Cijela pravoslavna župa postala katolička, zbog ovog ‘čuda’: ‘Pričala je s njim kao da je osoba’

Ono po čemu je Padre Pio, skromni fratar iz Pietrelcine najšire bio poznat bile su rane na rukama i nogama i desnom boku kojima je bio ”obilježen – stigmatiziran” u čudesnom doživljaju 20. rujna 1918. godine. One su stalno krvarile i boljele kroz punih pedeset godina. Nestale su nekoliko dana prije smrti, 23. rujna 1968. godine. No za mnoge tisuće i tisuće i milijune, bilo je to jedino što su o ovom fratru Piju znali. I više su to smatrali nečim čudnovatim, što je pobuđivalo veću ili manju radoznalost, ali su jedva što drugo znali.

Ipak, postojale su i druge tisuće i tisuće, i milijuni koji su doživjeli Oca Pija kao izvanrednoga slugu Božjega, kao osobito založena svećenika. Uz svete rane, oni su doživjeli i zapazili njegovo posve osobito – svetačko služenje Bogu i ljudima. Nadasve je bio svjetski poznat ispovjednik i duhovni učitelj premnogih duša iz svih mogućih slojeva vjernika. Dosta vrijedi spomenuti da se mladi svećenik Karol Wojtyla kao rimski student, godine 1946., našao u repu pokornika koji su često i duge sate čekali na red pred njegovom ispovjedaonicom. A kao krakovski nadbiskup i kardinal jednom mu se obratio za molitveno posredovanje za ozdravljenje jedne svoje suradnice, teško oboljele od tumora. Između kardinalova zamolbenog pisma i susljedne zahvalnice za njezino ozdravljenje od teške bolesti nije prošlo ni mjesec dana.

Čuda ovog katoličkog svetca doista su velika. Njegov život bio je posve izvanredan i prkosio je svim zakonima prirode. Djelovao je u životima brojnih ljudi koji su mu se molitvom preporučivali kroz nevjerojatna. Još i danas živi žena imena Gemme di Giorgi, koja je rođena bez zjenica, a i danas savršeno vidi zahvaljujući molitvi i zagovoru ovog fratra. Dakle pričamo o siromašnom i vječnom progonjenom fratru iz male talijanski crkvice koji za sobom ostavlja golema prostranstva znakova i čudesa, svjedočanstvo o živom Bogu u nama. Nakon njegove zemaljske smrti čuda nisu prestala.

Za Silviu i Pecu dugo nismo čuli, a pred tenorom je sad veliki dan: ‘Povjerenje je vjetar u leđa’

Padre Pio nastavlja zagovarati diljem svijeta i s neba nastavlja promicati čuda svih vrsta. No, većinom u katoličkom svijetu. Ipak riječ je, o katoličkom svetcu i mistiku.

Međutim, u slučaju rumunjske pravoslavne obitelji Tudor zagovor Padre Pia je doveo, ne samo do fizičkog čuda, već i do obraćenja stotina ljudi na katoličanstvo i sna o stvaranju malog San Giovanni Rotonda u unutrašnjosti Rumunjske, zemlje s duboko ukorijenjenom komunističkom prošlosti i pravoslavne većine.

Viktor, pravoslavni svećenik

Victor Tudor bio je rumunjski pravoslavni svećenik koji nije poznavao Padre Pija i koji je nakon čudesnog izlječenja svoje majke od neizlječive bolesti cijelu svoju župu pridružio Katoličkoj crkvi.

No, odlučio je ići i dalje i uspio je, unatoč tisuću poteškoća, sagraditi crkvu posvećenu kapucinskom svecu kao i bolnicu za neizlječivo bolesne.

Ova priča počinje 2002. godine kada je Lucreciji, Víctorovoj majci, dijagnosticiran rak pluća. Liječnici su rekli da nije operabilna jer ima metastaza, pa su joj dali još samo nekoliko mjeseci života.

