Skriveno značenje Putinovih riječi: Nije ponudio mir, nego nešto puno zlokobnije

Stigla je najnovija Putinova mirovna ponuda za završetak ukrajinskog rata, no nitko njome, osim samog Putina, nije zadovoljan. Lopticu odgovornosti ruski je vođa time prebacio na Bidena po načelu “uzmi ili ostavi”. Sa svim mogućim posljedicama za Ukrajinu, Rusiju, Europu, Ameriku i svijet. Puno se toga, neobično važnoga u svijetu geopolitike, događalo prošlog tjedna. Jasan je to znak burnih i dinamičnih procesa koji zauvijek mijenjaju sliku svijeta kakav smo donedavno poznavali. Isti način funkcioniranja tog svijeta još samo formalno nastoji zadržati Bidenova administracija, iako je i ona potpuno svjesna kraha jednopolarnosti, odnosno američkog monopola u odlučivanju o svim ključnim globalnim problemima. Upravo ona, zbog spoznaje o neizbježnosti promjena, u praksi zapravo i najbrže mijenja svijet, nastojeći maksimalno sačuvati ključne američke interese u njemu, kao i dominaciju unutar združenog Zapada koji je Joe Biden neočekivano brzo pokorio.

O tom pokoravanju, prije svega europskih saveznika, mnogi američki analitičari već odavno govore, navodeći kako su njegova brzina i opseg iznenadili i Bidena i Washington u cjelini. Takvo što nisu očekivali, neovisno o ruskoj invaziji na Ukrajinu koja je to pokoravanje ubrzala iako je ono počelo odmah nakon Bidenova dolaska na vlast, a itekako mu je pripomogla prethodna ustrašenost europskih saveznika izrazito tvrdom i “nekonvencionalnom” politikom Donalda Trumpa. Zapravo, Bidenov iznenađujući uspjeh u potpunom i povijesno neviđenom pokoravanju Europe puno više govori o stanju sadašnjih europskih elita.

Tako ojačana Bidenova administracija, sada je to već svima jasno, de facto se odlučila na novu blokovsku podjelu svijeta, gdje s jedne strane stoji združeni Zapad sa SAD-om na čelu, a s druge Kina i Rusija sa svojim “satelitima” kao sve homogeniji blok u koji ih zapravo guraju same Sjedinjene Države. Tu su naravno još vrlo važne i zemlje tzv. Globalnog juga, prepune resursa i razvojnih potencijala – svojevrsni blok bivših nesvrstanih, ali koje se ipak u sve većoj mjeri okreću ovom drugom bloku. Ne samo na razini političkih simpatija nego i u smislu jačanja gospodarske suradnje i vizija svog budućeg razvoja. Kolonijalizam i postkolonijalizam, ranije predvođen europskim silama, a u poslijeratno doba Sjedinjenim Državama, nedvojbeno u tome ima veliku ulogu zbog negativnih povijesnih sjećanja.

Nervoza raste

Tomu nedvojbeno treba dodati i pad moralnih vrijednosti i moralnog kredibiliteta Zapada u očima bivšeg Trećeg svijeta, sada najviše izraženog u nemogućnosti zaustavljanja Izraela u njegovu krvavom vojnom obračunu s Palestincima u Pojasu Gaze. Upravo to sve veće okretanje Globalnog juga kinesko-ruskom taboru na zapadu sve više stvara nervozu, ali i sve otvorenije međusobne prijepore.Iako je značajan dio saveznika nevoljko pristao odreći se unosne suradnje s Rusijom u ime zaštite Ukrajine, sada još veći dio njih ne dijeli identičnu politiku s Washingtonom u pogledu razine nužnog smanjenja odnosa s Kinom, prije svega onih gospodarskih i trgovinskih.

