Krešimir Mišak: Klimatski mehanizmi i fantomsko ‘zatopljenje’

Klimatske promjene postoje, ali ne uzrokuju ih ljudi, već je to prirodni proces. I priča o tome da se nalazimo usred zatopljenja ne drži vodu, izvjesnije je da se radi o zahlađenju. A globalnoj samozvanoj Eliti ta je ideja iz nekog razloga očito užasno važna i prijeko potrebna

Da je po pitanju mantre o ‘globalnom zatopljenju’ (pa čak i kad pola svijeta obasipaju snježne mećave, uključujući i Saharu prije koju godinu, koje su također navodno posljedica ‘zatopljenja’) posrijedi medijska manipulacija, dosta je jasno već iz same činjenice o nepostojanju konsenzusa među stručnjacima. No, u većini glavnih medija tema se predstavlja kao gotova stvar. Jasno je i iz činjenice da je smišljena etiketa koja bi, kao i sve druge, trebala ljude koji žele da ih se ozbiljno shvaća sprječavati da krenu u tom smjeru. Osobno mi se čini da kretanje u smjeru istine nema alternativu. No, danas ipak svatko tko kaže da globalnog zatopljenja nema dobiva smiješnu etiketu „global warming denier”, tj. „poricatelj postojanja globalnog zatopljenja”, bez obzira na to koju znanstvenu titulu ima, s koje ugledne ustanove dolazi ili koliko je stručan. Stoga predlažem da se u praksu uvede etiketa „sljedbenik kulta globalnog zatopljenja”, za aktivne svjetske promicatelje te ideje.

Da ne bi sve ostalo samo na usklicima „Lažu, lažu!”, prođimo radije kroz mehanizme i brojke vezane uz atmosferu kako bismo pokušali saznati kako stvari zaista stoje po pitanju grijanja i hlađenja atmosfere Zemlje.

Misterij o udjelu famoznog CO2 i učinak staklenika

Ako pokušate naći podatak koji je zapravo atmosferski udio famoznog CO2, namučit ćete se. A kad jednom nađete tu brojku, ona će biti nevjerojatno mala – tek oko 0,037 posto! Procjene malo osciliraju, ali da stvar bude još bizarnija, najveći dio CO2 proizvod je truljenja cjelokupne biljne mase na planetu i isparavanja svih oceana. Čovjekov udio je čak i u tako malom udjelu od 0,037 posto beznačajno malen. Drugim riječima, čovjekove emisije CO2 nemaju baš nikakav utjecaj na učinak staklenika. Ali smo pomalo zaboravili na to da je najprisutniji staklenički plin u našoj atmosferi – vodena para. Koja pak čini oko 96,5 posto atmosfere. Ako treba spriječiti navodno zagrijavanje Zemlje, svakako, molim, zabranite vodenu paru!

Mjerenja razine ugljičnog dioksida počela su sredinom 1890-ih kemijskim metodama, a tek 1957. je znanstvenik Keeling osmislio novu tehnologiju služeći se infracrvenim detektorom, koja je preciznija i lakše primjenjiva. Švedski kemičar Svante Arrhenius bio je taj koji je početkom 1890-ih shvatio da se s industrijskim razvojem, sagorijevanjem ugljena i nafte, u atmosferi povećava razina CO2 te da ugljični dioksid uzrokuje učinak staklenika. Proveo je neke eksperimente koji su pokazali sljedeće: udvostručite li količinu ugljičnog dioksida u atmosferi, ona će prouzročiti učinak staklenika od 5°C. To je bila alarmantna činjenica, ali njegova je rasprava potom zaboravljena te je ponovno otkrivena 1980-ih kad se s njome izašlo u javnost, usprkos tome što su ponovljeni eksperimenti pokazali da je Arrheius pogriješio u proračunu te da temperatura narasla tek za 0,22 stupnjeva Celzijusovih. Pretpostavlja se da je računao s vlažnim, a ne sa suhim zrakom, a vodena para je ta koja uzrokuje snažan učinak staklenika.

Razina CO2 u atmosferi kontinuirano pada tijekom četiri milijarde godina. Danas je to razina od oko 397 dijelova na milijun, blizu kritične razine kod koje biljke više neće moći preživjeti, a ona je oko 220 dijelova na milijun. Ispod te razine biljke ne bi više mogle obavljati fotosintezu te bi time nestao sav život na Zemlji. Rekao bih da nam je potrebno više CO2, ali ionako na to ne možemo utjecati.