Obitelj je tražila ozdravljenje od raka za majku, a Padre Pio je izmolio još silnije čudo.

Lukrecijino putovanje u Italiju

Suočen s ovom situacijom, svećenik Viktor pozvao je svog brata Mariana, slikara specijaliziranog za ikonografiju koji je živio u Rimu. Time se nadao da će uspjeti upoznati liječnika koji bi mogao liječiti njegovu majku u Italiji. Preko brata uspjeli su kontaktirati jednog od najboljih liječnika na svijetu u svojoj specijalnosti i on joj je rekao da će pregledati njihovu majku Lukreciju, ako njegova majka ode u Rim.

Rečeno, učinjeno. Lukrecija je vrlo bolesna stigla u Italiju. Tamo ju je primio izabrani liječnik, ali nažalost on i im je također rekao da je operacija beskorisna i da mogu intervenirati samo nekim lijekovima koji će ublažiti strašnu bol koju je do tada trpjela.

Majka je, svjesna da nema zemaljske pomoći, neko vrijeme ostala sa sinom u Rimu kako bi imala ipak dostupnije pretrage i bolnice za slučaj naglog pogoršanja bolesti. U međuvremenu, njezin sin Mariano je radio na izradi mozaika u jednoj crkvi. Jednog dana sa sobom je poveo svoju majku. Dok je on radio, Lukrecija je šetala crkvom i promatrala jela slike.

Otkriće Padre Pija

No, jedna joj je privukla pozornost. Nalazila se u kutu. Bio je to Padre Pio. Žena je bila impresionirana njegovom slikom i upitala je sina tko je on. Ukratko joj je ispričao njegovu priču i tijekom sljedećih dana sin je shvatio da njegova majka stalno sjedi ispred slike svetca iz Pieltrecine. Pričala je s njim kao da je u pitanju živa osoba. Svaki dan je dolazila sjela ispred njegove slike i razgovarala sa slikom.

Tako su prolazili dani. Dva tjedna kasnije, Lukrecia i njezin sin Mariano otišli su u bolnicu na pretragu. Ali na iznenađenje i zaprepaštenje liječnika i njih samih, terminalni rak od kojeg je bolovala ova Rumunjka, potpuno je nestao.

Ova je pravoslavna žena tijekom svojih razgovora tražila zagovor Padre Pija, katoličkog svetca i on joj je odmah odgovorio. Ta je činjenica šokirala cijelu obitelj, počevši od njegovog sina Viktora, pravoslavnog svećenika.

“Čudesno ozdravljenje moje majke, koje je izvršio Padre Pio u ime pravoslavne žene, privuklo je moju pozornost”, priznao je tada ovaj rumunjski svećenik.

I kako to i inače biva s Padre Pijom nije stalo na ozdravljenju. Bog je imao u planu i više od toga.

Za Silviu i Pecu dugo nismo čuli, a pred tenorom je sad veliki dan: ‘Povjerenje je vjetar u leđa’

Metež u župi

Ovaj njemu do tada nepoznat lik koji mu je ozdravio majku počeo ga je fascinirati.

Viktor potpuno zbunjen započeo je čitati život Padre Pija i nešto se u njemu počelo mijenjati. Čudo svoje majke ispričao je svojim župljanima. Svi su bili začuđeni jer im je Victorova majka bila dobro poznata.

“Svi su poznavali moju majku i znali su da je otišla u Italiju liječniku, a zatim se vratila kući izliječena, a da ju nijedan liječnik nije operirao,” svjedoči Tudor.

Ovo je čudo preobrazilo ne samo obitelj Tudor nego i cijelu pravoslavnu zajednicu. Otac Victor kaže da su malo po malo u njegovoj župi ljudi počeli upoznavati i voljeti Padre Pija.

„Pročitali smo sve što smo mogli pronaći o njemu, njegova nas je svetost osvojila, bili smo zaluđeni, a on je bio katolik,“ govori.

