Razotkriven tajni plan Milorada Pupovca: Evo kako namjerava ucjenjivati Plenkovića

Ni Andrej Plenković ni Zoran Milanović, pa ni Ivan Penava. Najmoćniji je političar u našoj političkoj areni Milorad Pupovac. Pokazali su to i ovi parlamentarni izbori koji su za nama. Nije, međutim, Pupovčeva moć u broju osvojenih glasova, već ona počiva u nakaradnom izbornom zakonu koji nacionalnim manjinama jamči osam zastupničkih mjesta u Saboru.

To ne bi bilo problematično da se nakon svakih izbora ne nađemo u situaciji nalik na ovu sadašnju, u kojoj su manjine te koje s trivijalnim brojem glasova, bez ozbiljnih protukandidata i iz vlastite izborne jedinice, imaju mogućnost odlučiti o tome tko će vladati državom, postavljajući pritom pravila kao kakvi ucjenjivači, što je svojevremeno bivši predsjednik Ivo Josipović opisao kao svojevrsni etnobiznis. Aludirao je tada baš na predsjednika SDSS-a, čija je stranka i u Vladi premijera Andreja Plenkovića sudjelovala kao vrlo ozbiljan čimbenik, povremeno ozbiljniji i od samog HDZ-a.

Do te je mjere vladavina Milorada Pupovca i njegovih uzela maha da su i sami HDZ-ovci uspostavili internu krilaticu – kud Milorad okom, tud Andrej skokom. Pred tim istim Andrejem ovih se dana pojavio Domovinski pokret, stranka koju predvodi vukovarski gradonačelnik i bivši Plenkovićev stranački kolega Ivan Penava, iz čijih se redova odavno sasvim jasno može čuti da na suradnju s HDZ-om mogu pristati, ali ne i na suradnju s Pupovcem i njegovom strankom.

Liberalni blok

Nemaju, naime, u Pokretu, kako su i rekli, ništa protiv Srba, ali imaju protiv Pupovca i njegove stranke o kojoj bi se uistinu dalo diskutirati, ne samo kada je riječ o njihovu dugogodišnjem političkom djelovanju nego i o samom osnivanju u eri Penavina prethodnika, bivšeg vukovarskog gradonačelnika Vojislava Stanimirovića. Na tu se eru Pupovac danas ne osvrće, štoviše, on gleda prema Europi i europskim izborima pa se za njih SDSS udružio s IDS-om, koji je oko sebe okupio blok regionalnih stranaka i stranaka centra s nekoliko manjina.

Svi su zajednički dali potporu IDS-ovu Valteru Flegi, koji će na nadolazećim lipanjskim izborima pokušati ponoviti vlastiti uspjeh iz 2019. godine, kada je u širokoj liberalnoj koaliciji osvojio mandat u EP-u. Uz Pupovčevu stranku, Fleginu IDS-u pridružio se PGS, Unija Kvarnera i Istarska stranka umirovljenika, Čačićevi Reformisti, Nezavisna lista Sjever Matije Posavca, Socijaldemokrati, odnosno Domagoj Hajduković i Rajko Ostojić, te šibenski župan Marko Jelić.

No najzanimljiviji dio te suradnje uz Pupovca su HSLS-ovci, HDZ-ovi koalicijski partneri koji su se otvoreno suprotstavili suradnji s DP-om i razlazu s manjinama pa se i u javnom prostoru počelo govoriti o tome kako je ovaj liberalni blok formiran za europske izbore ujedno i alternativa premijeru Plenkoviću za formiranje vladajuće većine bez Domovinskog pokreta, što znači da su Pupovac i njegov kolega, predsjednik HSLS-a Dario Hrebak, odlučili zaigrati protiv Penave i njegove stranke, zaboravljajući da se HSLS bez HDZ-a ne bi približio izbornom pragu.

Vrijede zlata

Pupovac s Hrebakom misli ucjenjivati Plenkovića kao što je to činio i dosad u koaliciji, smatraju u dijelu HDZ-a u kojem drže da je to ujedno i razlog zbog kojega su nakon sastanka manjinski zastupnici odlučili da će djelovati u zajedničkom bloku bez raslojavanja, čime je Pupovac dodatno zaštitio svoju poziciju nastojeći se domoći vlasti, iako istovremeno govori da mu to nije u interesu. U to mogu povjerovati samo naivci jer svatko onaj tko je i površno pratio suradnju Plenkovića i Pupovca može vidjeti u kojoj je mjeri ona bila plodonosna za Pupovca i njegov SNV, koji je financijski procvao u Plenkovićevu mandatu, u kojem su počeli graditi svoje objekte diljem zemlje.