To se poglavito odnosi na ključne zemlje Europske unije čiji državnici zbog svojih poslovnih krugova uporno nastoje zadržati dio unosnih poslova s Pekingom, kamo često i sami hodočaste upravo s tim ciljem. Naime, iako su svjesni da je Bidenova administracija nedavnim uvođenjem dodatnih carina na kineske visokotehnološke proizvode i električne automobile do čak 100 posto pokrenula protekcionizam prema Kini kao svom najvećem globalnom suparniku u 21. stoljeću prema važećim američkim strateškim i doktrinarnim dokumentima, dobro znaju i da je Washington mjere sličnog karaktera prije, ujesen 2022. godine, povukao i prema samoj Europi.

Rusi imaju dva vrlo opaka nova plana: Mogli bi zasuti jednu europsku zemlju bombama

I to donošenjem kontroverznog protuinflatornog zakona koji sadrži otvoreni poziv europskom krupnom i visokotehnološkom biznisu i investitorima da prebace svoju proizvodnju u SAD, gdje im se nude subvencije preko poreznih olakšica, jeftinije energije i svega onoga na što biznis itekako rado gleda, poput sigurnosti i stabilnih uvjeta poslovanja koji omogućuju izrade dugoročnih poslovnih planova i kalkulacija. Onoga čega u Europi sada nema, a teško da će uskoro i biti.

Još jedan potez koji je ubrzao deindustrijalizaciju, prije svega Njemačke kao industrijskog motora Europske unije, bio je i dizanje u zrak triju od ukupno četiri cijevi dvaju ruskih plinovoda Sjeverni tok ujesen 2022., nedugo nakon donošenja spomenutog američkog protuinflatornog zakona. Ta je diverzija dodatno uzdrmala ionako mračnu perspektivu energetske budućnosti EU-a i dovela do povišenja cijena energije, što je također utjecalo na bijeg krupnog kapitala u sigurnije američke luke.

Teško će doći do saveza

U smislu blokovske podjele Zapad je, u odnosu na uvjetno rečeno kinesko-ruski blok, u boljem položaju jedino u tome što ima ustrojenu i institucionaliziranu zajedničku obrambenu politiku i strukturu, prije svega NATO savez, ali i novi angloamerički format AUKUS kojemu se na nižim razinama odlučivanja sve jače priključuju i drugi američki regionalni saveznici i partneri poput Japana i Filipina. On je orijentiran isključivo na prostor geopolitičke regije Indopacifika i na suprotstavljanje Kini, ali u bližoj perspektivi i ruskim interesima koji su sve više usmjereni upravo na Aziju nakon što je Zapad Moskvu od sebe odsjekao sveobuhvatnim snažnim sankcijama za dugo vrijeme.

Do klasičnog vojnog saveza između Kine i Rusije teško da će ikada doći. Obje se zemlje tomu deklarativno, na državnim razinama, protive u ime suprotstavljanja novoj blokovskoj podjeli svijeta koju forsira Washington. One zapravo smatraju da će lakše na svoju stranu pridobiti kolebljive zemlje Globalnog juga ako ih ne uvlače u vojne tabore gdje bi one u slučaju velikog rata pretrpjele i najteže posljedice. Umjesto toga, nude im navodnu ravnopravnu političku i gospodarsku suradnju, bez otvorenog nametanja svojih interesa i pravila igre. Koliko će u tome biti uspješne, pokazat će vrijeme, ali trendovi Pekingu i Moskvi u tom smislu zasad idu u prilog. Ministri obrane NATO saveza sastali su se prošloga tjedna u Bruxellesu, što je priprema za summit na vrhu koji se idući mjesec održava u Washingtonu i kojim će se obilježiti 75. godišnjica osnivanja te vojnopolitičke organizacije.

Sigurnosna pomoć

Jedna od ključnih tema bila je Ukrajina, a razgovaralo se o formaliziranju potpore toj zemlji. Dakle, od prijelaza s one neformalne preko Kontaktne skupine za obranu Ukrajine pod vodstvom Sjedinjenih Država na obvezujuću potporu za sve zemlje članice. Ona će se, ubuduće, s navedene skupine prebaciti na formalne strukture NATO-a.

