Mamić i ekipa trljaju ruke: Kako je Bosna i Hercegovina postala raj za hrvatske kriminalce

Hrvatsko pravosuđe ima brojne posebnosti koje muče naše građane, ali rijetko je koji fenomen nevjerojatan poput bijega od hrvatskog zakona u Bosnu i Hercegovinu. Naime to je već provjerena metoda za kriminalce i ratne zločince koji imaju dvojno državljanstvo. U ovom tekstu razložit ćemo ovaj fenomen i pregledati tko se sve ovom metodom izvukao od zakonske kazne te za kraj provjeriti kako je uopće takav manevar dopušten po međunarodnom pravu.

Za početak pogledat ćemo vjerojatno najpoznatiji slučaj, a to je onaj braće Mamić. Zdravko Mamić bivši je izvršni dopredsjednik kluba Dinamo Zagreb, a javnosti je osim po aferi vjerojatno najpoznatiji po veoma živopisnim i maštovitim uvredama kojima je “častio” sve koji su mu se zamjerili, a najčešće novinare. Naime Zdravko Mamić je u Hrvatskoj, zbog izvlačenja novca iz Dinama, pravomoćno osuđen na kaznu od 6.5 godina zatvora, koju nikad nije odslužio.

Mamić je nakon presude doslovno pobjegao u BiH čiji je državljanin. Smjestio se u Međugorju gdje je siguran od hrvatskog zakona jer BiH ne izručuje svoje državljane drugim zemljama. Iz Ministarstva pravosuđa BiH poslali su poruku: “Ministar pravde Bosne i Hercegovine (Davor Bunoza) ne raspolaže diskrecijskim pravom donijeti rješenje o dopustivosti izručenja ukoliko je Sud Bosne i Hercegovine utvrdio da nisu ispunjene zakonske (ugovorne) pretpostavke za izručenje, pa su, u tom pogledu, navedene tvrdnje o ‘dogovoru dva ministra o izručenju Zdravka Mamića’ pravno neutemeljene, te samim tim i netočne”.

U BiH ‘utekao‘ i Mamićev brat

Hrvatski ministar pravosuđa Ivan Malenica u ožujku prošle je godine otišao na pregovore kako bi dogovorio Mamićevo izručenje, ali taj pokušaj je bio posve neuspješan. Nakon Zdravka u BiH od hrvatskog pravosuđa pobjegao je i njegov brat Zlatko Mamić koji je bivši trener Dinama, također uključen u operaciju izvlačenja novca iz kluba. Zlatko Mamić je za vrijeme izricanja presude putovao u Dubai, a zatim jednostavno “skrenuo” u BiH.

“Osobno želim naglasiti niti sam u bjekstvu, niti bih ikada bio, već se samo koristim svojim zakonskim pravima koje mi je omogućio Sporazum zaključen između dvije države čiji sam državljanin kao i u drugim već navedenim zakonima”, napisao je Zlatko Mamić koji u stvari ima pravo da mu se sudi u BiH jer je njen državljanin, iako mu je presuda već izrečena u RH.

Odvjetnik Ante Nobilo pojasnio je situaciju, napominjući u Zlatkovom “bijegu” nije bilo pravnih propusta, ali da mu je sud mogao privremeni suspendirati putnu dozvolu kako bi spriječio da se ponovi manevar koji je izveo njegov brat. Nobilo objašnjava i da je postojao trend da BiH izriče novčane kazne za gospodarstveni kriminal, za što su u RH predviđene zatvorske kazne te da je vrlo vjerojatno da će mu tamo drastično smanjiti kaznu.

Sporni članak

Prema članku 40. Zakona o međunarodno-pravnoj pomoći, BiH ne izručuje svoje državljane, “ako međunarodnim ugovorom koji dozvoljava izručenje svojih državljana nije drugačije određeno”. BiH i Hrvatska su u listopadu 2012. godine potpisale takav Sporazum o izručenju, a on je stupio na snagu u veljači 2014. godine i njime su jasno precizirana tri slučaja u kojima će se izručenje dopustiti.

Prvi uvjet je ako je za kazneno djelo prema pravu obiju država ugovornica propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od jedne godine ili teža kazna. Drugi uvjet je da su kaznena djela kažnjiva prema pravu obiju država ugovornica i ako trajanje kazne zatvora ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode, odnosno njihov ostatak koji se treba izvršiti, iznosi najmanje četiri mjeseca. Ako nisu ispunjena ova dva uvjeta, izručenje će se dopustiti ako zamolba za izručenje uključuje više kaznenih djela ili više pravomoćno izrečenih kazni zatvora ili mjera koje uključuju oduzimanje slobode.