“Ne možete voditi antimanjinsku politiku i istovremeno misliti da je to dobro za Hrvatsku. Nije dobro. Ne možete isključivati a priori pripadnike manjina, bilo sada srpsku, a na kraju dana i sve ostale, i diskreditirati njihove mandate. To je nešto što je nesvojstveno ozbiljnoj demokraciji”, poručio je Pupovac, koji tako na neizravan način i Plenkoviću šalje poruku da će svojim djelovanjem diskreditirati njegov međunarodni i europski ugled ako zanemari njegovu, odnosno manjinsku ulogu pri sastavljanju vlade i vladajuće većine.

No ono što Pupovac ne spominje jest to da ne postoji ni jedna zemlja osim Hrvatske koja je na ovaj način ozakonila i institucionalizirala posebno predstavljanje manjina u najvišem zakonodavnom tijelu, čime su manjinci po načelu pozitivne diskriminacije postali ključni protagonisti u formiranju izvršne vlasti. Možda vam Pupovac to neće izravno reći, ali manjinci su itekako svjesni svoje vrijednosti, to je uostalom u kolumni za Novosti još početkom siječnja sažeo Boris Rašeta, koji je rekao kako će svaki manjinac nakon izbora vrijediti zlata. Ono što je Rašeta najavio u glasilu SNV-a, obilato financiranom sredstvima iz državnog proračuna, nakon izbora se i obistinilo pa su se manjine okupile u jedinstven politički blok koji po sili zakona tvori osam zastupnika.

Nemaju pravo

Najjača je karika toga bloka Pupovčev SDSS, koji je dodatno osnažen ovim manjinskim jedinstvom, no ne treba zaboraviti ni to da je njegovu ideju o zajedničkom bloku prvi raširenih ruku prihvatio Furio Radin, a nakon njega i Veljko Kajtazi, trojac koji je u novi saziv Sabora ušao u poznim godinama u kojima bi racionalan čovjek uživao u mirovini. Radin, naime, ima 74 godine, a prije izbora održanih 2020. godine obećavao je da se na njima natječe posljednji put, no vlast je izgleda strast koja se ne ispušta olako pa i Pupovac u svojoj 69. godini i Kajtazi u 64. još miješaju karte na hrvatskoj političkoj sceni.

Na njoj Pupovac godinama “talasa” kao Stanimirovićev nasljednik, naglašavajući njegovu ulogu u mirnoj reintegraciji Hrvatskog Podunavlja. Pritom se poziva i na Tuđmanovo odlikovanje, dok s druge strane u Pokretu podsjećaju da je osnivača SDSS-a odlikovao i Karadžić, napominjući da je riječ o gradonačelniku okupiranog Vukovara koji je bio i ravnatelj bolnice u ratom zahvaćenom Vukovaru. Iz tog se vremena pamte njegove izjave o vukovarskoj bolnici kao o zadnjem uporištu ustaške vlasti u herojskom gradu, no, nažalost, hrvatsko je pamćenje kratkoročno. Ono što je mnogima, međutim, nepoznato jest to da zastupnici manjina zapravo nemaju pravo na ucjene. O tome progovara pravnik Pero Kovačević, koji naš izborni zakon naziva nakaradnim jer Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor izigrava, pa i poništava volju birača, što je vidljivo baš na primjeru izbora zastupnika nacionalnih manjina koje on opisuje kao posebnu priču kroz koju se demonstriraju odstupanja od utvrđenog ustavnog načela općeg i jednakog biračkog prava iz čl. 72 Ustava.

“Javnost treba znati da nijedna država, osim Hrvatske, ne ozakonjuje i ne institucionalizira posebno predstavljanje manjina u svojemu najvišem predstavničkom i zakonodavnom tijelu prema posebnim izbornim pravilima i načelima pozitivne diskriminacije kako bi njihovi zastupnici postali svojevrsni akteri veta u tvorbi izvršne vlasti. Upravo se tako ponašaju i drže novoizabrani zastupnici nacionalnih manjina u Saboru, predvođeni Miloradom Pupovcem i Furijom Radinom. Njihova strategija je jasna, grupiraju manjinske zastupnike da bi povećali ucjenjivačke potencijale”, kaže Kovačević te dodaje da zastupnici manjina zapravo nemaju niti ostvaruju politički mandat da bi mogli donositi odluke o sastavljanju vlade, glasanju o vladi i drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Milorad Pupovac odredit će budućeg premijera: Plenković ga zato izdašno nagrađuje