Odobrava se plan za misiju pod nazivom NATO-ova sigurnosna pomoć i osposobljavanje Ukrajine, koja bi nadgledala kako NATO prvi put službeno koordinira vojnu pomoć Ukrajini.
Radit će se na obvezivanju obrambene industrije da poveća vojnu proizvodnju, a paralelno i na učvršćivanju dugoročne suradnje s tom industrijom koja je od ključnih europskih vlada u ove dvije godine postojano tražila čvrsta jamstva da će njihova vojna proizvodnja biti dugoročna, a proizvodi otkupljeni. Naime, vojna industrija, koja je gotovo u cijelosti privatizirana, otvoreno je izražavala bojazan da će u slučaju brzog završetka ukrajinskog rata ona zbog toga pretrpjeti velike financijske gubitke.

Navedenim potezima ti su joj strahovi sada smanjeni pa militarizacija Europe slobodno može početi. A kako vladama neće biti drago iz državnih proračuna pokrivati eventualne gubitke vojne industrije, u interesu će im biti da se ukrajinski rat što više produlji. Upravo kao što je to od početka u interesu američke vojne industrije i cijelog političkog ustroja te zemlje koji je s njom duboko lobistički povezan. Glavni tajnik Jens Stoltenberg želi da se članice NATO-a dogovore o planu za dugoročno održavanje trenutačne razine potpore Ukrajini, koju on procjenjuje na 40 milijardi eura godišnje. Teret bi se podijelio s obzirom na BDP zemalja NATO-a, u čemu bi Sjedinjene Države pridonijele s 50 posto. Trenutačni sporazum o NSATU-u ne uključuje nikakve posebne financijske obveze. Ali ono što je pomalo prošlo “ispod radara” brojnih europskih medija bile su Stoltenbergove riječi vezane uz uvjete Ukrajine za ulazak u NATO.

Nužni minimum

Rekao je kako se nada da će na predstojećem summitu biti usvojeno nekoliko važnih izjava saveznika “o isporukama vojne tehnike, sredstava protuzračne obrane i topničkih granata nužnih za ukrajinsku pobjedu bez koje se njezin ulazak u NATO neće razmatrati”. “Mi moramo biti uvjereni da će Ukrajina ostvariti pobjedu. To će biti nužni minimum da Ukrajina postane članicom Saveza”, rekao je, među ostalim, glavni tajnik NATO saveza.

Ako samo malo proanaliziramo ove riječi, to znači da ni eventualna vojna pobjeda nad Rusijom, o kojoj glavni tajnik govori, ne jamči ukrajinski ulazak u Sjevernoatlantski savez. Osim toga, Stoltenberg nije konkretno definirao što bi to bila ukrajinska vojna pobjeda: protjerivanje Rusije na granice od kraja 1991. ili nešto drugo. Drugim riječima, Ukrajina će se morati boriti do vojne pobjede pa nikakvi mirovni pregovori onda nisu ni nužni. Ako je to već tako, nije jasno čemu onda organizacija mirovnog summita o Ukrajini koji se održao u Švicarskoj samo dva dana nakon NATO-ova ministarskog koji je održan u Bruxelesu i paralelnog summita G7 u Italiji?

Američka duboka država otvorila novo bojno polje: Najopasnije neprijatelje prisilili na savez

Zbog toga nije čudno što su najvažnije globalne zemlje odlučile da neće sudjelovati na njemu, ili da neće poslati svoje državnike već nižepozicionirane državne službenike, najčešće na razini šefova ili zamjenika šefova diplomacija. Čak ne dolazi ni američki vođa Joe Biden koji je stigao u Italiju, a prije toga bio i u Normandiji na obilježavanju obljetnice savezničkog iskrcavanja 1944., već će umjesto njega doći njegova zamjenica Kamala Harris i savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan. Umjesto planiranih 115 država koje su trebale sudjelovati na summitu u Švicarskoj, taj je broj pao na 78.

