Foto: Vanesa Pandzic / CROPIX
NEZNANAC U DOMOVINI
+ AAA -

Prosperov zaprepašten zbog znamenitog Hrvata: ‘Umjesto da se po njemu nazivaju škole i ulice’

Autor: Slobodan Prosperov Novak/7dnevno

Duvnjak Giulio Camillo, o kojem ću ovdje pisati, bio je jedan od najsloženijih hrvatskih umova koji su ikada živjeli. Bio je slavan već za života, a danas bi se moglo reći da ide među Hrvate s najvećom citatnošću. Bio je izravni preteča onoga što se danas naziva umjetnom inteligencijom i ta mu je činjenica bez ostatka priznata još od pedesetih godina XX. stoljeća, kad je o njemu slavna engleska povjesničarka Francis A. Yeats objavila opsežnu studiju.

Ovaj renesansni Duvnjak bio je vješt istočnim i klasičnim jezicima, uz to, on je bio zaljubljenik u Cicerona kojega je znao naizust, čovjek nadahnut Platonovim idejama, proučavatelj Talmuda i kabale, branilac pučkih jezika te očito izvrstan poznavalac svoga materinskoga hrvatskog jezika. Pisao je Camillo brojne rasprave o najsloženijim pitanjima retorike i posebno stila, bavio se antičkim kazalištima, a proučavao je Platonov koncept onoga što se kasnije nazvalo theatrum mundi, dakle teatra svijeta.

Ono što su Platonu bila živa stvorenja i igračke bogova, Camillu su postali pojmovi i riječi koje je on uveo u svoj mehanički izum, svoj stroj za sjećanje, spravu po kojoj je bio slavan u svome vremenu. Uz to, ovaj se znameniti Hrvat bavio još i alkemijom, zanimao se za medicinu i anatomiju pa je, kako bi poboljšao svoj theatrum mundi, sudjelovao i u sekcijama leševa, uz to, posjedovao je ozbiljna znanja u matematici i astrologiji, zanimalo ga je govorništvo kao praksa, ali i kao teorija, te se interesirao za opća načela jezika. Posebno su upečatljive, a u svome vremenu slavne bile njegove vizije o mogućoj mehanizaciji znanja.

Teatro mundi

U tomu on je, kako se slažu svi današnji poznavatelji umjetne inteligencije, bio preteča suvremenih analognih rječnika. U središtu Camillove slave nalazila se, a nalazi se i danas, njegova kombinatorna naprava, njegov Teatro mundi kako ga je sam nazvao na talijanskom jeziku. Tim svojim teatrinom koji je na svoj način bio metafora antičkoga teatra, ali i ljudskog mozga, a bio je sagrađen od drva, i u koji su mogla ući dva moguća korisnika, želio je Camillo pružiti svojim europskim suvremenicima “mentem quandam fabrefactam et fenestratam”, što će reći specifičan filozofski, ali i mehanički prozor kroz koji su oni mogli ostvariti jedan posve nov pokušaj retoričkog usustavljivanja znanja.




Naravno, Camillo je u tu svrhu morao odrediti osnovni fundus znanja na kojem je temeljio svoja istraživanja. Taj je fundus ustrojio na tadašnjoj astrologiji i kabali, a što se tiče izbora frazeologije u njegovoj mehaničkoj spravi, nju je Camillo preuzeo iz onoga što bismo danas odredili kao sumu ciceronijanskog leksika. Giulio Camillo stvorio je teatrino s tisućama polica i milijunima papirića i pločica koje je uporno ispisivao i sistematizirao kako bi stvorio ono što je on nazvao boravištem ideja.

U njegovu teatrinu svatko je s lakoćom mogao izraziti neograničen broj retoričkih ideja te je mogao govoriti ili pisati na način koji je hrvatski renesansni vizionar nazvao “ciceronskom lakoćom”. Zbog svega rečenoga ovaj je Hrvat izravni preteča suvremene pohrane i brzog korištenja podataka, on je svoj teatrino i svoje spise i svoj lutalački život ugradio u samo središte budućih istraživanja digitalnih znanja, a onda i umjetne inteligencije koja će tek u naše doba uzdrmati temelje modernog svijeta.