Politička trgovina

“Pravo na zastupljenost u Saboru imaju dvadeset i dvije nacionalne manjine. Neke samostalno, neke zajednički, odnosno prema zakonu predstavlja ih ukupno osam zastupnika. Taj je zakon po mnogočemu jedinstven u Europi, kao i u svijetu, stoga i nije čudno što se već godinama lome koplja o tome je li loš i treba li ga mijenjati ili je pak samo napredan”, kaže Kovačević te se osvrće i na propise o izboru zastupnika nacionalnih manjina u Sabor. Naime, u skladu s odredbama čl. 19. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, RH jamči pripadnicima manjina prava na zastupljenost u Saboru.  Pripadnici manjina biraju najmanje pet, a maksimalno osam zastupnika u posebnim izbornim jedinicama u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Sabor, a čime ne mogu biti umanjena stečena manjinska prava. Pripadnicima manjina koji u ukupnom stanovništvu sudjeluju s više od 1,5 posto stanovnika osigurava se minimalno jedno, a maksimalno tri mjesta u Saboru.

“Ustavni zakon jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost. Zastupljenost ne znači da predstavnici nacionalnih manjina imaju i ostvaruju opći politički mandat te da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade, glasanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat. Zakon o izborima zastupnika u Sabor nije definirao pojam zastupljenosti te utvrdio znači li zastupljenost da zastupnik nacionalnih manjina ima opći politički mandat i ako da, kad i pod kojim uvjetima zastupnik nacionalne manjine ostvaruje opći politički mandat, a kad ta zastupljenost znači savjetodavni karakter bez prava općeg političkog mandata”, objašnjava Kovačević uz napomenu da su političkom trgovinom manjinci uspjeli Zakonom o izboru zastupnika u Sabor ostvariti pravo na izbor osam zastupnika, pa tako pripadnici srpske manjine biraju tri zastupnika, pripadnici mađarske manjine biraju jednog zastupnika, isto koliko i pripadnici talijanske manjine.

Česi i Slovaci zajednički biraju jednog zastupnika, a pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor, jednako koliko i pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine.

Presudan čimbenik

Kovačević podsjeća i na to da je za izbor triju zastupnika srpske manjine glasalo samo 15.939 odnosno 9,10 posto birača od njih ukupno 173.864 koliko ih je upisano u birački popis. “Ovi podaci jasno pokazuju što birači srpske nacionalne manjine misle o izabranim predstavnicima srpske nacionalne manjine u Saboru, odnosno kakav je legalitet izabranih zastupnika”, ističe pravnik koji navodi da je malo bolji, ali i dalje nizak odaziv birača i za ostalih pet manjinskih zastupnika. Tako je za zastupnika mađarske nacionalnosti glasalo 2877 odnosno 27,23 posto birača od njih 10.565. Za izbor zastupnika talijanske manjine glasalo je 12,02 posto birača, točnije 1951 od upisanih 16.221. Za izbor zastupnika češke i slovačke manjine glasalo je 1908, odnosno 18,93 posto birača od njih 10.075. Za izbor zastupnika romske i drugih manjina od ukupno 21.478 birača upisanih u popis glasao je samo 4931, odnosno 22,95 posto. Za izbor zastupnika albanske, bošnjačke i drugih manjina glasalo je 7213, odnosno 16,65 posto birača od njih 43.318.

“Broj birača koji su pristupili izborima za izbor zastupnika nacionalnih manjina i broj osvojenih glasova izabranih zastupnika nacionalnih manjina dodatno pokazuju da nemaju osvojen legitimni mandat zastupnika s općim političkim mandatom. Naime, izabrani zastupnici nacionalnih manjina ne mogu imati niti imaju legitimitet koji je potpuno jednak legitimitetu zastupnika izabranih na temelju općeg biračkog, pa je stoga politički, etički, pravno i zdravorazumski jasno da oni ne mogu biti čimbenik, a poglavito presudan čimbenik u proceduri određivanja mandatara za sastavljanje vlade te u glasanju o izboru vlade. Armin Hodžić dobio je 3357 glasova, Furio Radin 971 glas, Vladimir Bilek 1764, Veljko Kajtazi 3017, a Robert Jankovics 3017 glasova”, upozorava pravnik koji tvrdi da mali odaziv birača zorno govori što misle o “svojim” zastupnicima u Saboru.

“Pokazuje u što su se pretvorili ‘doživotni’ zastupnici nacionalnih manjina i da je nužno izmijeniti naše izborno zakonodavstvo u vezi s izborom zastupnika u Sabor i razraditi stječu li uopće, a ako da, kad i pod kojim uvjetima, zastupnici nacionalne manjine legitiman opći politički mandat, a kad su savjetodavno zastupljeni u Saboru bez prava glasa”, zaključuje Kovačević.