Zbog svega je toga i prije početka bilo jasno da na njemu neće biti donesene bilo kakve ključne odluke, a kamoli neke koje bi imale privid obvezujućeg karaktera i kojima bi se onda izvršio novi pritisak na Moskvu da prekine rat i prihvati uvjete njegova završetka koje je više puta naglašavao ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, a koje Moskva ne namjerava razmatrati jer su zapravo poziv na njezinu predaju.

Hodajući mrtvaci

Zbog toga su na švicarskoj konferenciji zahtjevi Zelenskog “debelo” reducirani, pa tako čak nije bilo ni razgovora o nužnom ruskom vojnom povlačenju, već samo o 3 točke: ukrajinskim atomskim centralama od kojih je ona najveća zaporiška pod nadzorom ruske vojske, omogućavanju slobode trgovanja morskim putom i o razmjerni ratnih zarobljenika svi za sve. Kako god bilo, mađarski premijer Viktor Orban 14. je lipnja rekao za radio Košut kako NATO planira uspostaviti tri baze za trajnu dostavu pomoći Ukrajini i da Mađarska u tome neće sudjelovati. Baze će vjerojatno biti u Poljskoj, Slovačkoj i Rumunjskoj, a kako kaže mađarski premijer, vrlo lako bi mogle biti prva meta ruskog vojnog odgovora.

Prije dva tjedna održani izbori za Europski parlament duboko su potresli Europsku uniju i njezine ključne članice zbog evidentnog jačanja desnih snaga usprkos tomu što je broj mandata koje su osvojili u EP-u ipak bio manji od predviđanja anketa. Međutim, desnica je doslovno pomela stranke vladajućih struktura u ključnim državama Unije Francuskoj i Njemačkoj, a onda i u Nizozemskoj, Belgiji, Austriji, a u Italiji je još više učvrstila vladavinu desne populističke stranke premijerke Giorgie Meloni koja je od svih ključnih lidera država EU-a sada jedina i istinska pobjednica.

Zbog toga su diljem EU-a u tijeku burni politički procesi: ostavke premijera, raspuštanje parlamenta i prijevremeni izbori, pretpostavljeni skori krah vladajuće koalicije i još mnogo toga. Teško pometen na prijevremenim izborima 4. srpnja vrlo vjerojatno će biti i britanski premijer Rishi Sunak, koji će nakon 14 godina vladavine torijevaca tu dužnost prepustiti laburistima.
U tim i takvim okolnostima, u suncem okupanom odmaralištu Borgo Egnazia u talijanskoj južnoj regiji Apuliji, održan je dvodnevni summit G7.

Zloupotreba demokracije

Organizacije koju mediji posljednjih mjeseci sve češće nazivaju klubom najrazvijenijih svjetskih demokracija, a ne, kao donedavno, najrazvijenijih svjetskih gospodarstava. Naravno, s razlogom. Jer mnoge od njih već su ekonomski i razvojno odavno iza Kine, a po svom BDP-u sve dalje i od drugih brzorazvijajućih i impulzivnih država Azije i Bliskog istoka, prije svega Zaljevskih monarhija. Ali kako je zapadnim elitama nužno čuti i onaj prefiks “najrazvijenijih” kada je riječ o međunarodnim formatima u kojima one vode glavnu riječ, umjesto “gospodarstava” dodana je riječ “demokracija” jer, kako smatraju, na nju imaju ekskluzivu.

Međutim, ta sve češća zloporaba pojma demokracije za sve i svašta dovela je do njegove potpune izlizanosti pa sam spomen te riječi sve češće izaziva suprotan efekt od onoga pozitivnog što u svojoj biti znači. Upravo je zloporaba demokracije s ciljem očuvanja na vlasti i gušenja bilo kakvih političkih aktivnosti, misli i ideja suprotnih vladajućim elitama najviše i dovela do sadašnjeg jačanja desnice u zapadnim zemljama. Na summitu G7 sada osnaženoj talijanskoj premijerki Meloni pred noge su redom dolazili na izborima posramljeni državnici ostalih članica ili oni kojima takva sudbina tek predstoji. Stoga je logično zapitati se o kakvom to rješavanju globalnih problema mogu govoriti oni koji su izgubili povjerenje i svojih građana zato što nisu bili sposobni urediti svoje dvorište?