Zaprepašćujuća činjenica

Camillo je u svojim knjigama i raspravama koje su se za njegova života, a i poslije smrti pojavljivale u brojnim izdanjima bio vizionar elektroničke obrade podataka, pri čemu je njegov najslavniji spis knjiga “Ideja teatra” na kojoj je radio cijeloga života, a koja je objavljena odmah poslije njegove smrti, kada je doživjela senzacionalan uspjeh i do danas desetke izdanja.




Posve je neobično, a mogli bismo reći i gotovo zaprepašćujuće, što velika Hrvatska enciklopedija koju je Leksikografski zavod tiskao u 11 svezaka ovoga čovjeka uopće ne poznaje, dok se na stranicama koje bi mu trebale biti posvećene spominju neke vrlo nevažne osobe kao što je bila muza Stanka Vraza, također pod slovom C, ili jedan, također pod slovom C, posve marginalni učitelj Ivana Gundulića. Inače, u Camillovu vremenu nisu svi voljeli ovoga našijenca.

Jedni su ga vrijeđali i nazivali učenim licemjerom ili su javno tvrdili da je obični šarlatan. Bilo je ipak mnogo više onih za koje je Giulio Camillo bio sjajan duh i božanstven čovjek, tepali su mu Divino Camillo. Utjecaj Giulija Camilla bio velik i izvan književnosti, filologije i pohrane znanja pa je tako davno pokazano kako je izravno utjecao na sve važnije hermetičke i kabalističke autore XVI. i XVII. stoljeća, pri čemu je bio i posve opipljiv njegov utjecaj na najslavnije europske slikare manirizma. Za života za njegov su se rad oduševili mnogi moćni ljudi koji su znali da je znanje i njegova pohrana najveća snaga.

Maštao o povratku u domovinu

Tako je Camillov rad oduševio francuskoga kralja Franju I., od kojega je Hrvat dobio najprije potporu od 500 dukata, premda je tražio četiri puta više, a kasnije mu je kralj još jednom isplatio znatnu donaciju premda se s vremenom ohladio prema Camillovu teatrinu i njegovoj mehaničkoj igrački koju mu ovaj nikada nije isporučio te je, čini se zbog nedostatka sredstava, otezao rad na prijevodu svojih temeljnih tekstova na francuski jezik. Za svoj rad nadalje dobio je Camillo izdašnu novčanu pomoć i javno priznanje od vojvode D’Estea. Sve te moćničke podrške njemu su bile bitne jer su mu omogućile da financira svoj skupi projekt, a uz to su i ponukale neke Camillove učenike da ga slijede i oponašaju.

Veze Giulija Camila Delminija s Hrvatskom bile su svakako vrlo intenzivne. Njegov otac, koji je bio vrlo imućan čovjek, bio je prisiljen napustiti duvanjski kraj u kojem su živjeli, to jest ono što vjerodostojni izvori nazivaju južnom granicom Hrvatske, a koja je stradala pred turskim navalama. Otac Camillov zbog toga je svoju obitelj doveo u prostor između Trsta i Venecije, gdje je mali Camillo rođen 1480. godine i gdje je odrastao te se kasnije školovao u Veneciji i Padovi.

U jednoj fazi svoga života Giulio Camillo maštao je o povratku u domovinu i bio se nadao prilici da bi ondje prodao ili se barem brinuo o svojim imanjima. O tomu ima više tragova iz poznih godina njegova života, i to naročito u onom razdoblju kad se i praktično i teoretski, a bilo je to tridesetih godina XVI. stoljeća, bavio kockom. Inače, posve je jasno dokumentirano da je on vrlo dobro poznavao svoj materinski jezik jer ima o tomu više tragova u njegovim spisima.

