Šterc upozorava: ‘Pogledajte što se dogodilo Vukovaru u samo deset godina’

Podjela hrvatskog državnog prostora veličine 56.594 km² na nevjerojatnih 555 jedinica lokalne uprave i područne samouprave, s 428 općina, 127 gradova, 20 županija i Gradom Zagrebom s posebnim statusom grada i županije, postala je u današnjim uvjetima velike siline demografskog nestanka potvrda dominirajućeg modela političkog vladanja praktički u svemu, interesnog združivanja, načina dobivanja izbora, nemogućnosti usklađivanja oko ključnih razvojnih pitanja, prihvaćanja stvarnosti, ovisnosti o prosudbama nacionalnih izvršitelja i općenito političke ovisnosti o izvršnim i stranačko-partijskim središnjim ukazivanjima, prikazivanjima, zaključivanjima, usmjeravanjima i očekivanjima.

Svođenje političkog sustava na središnju političku misao zasnovanu primarno na političkom osjećaju vladajućeg opstanka pretvorilo je Hrvatsku u testni poligon moći vladanja u kojem službeni statistički međunarodni i domaći pokazatelji nemaju značenje niti im se pri pojavama jasno vidljivih i egzaktno potvrđenih negativnosti pridaje javna pozornost s političke razine, neovisno o učestalim upozorenjima koja ipak stižu sad već sa svih strana i nisu rezultat političke pripadnosti ili planske javne destrukcije.

Porazni podaci

Najbolji primjer za to jesu odnosi prema demografskoj i užoj migracijskoj problematici i svim negativnostima koje vezano za nju pristižu sa svakim novim službenim izvješćem Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske, EUROSTAT-a Europske unije, UN-a u izdanjima Demographic i Statistic Yearbook ili iz službenih statistika zemalja useljavanja i iseljavanja.

Političkih javnih osvrta s vladajuće nacionalne razine i ostalih vladajućih regionalnih i lokalnih na učestale demografske negativnosti i njihovo pojačavanje s protokom vremena praktički ni nema, osim naravno isticanja suprotnih primjera koji ne mijenjaju opću sliku hrvatskih demografskih negativnosti i nisu potvrda promjena smjera i intenziteta nestanka. Pritom se postavlja pitanje kako je uopće moguće i dokad će biti moguće politički negirati hrvatsku demografsku stvarnost i konačno ne priznati kako se niti jedan politički, gospodarski i ini uspjeh ne može mjeriti s gubitkom najvećeg mogućeg nacionalnog potencijala, čimbenika i blaga, najveće vrijednosti u društvu i prostoru i temeljne pretpostavke uređenosti, sigurnosti i razvoja svake zemlje, pa tako i Hrvatske.

Morat će se to dogoditi odmah po formiranju nove poslijeizborne izvršne vlasti neovisno o tome u kojem će sastavu biti, kojem su političkom usmjerenju programski pripadali i kakva su im razmišljanja i javna nastupanja dosad bila vezana za demografsku problematiku, jer nastavak bi političke mirnoće u tom pogledu na temelju samo dosadašnjih pokazatelja i trendova doveo hrvatsko društvo i hrvatski prostor u okvire nove neuređenosti i nacionalne nesigurnosti. Osim, naravno, političkih opcija koje svoje djelovanje ne mogu ili neće usmjeriti prema hrvatskim razvojnim i sigurnosnim potrebama.

Stalna nam upozoravanja stižu praktički sa svih strana i čak neovisno o redakcijskim političkim privrženostima, jer se neumoljivost pokazatelja ne može ni redakcijski niti osobno novinarski negirati u ime drugih interesnih ciljeva ili političkih dogovora o načinu praćenja. Pokazatelji su jednostavno takvih razina negativnosti koje nije moguće prikrivati ili negirati napisima o političkoj uspješnosti ili još važnije učestalim političkim futurističkim najavama i usporedbama s drugima, kojima se isto ili slično događa jer je sve vezano za demografski nestanak očekivano, dugotrajno, složeno, sustavno nespremno i slično.

Prazni razredi

Večernji list. “Porazne brojke. Sve manje prvašića: U posljednjih tridesetak godina, izgubili smo gotovo 139.000 učenika osnovnih i srednjih škola.”

“Sutra će u školske klupe sjesti najmanje prvašića u povijesti, samo oko 35 tisuća, a prije dva desetljeća bilo ih je 50 tisuća. Hrvatska ima jednog učitelja na 8,6 učenika u osnovnoškolskom obrazovanju, po čemu je među najlošijima u EU-u, gdje je prosjek 12,3. U nizu područnih škola neće biti ni jednog prvašića, a i u nekim matičnim školama u općinama jedva su napunili jedan razred prvašića. Sutra ćemo imati i manjak studenata, znanstvenika…” (D. Jurasić, Večernji list. 3. rujna 2023.).

Jutarnji list. “PORAZNI PODACI. U deset godina ugašeno 158 škola, u klupama je 55.000 đaka manje, evo gdje je najgora situacija.

Ukupno je osnovaca i srednjoškolaca u protekloj školskoj godini bilo 453.605, što je za 55.600 učenika manje nego prije deset godina. Riječ je o padu od 11 posto. Promatrano po županijama, podaci Školskog e-Rudnika, aplikacije Ministarstva, pokazuju da je najveći pad broja učenika imala Vukovarsko-srijemska županija, koja je u deset godina izgubila čak 29 posto školaraca, odnosno njih 6824.  Slijede ju Brodsko-posavska i Požeško-slavonska županija s 28 posto manje učenika u odnosu na školsku godinu 2013./2014. Sisačko-moslavačka županija ima 24 posto manje učenika, a Osječko-baranjska njih ravno 20 posto, dok je, primjerice, u Splitsko-dalmatinskoj županiji deset posto manje školaraca nego prije deset godina (oko 6000 učenika). Jedino pozitivan višegodišnji trend ima Istarska županija (porast od 2,47 posto učenika) te Grad Zagreb (dva posto).” (M. Lilek, Jutarnji list, 3. rujna 2023.).

