Pismo čovjeku koji je drugom poput vuka

Doživljavanje onog drugog kao protivnika, kao neprijatelja ili kao nekog koga treba iskoristiti, poprima sve šire razmjere.Ovo se događa na svakodnevnoj razini, a da mnogi ljudi niti ne zamijete što to rade i kamo ih to vodi.

Gle, pa ti vičeš na svoju ženu jer ti ručak nije stavila na vrijeme na stol, a i ne voliš juhu dok je vruća!

Uvijek nađeš nešto da gotovo svakodnevno prigovaraš svome mužu. Ta pobuda ti je jača od onog drugog – da budeš mudra i strpljiva s njim.

Bez kontrole psuješ, onako usput, a ne vidiš da tako truješ i sina i kćer i druge. Kao da si lijepe riječi, za koje si nekoć znao, ostavio negdje po putu.

Nemaš dovoljno vremena za igru i priču s djecom, ali zato uvijek imaš vremena za pogledati omiljenu sapunicu ili kakav zabavni, naravno, show.

Mladiću, ti ne primjećuješ staricu u autobusu da joj ustupiš mjesto. Naprotiv, na radost svog društva, s podsmijehom sipaš ironične dosjetke na račun njenih godina i bora, a ti ih, možda, nikad ne ćeš ni dočekati.

Djevojko, koristiš mobitel i facebook kao oruđe ili oružje da proširiš ružnu vijest o bivšem momku koji te bez riječi objašnjenja ostavio. Sad već širiš i lažnu i ružnu informaciju o svojoj suparnici u borbi za novog momka.

Čovječe, hvališ se da si spavao s petnaest cura i veseliš se kao malo dijete jer je šesnaesta na vidiku!

Djevojko, spremna si prodati svoje tijelo i dušu samo zato da bi se dobro i lagodno udala ili zaposlila. To tako dobro i pomno smišljaš da nitko ne će ni primijetiti kako si došla do svog cilja.

Gospodine, Vi tako bahato podcjenjujete svoje učenike nazivajući ih spektrom pogrdnih imena samo zato što ne znaju neke vrlo bitne i prijeko potrebne podatke iz vašeg predmeta koji je, naravno, važniji od svih drugih. Bez tih podataka bi se, eto, moglo teško (pre)živjeti.

Curo, ti se tako izazovno i oskudno oblačiš kako bi ti šanse za prolaz na ispitu, gle, bile daleko veće. Ti si vrlo mudra i znaš dobro kod koga bi tvoja moda

mogla upaliti…

Kao osobito cijenjen ravnatelj u društvu, zapošljavate, naravno, svoga čovjeka (čini se da Vam je to neki rođak), a na štetu vrsnog stručnjaka koji čeka na svoju priliku već jedanaest godina samo zbog takvih poput Vas.

Vrli čovječe, u razgovoru pri izboru novog zaposlenika pitaš 27-godišnju ženu namjerava li ostati trudna u sljedećih 10 ili 15 godina!

Gospodine, osim kamera, postavili ste i ozvučenje u svoj prostor, a sve kako biste saznali što će Vaše zaposlenice kuhati za ručak toga dana i kamo će se skitati za vikend. Promet prodanoga zlata će Vam zbog toga zasigurno porasti jer će kupci vidjeti nasmiješena i vedra lica Vaših zadovoljnih radnica.

Ej, stani malo, u strahu od otkaza ti lukavo i podlo prokazuješ svoga kolegu i namještaš njemu otkaz izmišljajući i šireći laži o njegovu radu, pa čak i o njegovu privatnom životu.

Doktore, doktore! Gle, pa Vaši pacijenti su za Vas već odavno broj, a ne ljudi s imenom i prezimenom, dostojni barem Vašeg dvominutnog zaustavljanja, pogleda u oči uz par jednostavnih, toplih riječi.

Dragi prijatelju, ti misliš da si jedini, najvažniji, pa i najteži bolesnik u bolnici kad tražiš da je baš u svakom trenutku netko od osoblja blizu tebe, a samo je u tvojoj sobi dvoje ljudi kojima je puno teže nego tebi.

Teško mi je shvatiti da si brže-bolje smjestio svoje roditelje u starački dom, kako bi ti što manje smetali, iako dobro u sebi znaš da je kod tvoje kuće bilo dovoljno mjesta, kao i načina za brigu i skrb dok si ti na poslu.

Mladiću, ti ne znaš što je ljubav prema igri, klubu i gradu koji predstavljaš pa se zato i kladiš protiv sebe i svoje momčadi znajući da ćeš neprimjetnom popustljivošću izgubiti utakmicu, a utjehu pronaći u povećem papirnatom iznosu. Naravno, ako se poklope barem još dva ili tri rezultata.