Za Petrića ‘uzvišeni um’

Jedan vrlo karakterističan detalj o Camillovu znanju hrvatskoga jezika povezan je s češkim leksikografom Sigismundom Geleniusom, koji se zvao i Hrubý. Taj Čeh u svom komparativnom rječniku Lexicon symphonum koji je tiskan u Pragu 1537. spominje i neke kroatizme kojima ga je podučio Camillo, a u kojima se posebno naglašava fonem/slovo “g” umjesto “h”, pa tako imamo riječi kao što su glawa, plug, biegati, zagrada i slično, što je posve suprotno od istih riječi s glasom h u češkom jeziku. Inače, djelima Camillovim bavio se intenzivno jedan njegov nešto mlađi hrvatski suvremenik. Bio je to Franjo Petrić, koji je pripremio, a onda dao tiskati, drugi svezak Camillovih sabranih djela.

U svojoj posveti toj knjizi, inače tekstu posvećenom grofu Sertoriju di Collaltu, naglašava Franjo Petrić toponim Delminio u Camillovu imenu i ističe kako je riječ o hrvatskom toponimu. Za Petrića bio je Camillo, kako on izravno kaže, “uzvišeni um”. Uz to, treba reći kako je Delminio prvi put u hrvatskoj publicistici u nekoliko točnih redaka spomenut na 71. stranici knjige “Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia” koju je Šime Ljubić objavio u Beču i Zadru 1856. Upravo zbog takvih podataka zaprepašćujuće je što središnja moderna hrvatska enciklopedija ne navodi ovoga čovjeka.

Isto je i u notornoj i posve ideološkoj Viskovićevoj Enciklopediji hrvatske književnosti, gdje se Giulio Camillo Delminio uopće ne spominje iako se urednik javno ispričavao izvjesnom posve marginalnom političkom piscu Predragu Luciću što ga je izostavio iz te svoje monstr knjige. Naravno, neće se Visković ispričati Giuliju Camillu nikada premda bi zato imao razloga jer je kod njegova izdavača ipak u ediciji Hrvatski biografski leksikon Anto Lešić 1989. objavio kraću, ali vrlo korektnu bilješku o našem božanstvenom Giuliju Camillu Delminiju.

Prosperov o neprežaljenom Hrvatu: ‘Taj čovjek dokinuo je mučenički kaos hrvatske povijesti’ 

Neznanac u svoj domovini

Umjesto da se u Hrvatskoj po ovom čovjeku nazivaju škole i ulice, umjesto da se u školama čitaju njegovi tekstovi i proučavaju u čitankama, ostao je Giulio Camillo neznanac u svojoj domovini. Camillova biografija, kako smo vidjeli, ima donekle veze s Turcima, ali tek u početku njegova prognaničkog života, dok je sve kasnije u tom životopisu posve europski put još jednog znamenitog hrvatskog učenjaka koji je, ako je suditi po biografskim jedinicama, među najčešće spominjanim Hrvatima svih vremena.

U tomu nadmašuje on i Marka Marulića i Ruđera Boškovića, ali i Mirka Dražena Grmeka ili Mirjana Damašku. Usprkos tomu, u nekim domaćim leksikonima, kad i spominju toga čovjeka, onda se najviše upinju da dokažu je li on porijeklom iz Duvna ili nekog od obližnjih sela, a možda čak i iz Livna! A Giulio Camillo Delminio iliti Duvnjak, naravno, mnogo je važniji od svoga zavičaja, što je već druga i u nas vrlo često poznata priča. Giulija Camilla i njegovo bavljenje umijećem pamćenja, memorijom i ljudskim mozgom smatraju danas najautoritativniji stručnjaci temeljnim za sve kompjutorske znanosti, za ono što u najširem značenju danas obrađuje informatologija.