Slobodna Dalmacija. S MORA I KRAJA. “ČEKAMO NEPALCE? Demografska katastrofa je preblaga riječ: U Dalmaciji je 35 škola bez ijednog prvašića, a četiri su potpuno ugašene. Nije crna demografija ništa novo, ali kada se zbog nje iz godine u godinu zatvaraju škole – osobito one male, područne, koje u opustošenim krajevima tinjaju kao gotovo jedini tračci “šušura” – gorčina baca u sjenu sve napore za poboljšanje našeg obrazovnog sustava.” (M. Cvrtila, Slobodna Dalmacija, 2. rujna 2023.).

Novi list. “Demografsko propadanje. Hrvatska ostala bez 50 razreda prvašića, ovo nisu očekivali ni najveći pesimisti. U prvih sedam mjeseci ove godine Hrvatska je izgubila više od pedeset razreda prvašića u odnosu na prošlu godinu.”

“Kad bi se u razdoblju od početka kolovoza do kraja prosinca u Hrvatskoj rodio isti broj djece kao lani, Hrvatska bi opet na kraju ove godine pala ispod 33 tisuće novorođenih. Vlada je neki dan objavila kako će u dodatni zajam kod EU-a ići među ostalim jer namjerava ulagati u školsku i predškolsku infrastrukturu, samo je pitanje za koga u budućnosti gradi te škole i vrtiće i koliko će primjerice za devedesetak godina biti studenata na hrvatskim sveučilištima i veleučilištima kojih je svaki dan sve više.” (J. Marić, Novi list, 2. rujna 2023.).

24 sata. “Nastavlja se demografski slom, u Zadarskoj županiji je upisano čak 146 prvašića manje.

U Osječko-baranjskoj županiji, u školskoj godini 2023./2024. u prvi razred upisano je 2197 prvašića, što je manje za čak 136 učenika u odnosu na 2022./2023. školsku godinu, kad je prvi razred pohađalo 2333 učenika. U Zadarskoj županiji situacija je još teža, tamo je upisano 146 djece manje nego lani.” (A. Dasović, M. Vidaić, 24 sata, 2. rujna 2023.).

Primjeri se redaju i već se po naslovima mogu uvidjeti stavovi o autorskim i redakcijskim mišljenjima i prihvaćanjima neumoljivih brojki nestanka i sloma, koja idu od poraznosti, katastrofe, crnila, propadanja, gorčine, gašenja, pesimizma… pa sve do toga za koga se uopće u budućnosti grade nove škole i vrtići i politički najavljuju kao svjesno i plansko ulaganje u budućnost. Nisu tu više u pitanju politička razilaženja niti su u pitanju svjesna i planska pisanja kako bi se nekome politički naudilo, već su u pitanju razumna ukazivanja na hrvatsku demografsku sadašnju i buduću stvarnost na temelju jasnih pokazatelja i trendova, što i jest obaveza racionalnog novinstva.

‘BEZ OVOGA NEMA NI OPSTANKA HRVATSKE DRŽAVE!’ Dr. Šterc podiže glas razuma: ‘Rastaču ono što nam je najvrednije s takvom mirnoćom’

Razmatrajući podatke o međupopisnoj depopulaciji 2011. – 2021. godine, podatke o prirodnom kretanju nakon popisa stanovništva 2021. godine ili ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, o starenju ukupne hrvatske domicilne populacije, o nestanku učenika osnovnih i srednjih škola te nizu drugih pokazatelja, jasno je prema uglavnom svima vidljiva hrvatska prostorna razdvojenost, odvojenost ili jednostavno rečeno podijeljenost na praktički dvije Hrvatske. Jednu koja demografski nestaje svom silinom i drugu koja tu razdvojenost velikom centralizacijom povećava, unatoč formalnoj administrativno-teritorijalnoj raširenosti na čak 555 jedinica lokalne uprave i područne (regionalne, županijske) samouprave.

Nastavak katastrofe

Administrativno-teritorijalni formalizam i velika prostorna raširenost političkog djelovanja u stranačko-partijskom centralizmu malo toga može promijeniti u razvojnom i demografskom smislu pa je zato najavljivani nastavak “poraznosti, katastrofe, crnila, propadanja, gorčine, gašenja…” i sličnih stanja u citiranim autorskim tekstovima očekivana posljedica.

Vidljivost razdvojenosti ruralne od urbane, prigranične od unutarnje, obalne od zaobalne i gorsko-planinske, aglomeracijske od ostale, makroregionalne od izvangradske i središnje s glavnim gradom od ostale Hrvatske u funkcionalnom i centralističkom smislu, postaje posebno prema demografskim podacima i trendovima sve vidljivija i izrazitija. Međutim, ni to ne mijenja opću hrvatsku sliku demografskih negativnosti pa je potpuno jasno kako se za izvjesnu razvojnu i sigurnosnu budućnost nije više moguće oslanjati samo na klasične demografske revitalizacijske modele, već će nužno po novom izvršnom ustroju, nakon nastupajućih izbora, biti potrebno ublažavati hrvatski prostorni nesklad i silinu centralizacije.

Nastavak će po istom modelu upravljanja, bez uvažavanja predočene stvarnosti u priloženim tekstovima i službenim statističkim podacima, prostorni nesklad samo pojačavati demografskim i sličnim negativnostima i dovesti u pitanje nacionalnu sigurnost koja se nužno temelji primarno na ljudskoj populaciji i njezinoj brojnosti i strukturi.