Pjeniš se na vozača ispred sebe, koji vozi kao puž, a kada, primjerice, ti staneš posred ceste i upališ sva četiri svjetla kako bi kupio chips u obližnjem kiosku, onda nikome ništa. Tek što ratoborno opsuješ ili pokažeš srednji prst onima koji se usude zatrubiti u znak protesta…

Čovječe dragi, postoje različite ovisnosti. Tvoja je ovisnost – ona o senzacijama. Ti, naime, jedva čekaš da neka poznata osoba umre, da netko nekoga pregazi ili ubije kako bi o tome mogao što slasnije pisati, a zbog čega bi mogao zaslužiti nagradu ili barem prestižnu pohvalu od glavnog urednika.

Gle, kako cementiraš svoje srce pohlepom i moći na tom visokom položaju, baš kao i svoje uho za glas i vapaj naroda za koji te, eto, i nije puno briga. Tješiš se i hrabriš riječima da nitko od tih pustih ljudi ne će baš – i umrijeti od gladi.

Gospodine, Vi koji ste nekoć voljeli pisati pošteno i časno, danas tek vješto pišete ciljano podilazeći niskim strastima svojih vjernih čitatelja i ne mareći za svoj obraz, a kamoli za istinu kojoj ste se već odavno počeli podsmjehivati.

Vrli glumče, ti zaista glumiš dobro, u tome se mnogi slažu. No, ipak postaješ u sebi ogorčen na kritičara, ali i na kolegu za čiju ulogu je, u istoj predstavi, napisana tek nešto bolja kritika.

Ti pjevaš kao slavuj, ali te, s vremenom, prestao brinuti sadržaj i tekst pjesme koju pjevaš, a koju će mnogi pjevušiti te se podsvjesno lijepiti ne samo na melodiju, već i na poruku koju ona nosi… Tebi je, dakle, jedino bitno da pjesma ima što bolju prođu i da što više zaradi… Kao da baš tako mora biti… Jer kako bi, inače, mogao uspjeti?

Gospodine, Vi kao ugledni psihijatar, osim primjerenih tableta, savjetujete mladoj i osamljenoj djevojci, tjeskobnoj zbog teškog snalaženja i trauma u životu, da nađe nekoga, kako bi se dobro ispraznila i tako riješila problem samoće i svega ostalog.

Vi ste ugledni odvjetnik koji nosi najljepše kravate u gradu, ali ne marite što Vam duša nije ni približno tako lijepa i ugledna. Vi, kao kakav gulikoža, svjesno osiromašujete, ili derete, one koji imaju malo ili gotovo ništa, a prisiljeni su Vam se obratiti. S druge strane, ugledne i skupocjene ljude, poput Vas, kolegijalno respektirate te za njih imate potreban osmijeh, lijepu riječ i, naravno, dovoljno vremena.

Vi ste moj susjed koji, uglavnom, nikog ne pozdravlja jer ste svu svoju nježnost i pažnju posvetili svome dragom psu kojeg svako jutro brižno izvodite u šetnju.

Ti si, zapravo, čovjek, ali kao da si sve više vuk. Čovjek si, ali kao da je čovjek u tebi sve manje živ. Hladnoća te, gotovo cijelog, obuzela do kosti. Osjećaš se u sebi kao da nemaš svoj topli dom i kao da si po noći negdje vani kako kakav zombi.

Da, prijatelju, ti si zaista ponekad poput vuka. Možda to ne bi htio, ali ipak često i grizeš i glođeš. Moglo bi se reći da i ne možeš tek tako zaustaviti tu nutarnju pobudu što te goni prema zloći.

Ti si, prijatelju, pokraden u koječemu još, ali ne primjećuješ da vrijeme neumitno curi i da ne radi za tebe. Naročito ako nastaviš bezbrižno ili bezobzirno kročiti kroz ovu kratkoću vremena načinom kojim sebe samog najviše potkopavaš.

A zašto je tomu tako? Zašto si drugom čovjeku kao vuk? Kao vuk koji iz prikrajka vreba da zaskoči i ščepa svoju neopreznu žrtvu jer je slaba ili je, možda, učinila tek jedan krivi korak.

Što to ima u tebi i tužno i ružno da si takav – čak i prema svojim najbližima? Čak i onda kada ti kažu da ih rastužuješ, vrijeđaš i činiš nesretnima.

Što to ima u tebi da se hraniš i sladiš tuđim životima, da se igraš njihovim sudbinama i da ih gledaš kao preko ciljnika, kao da su kakvi ljuti neprijatelji koje treba pogoditi ravno u srce? Ili ga barem slomiti ako se već ne može ukloniti s puta.

Što to ima u tebi tužno da se nikad ne raduješ nekom vrijednom uspjehu svogprijatelja, poznanika, brata, kolege? Naprotiv, češće si zavidan i ljubomoran te hladan i sumoran.

Što to ima u tebi ružno da tako strastveno voliš podcijeniti onog drugog kad god je u nečemu drukčiji (jači ili slabiji, bolji ili lošiji, bogatiji ili siromašniji, deblji ili mršaviji…)?

Što to u tebi ima tužno da kad u blizini vidiš bol i suze na licu, ostaješ po strani, na sigurnoj udaljenosti od bilo kakva emocionalnog napora ili koraka?

Što je to u tebi da neprestano kopaš rovove i u svojoj vlastitoj kući zauzimajući tako neku stratešku poziciju iz koje se neumoljivo – ne mičeš, a zbog koje uvijek gubiš?