Upravo na ovu temu osvrnuo i Politico 13. lipnja u svom tekstu pod naslovom “6 hromih pataka i Giorgia Meloni: Upoznajte klasu G7 2024.” Vrijedi ga pozorno pročitati kako bi bilo jasno da ne govorim “u prazno” i da problem o kojemu je riječ sve više izlazi na vidjelo i u zapadnim srednjostrujaškim medijima.
“Francuski Emmanuel Macron i britanski Rishi Sunak bore se u kampanjama za prijevremene izbore koje su raspisali u posljednjim pokušajima da preokrenu svoje posrnulo gospodarstvo. Njemački kancelar Olaf Scholz bio je ponižen od krajnje desničarskih nacionalista na izborima za Europski parlament prošlog vikenda, a uskoro bi i sam mogao biti svrgnut. Justin Trudeau, premijer već devet godina u Kanadi, otvoreno je govorio o davanju ostavke na svom ‘ludom’ poslu. Japanac Fumio Kishida ima najniže osobne ocjene uoči izbora za vodstvo kasnije ove godine. A tu je i Joe Biden. Sin 81-godišnjeg američkog predsjednika, Hunter, proglašen je krivim za optužbe…”

Veliko poniženje

“S iznimkom Meloni, svi su čelnici na summitu G7 prilično slabi”, rekao je Ivo Daalder, koji je bio američki veleposlanik pri NATO-u za vrijeme bivšeg predsjednika Baracka Obame. “Trudeau vjerojatno neće pobijediti na sljedećim izborima. Biden ima tešku izbornu utrku. Scholz je oslabljen. Macron je oslabljen. Sunak je ‘mrtvac koji hoda’, a Kishida također ima ozbiljnih problema kod kuće”, piše Politico i govori o želji da se na summitu postigne dogovor o dodjeli 50 milijardi dolara Ukrajini od zamrznutih ruskih financijskih aktiva u zapadnim financijskim institucijama, ali i o opasnosti da se u slučaju neuspjeha dogovora “pregovori odvuku duboko u ljeto i opasno blizu američkih izbora u studenome”.

“Malo je europskih dužnosnika uvjereno da će se Trump, ako pobijedi, pokazati kao pouzdan saveznik u ratu Ukrajine protiv Rusije. I bez obzira na ishod, predsjednička kampanja koja doseže svoj vrhunac … neće biti povoljan trenutak za sklapanje multilateralnih sporazuma s Amerikom. … To ne čini dogovor G7 vjerojatnijim. Svi ljudi za stolom imaju razloga biti zaokupljeni domaćim brigama, nitko više nego francuski predsjednik, upleten u kampanju za prijevremene izbore koju je sam osmislio. Macronu će biti jako teško pristati na korištenje ruske imovine prije nego što održi izbore, rekao je Daalder. Čak ni njegovi stranački kolege ne žele Macronovo lice na svojim predizbornim plakatima ili čak da čuju njegov glas na radiju, bojeći se da je sada toliko otrovan da će ih dovesti do izborne katastrofe. … Ali sa sljedećim izborima u Kanadi na horizontu, sunce bi moglo zaći i za Trudeaua. U ovom se trenutku očekuje da će biti teško poražen od svoga glavnog protukandidata, vatrenog vođe konzervativaca Pierrea Poilievrea.”

U Ujedinjenom Kraljevstvu, Sunak se suočava s povijesnim porazom svoje Konzervativne stranke nakon 14 nemirnih godina na vlasti. Ankete pokazuju da će izbori 4. srpnja rezultirati preokretom lijevog centra za čelnika oporbenih laburista Keira Starmera pa će, što god Sunak rekao u Apuliji, vjerojatno izmamiti uljudne osmijehe.