Oceani i CO2

Nevjerojatno je slušati i gledati kako se olako prelazi preko činjenice da oceani hlađenjem apsorbiraju CO2 iz atmosfere, a ispuštaju ga kad se zagrijavaju. Drugim riječima, kada je klima toplija u atmosferi je više ugljičnog dioksida, a ako je klima hladnija, kao što je bila za vrijeme malog ledenog doba, tada je u atmosferi manje ugljičnog dioksida. I još drugim riječima – povećanje CO2 u atmosferi jest POSLJEDICA globalnog zatopljenja. Topivost CO2 u oceanima ovisi o temperaturi vode. U hladnoj vodi apsorbirat će se više ugljičnog dioksida, a ako je voda topla, ugljični dioksid odlazi u atmosferu.

U Zemljinu sustavu kruženja ugljika u prirodi Sunce zagrijava oceane oko ekvatora, pa voda isparava, a i oslobađa se CO2. Tada ga vjetrovi raspuhuju na sjever i na jug. Kada dođe u kontakt s hladnijim vodama sjevernoga Atlantika i sjevernog Pacifika te oko Antarktike, ocean ponovo apsorbira CO2.

Važno je znati i ovo: CO2 apsorbira dva vrlo vrlo uska dijela spektra infracrvenih frekvencija, od 4,2 mikrona te 14 do 16 mikrona. No, vodena para apsorbira vrlo široki pojas širom spektra, količina vodene pare u atmosferi jest 30.000 dijelova na milijun, a količina CO2 samo oko 395 dijelova na milijun.

Dakle, u atmosferi ima gotovo sto puta više vodene pare u atmosferi, a uz to ima jaču moć apsorpcije. Učinak staklenika najvećim dijelom stvara vodena para. Usto, količina CO2 koju je je prouzročio čovjek sagorijevanjem fosilnih goriva iznosi samo 4 posto od ukupne količine CO2 u atmosferi.To znači da je čovjekov utjecaj na klimatske promjene toliko malen da ga ne možete izmjeriti. Podsjetimo još jednom i na to da je taj zloglasni CO2 zaslužan za rast biljaka. Bez njega, kao i bez učinka staklenika za zadržavanje topline, ovaj planet bio bi nepogodan za život.

Učinak zasićenosti, PDO – kruženje vode u Pacifiku

Spomenimo i učinak zasićenosti. Kad bismo udvostručili današnju količinu ugljičnog dioksida u atmosferi – što fizički nije moguće jer nemamo dovoljno ugljena i nafte da to učinimo – većina ugljičnog dioksida bi ionako otišla u oceane. Čak i kada bismo u tomu uspjeli, povećanje temperature bilo bi možda 0,1 ili 0,2 stupnja Celzijusovih, zato što smo dosegli gotovo maksimalnu razinu zasićenosti ugljičnog dioksida. Učinak staklenika nije linearan prema količini plina, nego je to logaritamska krivulja koja sada sve više stagnira. Većina kapaciteta ugljičnog dioksida u smislu učinka staklenika već je iskorištena. Tu činjenicu političko tijelo zvano IPCC (Intergovernmental Panel on Climate Change) gotovo potpuno ignorira.

U Tihom oceanu postoji šezdesetgodišnji ciklus morske struje zvan pacifičkoj dekadnoj oscilaciji ili PDO. Trideset godina cirkulacija Tihog oceana na sjevernoj polovici kreće se u smjeru kazaljki na satu, zatim se kreće u smjeru suprotnom od kazaljki na satu. Razlog topljenja leda na Arktiku nije bio povećanje globalne temperature – jer topli zrak baš i ne topi mnogo leda, već ga topi topla voda.

Od 1977. do 2008. godine u Arktički ocean dopirala je topla voda kroz Beringov prolaz pa se led polako smanjio. No u travnju 2008. PDO se ponovo okrenuo i godinu dana poslije cijeli Arktički ocean imao je led deblji za jedan metar nego što je to bilo u 2007. Godini. No, kad se iz satelita promatra led, vidi se koju površinu zauzima, ali ne i njegova debljina. 2007. su snažni vjetrovi i struje pogurali led prema Kanadi i Grenlandu pa se stvorilo više otvorenog mora, ali led je bio dvostruko deblji nego što je to bilo prije.

Sunce – upravljač klime

Sve navedeno vodi nas do Sunca, koje upravlja našom klimom. Aktivnost Sunca vidljiva je kroz količinu sunčevih pjega. Kada je sunčeva aktivnost visoka, mnogo je sunčevih pjega, što znači da je i solarni vjetar jak, a on predstavlja tok elektromagnetskih čestica koji udara na Zemlju. U zadnjih stotinu godina, zbog povećane aktivnosti Sunca, temperatura oceana se povisila za jedan stupanj. Zbog te je povišene temperature dio CO2 iz oceana otišao u atmosferu te tako povećao razinu CO2 u atmosferi od 290 prije sto godina na 395 dijelova na milijun. To se nije zbilo zbog djelovanja čovjeka, nego zbog povećane temperature oceana.