Prelazak na katoličanstvo

Stvari su otišle i dalje od toga. Poučeni svjedočanstvom o Padre Piju, i drugi pravoslavni župljani počeli su mu se moliti pa su i drugi u župi primali izvanredne milosti i svjedočanstva su se gomilala, jedno za drugim. Bilo je još bolesnika koji su ozdravili. Kako je u pitanju mala župa, nastao je metež. U ovoj se zajednici pravoslavnih kršćana počeo javljati problem jer su još dok su bili pravoslavci istovremeno bili i štovatelji suvremenog katoličkog sveca.

Iz tog su razloga pater Victor i njegova župa s gotovo 350 ljudi odlučili postati katolici.

Danas pripadaju grkokatoličkom obredu Rumunjske. Njihovi životi su se promijenili, ali kao što je Padre Pio iskusio brojne poteškoće, iskusili su ih i oni dok žive svoju novu vjeru.

Svečev rad toliko je promijenio njihove živote da su mu, unatoč poteškoćama, posvetili crkvu i bolnicu za neizlječive bolesnike.

U intervjuu za televiziju posvećenu padre Piju, Victor Tudor kaže da su imali “brojne poteškoće” u procesu da postanu budu katolici jer je obraćenje u ovoj pravoslavnoj zemlji s komunističkom prošlošću bilo prilično složeno. Problema je bilo s političarima, policijom, zaustavljali su ih, progonili, učinili birokratski sve da zaustave djelovanje župe i njeno obraćenje.

Nova crkva u Rumunjskoj

No, nisu se obeshrabrili i unatoč preprekama odlučili su ići još dalje i sagraditi crkvu posvećenu Padre Piju. Crkva je bila još jedno čudo kapucinskog sveca.

U gradnji su sudjelovali vjernici, uglavnom vrlo skromni, da ne kažemo siromašni. U međuvremenu su slavili misu na ulici unatoč niskim zimskim temperaturama. A tome su morali dodati i ogromne birokratske prepreke. Otac Victor, očajan, otišao je svom biskupu pred tolikim problemima, a on je uvijek odgovarao: “ovo je od Boga i sve će se to riješiti.” Dakle, odjednom im je biskup platio crkvenu zemlju. Događali su se izvanredni događaji koji su malo po malo išli u prilog izgradnji.

Na ovom putovanju otac Victor otišao u Rim sa svojim bratom također tražiti pomoć za ovu crkvu. Tamo je upoznao još jednog biskupa kojemu je ispričao svoje probleme. “Kakav će uzorak imati vaša crkva?” upitao ga je prelat. Nakon što je odgovorio da Padre Pio, ovaj biskup se nasmiješio i umirio ga rekavši da će, “Padre Pio sam napraviti crkvu za vas”.

Bolnica posvećena svecu

Crkva je postala stvarnost, a za oca Viktora još jedno čudo.

“Osjećao sam da je Padre Pio pomogao meni, mojim vjernicima i drugim zemljama i crkvama. Zato sam zamislio i bolnicu. To je bio znak vjere, opet smo krenuli bez ičega”, kaže.

Za Silviu i Pecu dugo nismo čuli, a pred tenorom je sad veliki dan: ‘Povjerenje je vjetar u leđa’

Ovaj rumunjski svećenik slijedeći svečeve stope i tražeći njegov zagovor, stvorio je “mali San Giovanni Rotondo” u Rumunjskoj nakon što je uspostavio i bolnicu koja skrbi za neizlječivo bolesne, ljude bez sredstava i napuštene starije osobe. “Poteškoće su”, svjedoči danas, “svakodnevne i ogromne i uvijek nedostaje novca”, ali svjedočanstva oca Viktora temelji se na plodovima Padre Pija koji neprestano zagovara ovu župu i čini nepresušna djela milosrđa nad ovim narodom, iz dana u dan.