjere.

Ona možda više i neće biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti.

Ako se Crkva da pročistiti i vrati li se korijenima koji su je stvorili, dogodit će se nešto lijepo.”

Samo Bog može odgovoriti na pitanja

Vrijedno ponoviti: “Ljudi u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkriti će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.

Ratzinger također pita: “Ima li vjera danas ikakve šanse?”

Ali i odgovara s proročkim: “da”, “jer to odgovara prirodi osobe. Čežnja za beskonačnim živa je i nezasitna u ljudskim bićima. Nijedan od ponuđenih odgovora neće uspjeti, samo Bog odgovara pitanju našeg bića.”

Kriza je na neki način prilika da novost koju donosi Krist postane još očitija. Jer svi možemo vidjeti zbunjenost, inertnost, usamljenost, ljutnju i očaj koji se javljaju kada ljudi traže sreću u svemu, a ne u Bogu.

Stoga za Crkvu nema ništa važnije od toga da se pokaže snažnim svjedokom obećanja stostrukog primanja onoga što Krist obećava.

Zato je za Ratzingera “temeljna zadaća kršćana u pluralističkom društvu kakvo je naše, svjedočiti novi život koji izvire iz susreta s Kristom.”

Rekao je Ratzinger i da “nemamo većeg blaga za ponuditi našim suvremenicima.”

I dodao je: “Moramo prepoznati da se malo po malo moramo ponovno obratiti. A pravo obraćenje je životni čin koji se ostvaruje strpljivošću cijeloga života. To je čin u kojem ne smijemo izgubiti povjerenje i hrabrost na tom putu.”

Papa podijelio moćne poruke iz ukazanja Djevice Marije: Ovo čovječanstvo mora čuti