Kada je Sunce vrlo aktivno ono pojačava snagu magnetosfere oko Zemlje. Magnetosfera tada jače odbija kozmičko zračenje, zbog čega na Zemlji ima manje oblaka. Oblaci zaklanjaju nadolazeću sunčevu svjetlost i time hlade Zemlju. To je važan regulator klime. Ako se količina oblaka poveća za 1 posto, Zemlja će se globalno ohladiti za 1 stupanj i obratno.

Sunce danas pokazuje nizak intenzitet aktivnosti, pa je situacija slična onoj u drugoj polovici 17. stoljeća, kada se zbilo malo ledeno doba. U sljedećih 25-30 godina bit ćemo u vrlo hladnom razdoblju, iz dva razloga – zbog smanjene aktivnosti Sunca i promjene toka struja u Tihom oceanu, pa će se na Arktiku povećati količina leda.

Krivulja temperature – “hokejska palica”

Međuvladina komisija za klimatske promjene (Intergovernmental Panel on Climate Change – IPCC), dio UN-a, 2001. je objavila krivulju kretanja temperatura posljednjih tisuću godina. Ta je krivulja pokazivala jednaku razinu do prije stotinjak godina, a tada krivulja skreće ravno prema gore. Zato su je nazvali “palicom za hokej”. No, ona nekim slučajem (na to ćemo se podsjetiti nekom drugom prilikom) ne prikazuje srednjovjekovno toplo razdoblje u doba Vikinga, kao niti malo ledeno doba koje je počelo u drugoj polovici 17. stoljeća i koje je trajalo do 19. stoljeća.

Krivulja globalne temperature kreće se gore i dolje. Od 1880. godine se spušta do 1910. (bez obzira što je tada bio značajan porast emisija CO2), a onda raste do 1940. Bilo je to doba prilično brzog zagrijavanja, kao rezultat PDO-a, tj. vode iz Tihog oceana.

PDO se okrenuo 1910. godine, a onda opet 1940. godine kada je zahladilo, pa je od 1940. do 1977. bilo hladnije razdoblje. Pisale su se knjige o nadolazećem ledenom dobu. No, 1977. godine PDO se opet okrenuo i nastupilo je novo razdoblje zagrijavanja. Trajalo je do 2008. kad se PDO opet okrenuo. No, razdoblje globalnog zagrijavanja završilo je već i prije, jer je Sunce imalo svoj maksimum 2002. godine. Zato od 2002. temperatura polagano pada.

Problem mjerenja prosječne globalne temperature

Izmjeriti prosječnu globalnu temperature Zemlje nije nimalo jednostavno, a prisutne su i pogreške.

Kao prvo, broj postaja koje su korištene za izračun globalnog zagrijavanja značajno se promijenio. 1970-ih bio ih je petnaest tisuća, a oko 1988.-1990. broj je naglo pao na šest tisuća. Danas ih je oko tisuću i petsto. Naime, krajem 1990-ih raspao se SSSR pa je većina meteoroloških postaja u hladnim područjima Sibira zatvorena. Tako je ravnoteža između meteoroloških postaja u hladnim i toplim krajevima u svijetu dramatično izmijenjena, pa se prosječna temperatura odjednom vinula u nebo.

Drugo, meteorološke postaje su obično u blizini velikih gradova, počesto i usred njih, a gradovi imaju veću temperaturu nego što je ona u prirodi. 54 posto svih stanica za globalna mjerenja su zračne luke. No, ti podaci pak nisu objektivni jer se asfalt na aerodromima mnogo više zagrijava nego što bi to bilo drugdje, a zrakoplovni ispušni plinovi također zagrijavaju okolinu.

Treće, 90 posto mjernih stanica nalaze se na kopnu, koje čini samo 30 posto Zemljine površine. Sateliti su pouzdani jer stalno skeniraju cijelu Zemljinu površinu i računaju temperature, ali njihovi podaci sežu samo do 1979. godine.

Globalno zatopljenje u prošlosti

Na Antarktiku, u ruskoj bazi Vostok, bušili su kroz slojeve leda stare 600.000 godina i uz pomoć izotopa kisika 18 rekonstruirali izmjenu ledenih i međuledenih razdoblja i temperatura. Za vrijeme prethodna tri međuledena razdoblja u rasponu od 400.000 godina, globalna je temperatura bila viša za nekoliko stupnjeva nego što je danas. Dakle, ovo što se danas događa nije ni po čemu različito od onoga što se događalo prije. Ako se vratimo otprilike 800 godina u prošlost, u doba koje se u znanosti naziva „toplo srednjovjekovno doba”, vidjet ćemo da je temperatura tada bila znatno viša nego što je danas. Od tada zapravo neprekidno pada. A gdje su u srednjem vijeku bile velike tvornice, kamioni i vozila, i drugi izvori CO2? Ako je temperatura tada bila viša nego što je danas, očito za porast temperature nije zaslužan CO2. Uz to, toplo srednjovjekovno doba bilo je razdoblje obilja, a ne katastrofe za koju nas uvjeravaju da je donosi ovo zatopljenje.