Ukrajinu u srpnju čeka ‘Dan D’: Jedna odluka mogla bi biti ključna, ali i opasna

Strah od izbora

Biden je također otišao u Italiju zbog predstojećih izbora i nepovoljnih anketa. Mora dati velika obećanja biračima o tome što bi drugi mandat mogao donijeti, bez ikakvih jamstava da će biti na dužnosti da ih izvrši. U Europi većina vlada nije toliko zainteresirana za Bidena koliko je zaokupljena izgledima da se Trump vrati kako bi ponovno poremetio svjetski poredak. Summit je označio priliku za svoju domaćicu, Giorgiu Meloni. “Ali Meloni ne vodi supersilu. Na međunarodnoj pozornici Italija, deveta svjetska ekonomija, sama može učiniti malo toga.”

“Mjesecima, pod talijanskim vodstvom, dužnosnici u Europi i SAD-u pokušavaju riješiti svoje nesuglasice kako bi objavili plan G7 za iskorištavanje ruske imovine zamrznute u zapadnim bankama za davanje ogromnog zajma Ukrajini. Ali uoči summita još nema znakova dogovora. Umjesto toga, europski dužnosnici izražavaju opipljiv bijes zbog američkog prijedloga o podjeli tereta financiranja kao nerazumno jednostranog i potencijalno golemog tereta za EU”, zaključio je Politico.

Ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je kako je spreman narediti prekid vatre u Ukrajini i početi pregovore s njezinom vladom ako Kijev povuče vojne snage iz četiri regije koje Moskva smatra svojima i odustane od svojih nastojanja da se pridruži NATO-u. Te su četiri regije od sjevera prema jugu: Luhanska oblast, Donjecka oblast, Zaporiška oblast i Hersonska oblast. Krim se ne spominje, on je u sastavu RF-a još od 2015. i na njemu, uostalom, nema ukrajinskih vojnika. Dosad je Putin govorio kako bilo kakvi pregovori moraju uzeti u obzir “sadašnju realnost”, što su neki analitičari shvaćali kao prijedlog za prekid vatre na trenutačnim crtama bojišnice.

Još jedan blef

Putin je rekao kako je Moskva spremna osigurati “nesmetano i sigurno povlačenje” ukrajinskih trupa ako Kijev pristane na takav ustupak. Bude li mirovni prijedlog odbijen, dodao je, budući zahtjevi Moskve bit će drukčiji i nepovoljniji za Kijev. Također je jasno dao do znanja kako neće pristati na kompromis u vezi sa zahtjevima koji su izneseni. Pritom je rekao da ga se gura na “točku s koje nema povratka” u pogledu pokretanja nuklearnog rata. Prema njegovim riječima, sve daljnje akcije Zapada mogle bi “dovesti do tragedije”.

Ovakav scenarij za Rusiju bi mogao biti zadovoljavajući: osigurao bi njezine temeljne zahtjeve vezane uz strateška sigurnosna jamstva o statusu Ukrajine u odnosu na NATO, a teritorijalni dobici, iako puno skromniji od početnih očekivanja ruskih građana, Putinu bi bili dostatni da ratne rezultate pred svojim građanima pretvori u pobjedu jer bi time osigurao i povratak glavnine ukrajinskih Rusa pod okrilje Ruske Federacije. S druge strane, kao što to može Putin, i zapadni čelnici bi mogli ukrajinski rat završen po ovakvom scenariju proglasiti svojom i ukrajinskom pobjedom jer bi mogli reći kako je hrabra i višestruko slabija ukrajinska vojska uspjela spriječiti drugu vojnu silu svijeta da zemlji oduzme slobodu i nezavisnost.

Analitičar Meter upozorio na krivu informaciju o nuklearnom oružju: ‘Ljude to najviše intrigira’

Vrlo je znakovit trenutak ovog Putinova prijedloga po načelu “uzmi ili ostavi” sa svim popratnim posljedicama, upravo uoči mirovne konferencije u Švicarskoj na koju Rusija nije pozvana. Također bih povezao ove Putinove riječi i s gore navedenim riječima Jensa Stoltenberga koji je de facto rekao kako Ukrajina nikada neće ući u NATO. Naravno, Kijev bi s vremenom bio suočen s teškim pitanjima svojih građana nije li se cijeli ovaj rat mogao, ako već ne potpuno spriječiti, a ono barem zaustaviti prije nego što rezultira ovakvim ljudskim i teritorijalnim gubicima. Ali to će već biti pitanje s kojim će se nositi neke nove vlade u Kijevu, koje će jednostavno reći kako za to nisu odgovorne. Dotad će Zelenski već biti daleko od politike, a možda i od same Ukrajine, smješten na nekoj mondenoj zapadnoj destinaciji.