Zar si samo za to stvoren? Zar itko u rovu može biti sretan kao da je to čovjekov prirodan okoliš? Zar u takvim rovovima čovjek ne rovari najprije protiv samoga sebe?

Što je to toliko razorno u tebi da i kad znaš da ideš krivim i pogubnim putem – još uvijek držiš isti smjer? Kao da je lakše i bolje polagano umrijeti, nego barem poželjeti okrenuti se i poći nekim novim i sigurnijim putem?

Otkud strah od operacije i promjene? Otkud neumoljiva upornost za ostajanjem u živom blatu vlastitih tvrdoća i pakosti zbog kojih žanješ samo nemir, strah i, danas-sutra, lošu smrt?

Zar takove zloće svima, pa i tebi, ne donose uobičajeno gorak plod – nesreću kojekakve vrste koja se, s vremenom, zna redati poput domina? Naizgled slučajno, a u samoj svojoj biti stiže kao posljedica već posijanog.

Osim toga, i mržnja, kao prirodna posljedica nedostatka ljubavi i neuspjela prevladavanja vlastite osamljenosti, postaje uobičajena pojava koja teče niz vene tvog dragocjenog života. Ti kao da i ne znaš da je mržnja, kako je netko već rekao, isto kao da pališ vlastitu kuću da bi se riješio nekog žohara.

Čini se da je snaga tog ega u tebi poput debelo oklopljene tvrđave koja se ni pod koju cijenu ne da dotaknuti, a kamoli osvojiti ili srušiti.

A kad pošteno malo zastaneš, što je rijedak slučaj, pa promotriš svijet oko sebe, svijet u sebi, pa i svoje tragove u svom najbližem okruženju, onda bi se mogao suočiti s jednostavnim i korisnim pitanjem: ''Postoji li doista oko tebe zlo, kao viša sila koja se služi tvojim egom da bi ga potencirala i pomoću njega dosegnula i ugrabila svoj cilj, ni manje ni više nego tvoju dušu?''

Ne postaješ li, u tom slučaju, predmetom dvostruka napada – onog vanjskog i onog unutarnjeg, puno razornijeg, a o čemu dosad uopće nisi razmišljao?

Kao da sve više sličiš na pticu u kavezu kojoj su krila davno zakržljala pa više niti ne žele poletjeti u slobodu. U slobodu koja je uvijek bliže nego se to u prvi tren čini.

Štoviše, kao da sve više sličiš na pticu koja se toliko navikla na svoje rešetke da i ne bi znala što učiniti s onom pravom slobodom koja se, opet kažem, nalazi mnogo bliže nego što bi ikad pomislio.

Inače, strah od slobode, poput straha od istine o sebi, često paralizira i one koji se nađu na pragu izlaska iz svog rova ili kaveza. Koji se, dakle, nađu nadomak

otkriću da ih rešetke ili zidine utvrđenog ega sputavaju, kradu od onog bitnog – da budu ljudi koji su stvoreni za nešto mnogo bolje.

S vremena na vrijeme, prijatelju, neki ipak shvate da u tom pitanju i nisu sasvim nemoćni. I da iz onog praznog prostora svoga srca mogu potražiti pomoć

Nekoga tko čeka da taj prostor ispuni. Da nemoguće učini mogućim. Nekoga tko uistinu čovjeka čini ispunjenim i mirnim i tko ima moć slomiti svaku rešetku i zidinu što srce čine tvrdim i teškim poput olova.

Oni koji mu se otvore, iskuse i znaju tu jednostavnu i divnu tajnu izlaska iz živog blata ili tunela kojim vlada duga mračna noć.

I ne samo to. Takvi ljudi dožive neprocjenjivo blago koje se nastani u njihovom srcu i s kojim, oslobođeni, neumorno hode i jedre kroz ovaj život.

I ma što ih zadesilo, to blago im nitko i ništa ne može ukrasti. Oni ga nose i za vrijeme kiša i za vrijeme oluja. Oni ga ponesu kad im prođe i posljednji ovozemaljski dan.

Da, to su ljudi koji su izašli iz svojih rovova, predali se Onom tko ih, zapravo, tada oslobađa. To su oni koji hode s oklopom, snagom i štitom žive vjere…

Jedan od njih, pronađenih i slobodnih, mogao bi i ti biti, prijatelju moj… Bez obzira na sve proteklo, bez obzira koliko si danas daleko. Zar Onaj koji je došao među nas nije Onaj koji je došao potražiti izgubljeno i bolesno?

Čuj, kad ljudi kažu: ''Nikad nije kasno!'' u pravu su. Nikad nije kasno sve dok teku ovi naši zemaljski dani. Sve dok barem slutiš da tu negdje ima Netko tko bi zaista mogao promijeniti jarosnu ćud vuka. Vuka koji čuči i reži u tebi te nastoji ukrasti i posljednju mogućnost da se približiš onoj radosti, a koja još uvijek može resiti tvoju dušu.

Dakle, tvoj život koji vrijedi mnogo više nego što to sada misliš.