Potom je Zemlja ušla u razdoblje koje se naziva malim ledenim dobom – od 17. do 19. stoljeća. To nije bilo doba obilja, nego doba velikih iskušenja i siromaštva. Završetkom malog ledenog doba, prema početku 20. stoljeća, temperatura je opet počela rasti.

UN-ovo izvješće iz 1996. sadržavao je dijagram razdoblja od 1000 godina koji je pokazivao da su temperature u srednjem vijeku bile više nego danas. No, u izvješću iz 2001. nalazio se novi dijagram bez srednjovjekovnog toplog razdoblja. U njemu se reklo da je 20. stoljeće najtoplije u posljednjih 1000 godina. Dijagram je izgledao poput palice za hokej na ledu – pogrešno ravna linija temperatura od 1000. – 1900. godine bila je drška, a porast od 1900. do 2000. bio je glava palice. UN je “hokejsku palicu” obilno koristio za zastrašivanje naroda. Odbili su je povući ili se ispričati čak i onda kad je razotkrivena kao apsurdna. Britanski pisac Christopher Booker, autor knjige „The Real Global Warming Disaster” opisao ju je kao „jedan od najtemeljitije diskreditiranih artefakata u povijesti znanosti”. Brojni su znanstveni radovi da je srednjovjekovno toplo razdoblje bilo i do 3° C toplije od današnjeg. Tada nije bilo ledenjaka u tropskim Andama: danas su tamo. Bilo je vikinških farmi na Grenlandu: sada su na trajno zaleđenom tlu. Bilo je malo leda na Sjevernom polu: kineska brodska eskadra oplovila je ravno oko Arktika 1421. i nije ga uopće našla.

Olof Palme i svijet za 25 godina…

Klimatske promjene postoje, ali njih ne uzrokuju ljudi, već je to prirodni proces. A svakako se ne nalazimo usred zatopljenja, izvjesnije je da se radi o zahlađenju. Globalnoj samozvanoj Eliti ta je ideja iz nekog razloga očito užasno važna i prijeko potrebna. Neki kažu – možda za uvođenje svjetske vlade, a ne bih potcjenjivao ni nagađanja o sasvim novoj vrsti elektronskog novca koja će sa sobom dovesti potpunu kontrolu svakodnevice pojedinca. Obratite u bliskoj budućnosti pažnju na pojmove “energetska valuta” ili “karbonski novac”.

Riječ je o dugoročnom planu, o čemu svjedoči sljedeća anegdota. Švedskog premijera Olofa Palmea su novinari 1976. godine pitali kako će svijet izgledati za 25 godina. Između ostalog, Palme je rekao da će oko 2000. godine najveća prijetnja u svijetu biti globalno zagrijavanje. U to vrijeme globalno zagrijavanje nije postojalo jer je počelo tek 1977., svi su govorili da se temperatura spušta i da se krećemo prema ledenom dobu, pa čak i The Clash je u pjesmi London Calling pjevao “Ice age is coming”, kao refleksija općeg mnijenja. Možda je Palme ponešto o tome načuo na sastancima operativnih skupina kao što je grupa Bilderberg, koje je pohađao…

>>> 21. 11. 2014. Krešimir Mišak: Krediti bez zlata, banaka, vlada, čak i tiskarskog stroja – 2. dio

>>> 14. 11. 2014. Krešimir Mišak: Kreativni odgovori na katastrofu – 1. dio

>>> 7. 11. 2014. KREŠIMIR MIŠAK: Čovječanstvo je životinja čije najgore porive mora obuzdavati država!

>>> 31. 10. 2014. Krešimir Mišak: Sve je počelo s 12 patenata za HAARP

>>> 17. 10. 2014. KREŠIMIR MIŠAK: Ljudi ne izazivaju katastrofalne klimatske promjene!

>>> 12. 10. 2014. Krešimir Mišak: Kako izgraditi euroameričku korporatističku državu?

>>> 6. 10. 2014. KREŠIMIR MIŠAK: Otrovna koprena na nebu

>>> 28. 9. 2014. Krešimir Mišak: ISIS i/li kako skuhati 3. svjetski rat