Putin ovime političku lopticu završetka ukrajinskog rata vješto prebacuje zapadnim vođama u krilo pa je najveća odgovornost za nastavak ili završetak rata sada upravo na njima. Vlasti u Kijevu prijedlog su odmah odbacile, a isto su učinili i američki ministar obrane Lloyd Austin i Jens Stoltenberg. Treba dodati kako ni sam Putin ne vjeruje da će Zapad prihvatiti ovaj njegov prijedlog te navodi kako zapadni vođe sprečavaju Kijev da započne dijalog s Moskvom. Istodobno, čelnici G7 pozvali su Rusiju da plati Ukrajini ratnu odštetu od 486 milijardi dolara, dok je Putin pozvao ruske snage na pomicanje crte bojišnice prema Harkivu. Sve ovo, dakle, puno više zvuči kao uvod u opasnu globalnu eskalaciju nego kao put prema miru, iako smatram da će se o Putinovim prijedlozima na zapadu ipak još razmišljati. Vjerojatno nešto kasnije i u većoj tišini.

Ako Trump pobijedi, lako može prekinuti sporazum

Paralelno s održavanjem ministarskog summita NATO-a u Bruxellesu, Bidenova administracija produljila je sigurnosni sporazum s Ukrajinom na još deset godina, što je objavljeno na prošlotjednom summitu G7 u Italiji. Međutim, postoji važna kvaka: sklopljen je isključivo u ime Bidenove administracije i ukrajinske vlade i ne podliježe ratifikaciji Kongresa. To znači da teoretski može trajati samo do kraja godine u slučaju da na američkim predsjedničkim izborima pobijedi Donald Trump i da od tog sporazuma odustane.

Upravo tim riječima ovu vijest komentira i američki segment medija Politico u tekstu pod naslovom “Biden je sklopio sigurnosni sporazum sa Zelenskim — ali njegova je budućnost upitna”. Pritom navodi kako je “važno napomenuti da pakt ne obvezuje Sjedinjene Države da pošalju trupe u Ukrajinu i izravno je brane od ruskih snaga”, ali formalizira stalnu potporu Washingtona Kijevu još najmanje deset godina.

“Ali postoji jedna začkoljica: sporazum je sklopljen isključivo između sadašnjih administracija Sjedinjenih Država i Ukrajine i ne podliježe ratifikaciji u Kongresu. Ako bivši predsjednik Donald Trump u siječnju ponovno preuzme Ovalni ured, mogao bi raskinuti ugovor i odustati od obveze Washingtona. Zbog toga se najava predsjednika Joea Bidena čini krajnje riskantnom: on stavlja vjerodostojnost Amerike na kocku u nadi da će uvjeriti Ukrajinu i europske saveznike iako ne može jamčiti da će dogovor trajati deset mjeseci, a kamoli obećanih deset godina. … Bidenov je cilj u Europi se predstaviti kao neupitni vođa Zapada, pridobiti svjetske sile na stranu Ukrajine i ojačati svoj globalni imidž uoči izbora u studenome. Sporazum služi i toj svrsi i pokazuje njegovu odlučnost, iako se jasna ukrajinska pobjeda nad Rusijom čini sve manje vjerojatnom. … Biden i njegov tim ne žele da se Ukrajina sada pridruži NATO-u – iako Kijev zahtijeva članstvo – jer bi nastavak ruskih napada mogao prisiliti američke snage da izravno brane Ukrajinu. Predsjednik je više puta izjavio da na bojnom polju neće biti američkih trupa”, navodi američki medij Politico.