Mamićev ‘ljubimac’ dobio otkaz usred borbe za naslov

Dakle primarno je zavrzlama u tome što se kazneni zakon Hrvatske i BiH drastično razlikuju, odnosno hrvatski zakon je dosta “stroži” od bosanskohercegovačkog, pogotovo kad je u pitanju financijski kriminal, za koji kazneni zakon BiH češće dosuđuje novčane kazne. Tako je Sud BiH odbio, nakon prvostupanjske presude u Hrvatskoj u rujnu 2019. godine, izručiti Zdravka Mamića “s obzirom na to da kazneno djelo za koje je optužen u Hrvatskoj nije propisano kao kazneno djelo u BiH”. Kao drugi razlog je navedeno to što su kaznena djela za koja je osuđen počinjena u razdoblju od 2004. do 2015. godine, a ugovor o izručenju stupio je na snagu 2014. godine. “Samo” sedam od 32 kaznena djela za koja se Mamića tereti počinjeno je nakon potpisanog ugovora koji se, kako je to pravilo u pravu, ne može retroaktivno primijeniti.

Slučajevi Kutle, Tadić, Glavaš

U BiH se od hrvatskog zakona sklonio i hrvatski tajkun Miroslav Kutle koji je osuđen zbog malverzacija u procesu pretvorbe i privatizacije tijekom devedesetih. Kutle je državu oštetio za više desetaka milijuna eura. Kazneni zakon nije prepoznavao taj tip kaznenog djela, a Kutle je rođen u BiH, tako da je mogao tamo mirno živjeti bez straha od izručenja te je čak pokrenuo nove biznise. Trenutno mu je važeća još jedna hrvatska presuda iz 2013. godine, a ona ističe 2026. godine, nakon čega se doslovno može vratiti u Hrvatsku bez da bude kažnjen i centa.

Osječki poduzetnik Drago Tadić 2017. godine osuđen je na dvije godine zatvora zbog podmićivanja sudaca, a kazna mu je skraćena za tri mjeseca. Državljanin je BiH pa je zatražio da kaznu odsluži u bosanskohercegovačkom zatvoru. Nakon je što je otišao u BiH iskoristio je fleksibilnost kaznenog zakona BiH i kaznu je jednostavno otplatio.

Bivšem saborskom zastupniku Branimiru Glavašu 2023. na ponovljenom suđenju je izrečena kazna za ratni zločin nad osječkim Srbima koji je počinio 1991. godine. Nakon izricanja presude on je pobjegao je u BiH što je mogao učiniti jer ima dvojno državljanstvo. Glavaš tvrdi da je cijelo suđenje politička namještaljka. Za razliku od drugih krivaca koje navodimo u ovom članku Glavaš je odslužio 5 godina zatvora.

Rješenje problema?

Kvaka u cijelom sustavu je zapravo u tome koliko je lako dobiti državljanstvo BiH. I Mamići i Glavaš su rođeni u Hrvatskoj, a državljanstvo BiH su zatražili i dobili na osnovu porijekla jer su im roditelji rođeni u BiH. Procedura je prilično jednostavna i nema nekih uvjeta, jednostavno barem jedan od roditelja treba biti rođen u BiH.

Državljani BiH, pak, hrvatsko državljanstvo također mogu dobiti na osnovu porijekla, ali postoje neki uvjeti. Kandidati za državljanstvo moraju biti mlađi od 21 godine i moraju priložiti dokaz odnosno službeni dokument koji potvrđuje da su se oni ili njihovi roditelji nekad negdje izjasnili kao Hrvati, na primjer u vojnoj knjižici ili školskoj svjedodžbi.

Milanović ima prijatelja ogromnih ambicija: Nitko ga ne spominje, možda želi biti ministar

Problem bi mogao biti riješen na tri načina, ali ni jedan od njih nije lak i svaki otvara još brojna pitanja. Prvi bi bio približavanje kaznenih sustava, odnosno usklađivanje kazni za ista kaznena djela i definiranje kazni za isti način. Budući da je RH morala kalibrirati svoje zakone prema zakonima Europske unije, a da i BiH želi jednog dana postati njena članica, BiH bi trebala biti ta koja će poduzeti taj korak. Drugo rješenje bilo bi ponovno definiranje Sporazuma o izručenju, odnosno njegovo prilagođavanje realnoj problematici. Treće rješenje vjerojatno je najviše sporno, a to je stroža kontrola izdavanja državljanstva, gdje bi se u obzir mogao uzeti dosje pristupnika, iako i to ne bi bilo učinkovito u velikom broju slučajeva.