Od Camillovih izuma ostalo je danas malo tragova. Po bibliotekama mnoga izdanja njegovih knjiga, ali njegov drveni teatrino s nekoliko milijuna ispisanih listova izgubio se. Obitelj Giulija Camilla nastanila se potkraj XV. stoljeća nakon prognanstva iz Bosne u Furlaniji, gdje je dječak odrastao ne zaboravivši svoje porijeklo, ističući ga u nadimku Delminio, što se svakako imalo odnositi na grad iz kojeg su bili prognani, na Duvno. Pogled na popise rijetkih izdanja onoga vremena kazuje da je Camillo, iako je umro nešto prije nego što mu je tiskana prva, a zapravo jedina knjiga, bio jedan od najizdavanijih autora svoga doba.

Djelo čarobne vještine

Po smrti, 1544. bio je diviniziran. Doduše, divili su mu se za života, ali su mu se tada još više čudili, ne htijući ga uvijek i razumjeti. Cijeloga života, uz pomoć svog dubokog duha, ali i velike tjelesne energije, tražio je Camillo tajnu mudrosti, tražio je božanski ključ svemirskog uma i želio se snaći u onomu što se tada nazivalo ars memoria. Slijedio je pritom srednjovjekovna učenja Ramona Lulla, pretvarajući beskonačnost ljudskog uma u nešto što je za njega, a i za one koji su ga razumijevali, postajalo posvema opipljivo. Mnemotehnika njemu nije koristila kao pomoćno sredstvo humanističkih pedanata, koji su uz njezinu pomoć mogli recitirati Vergilija ili Horacija odostraga.

Njemu je mnemotehnika bila svojevrsna kibernetika, ona mu je bila sintetska znanost pamćenja, i to svega što je ljudski um do tada ostvario i svega što mu je bilo imanentno, pa dakle i upisano u budućnost. Neki Viglius Zuichemus, Erazmov korespondent, sreo je 1532. u Veneciji Giulija Camilla i tom prigodom pisao Erazmu da je imao čast vidjeti njegov “teatar”, koji je djelo čarobne vještine, a u kojemu svaki promatrač, ako mu Camillo dopusti da s njim uđe u teatrino, postaje sposoban uz pomoć mnemotehničkih pomagala progovoriti Ciceronovim ili Platonovim glasom o svim temama koje je moguće zamisliti.

Erazmov prijatelj u tom pismu piše da u takvo što on najprije nije vjerovao, ali da mu je sam Camillo, božanski kako ga zove, ponudio da uđe u njegov teatrino te da se u rečeno uvjeri. To je, priča taj zapanjeni očevidac, teatar u koji mogu ući samo dva čovjeka odjednom. Napravljen je od drva, ali je unutra sav iscrtan šiframa, znakovima i hijeroglifima. Po zidovima su te slike gusto iscrtane, a nacrti su svuda u prostoru. Od poda do stropa uočio je Zuichemus mnoštvo kutijica, ladica, fascikala, raznovrsnih, s mnoštvom umetnutih papira i kratkih zapisa koji su ih ispunjavali i virili iz njih kao iz spremišta.

Foto: Pixabay

Poziv u Pariz

Ušavši u Camillov teatrino, osjetio se taj svjedok kao da je došao na sam izvor mudrosti, kao da je posjedovao svu memoriju svijeta, kao da je postao vlasnik svih znanosti od božanskih do đavoljih, Camillo je Zuichemusu tom prigodom pričao još i o tomu kako već godinama radi na svom objektu i kako je od naporna rada, od ispisivanja milijuna listića, izgubio čak i moć govora. U vrijeme kada je Zuichemus opisao njegov teatrino, bio je Camillo već gotovo pedesetogodišnjak, izmoren od naporna i osamljeničkog posla kojim je htio obuhvatiti sav duhovni svijet, uz pomoć kojeg je htio da mu njegova drvena kutija postane theatrum mundi.

Za njegove zamisli zainteresirao se, kako smo već naglasili, u jednom trenutku i francuski kralj, koji je Camilla pozvao u Pariz i obećao mu novčanu pomoć. U Parizu je filozof, kako sam svjedoči, posjetivši zoološki park doživio nadnaravni i magični susret s lavom, ali ni taj navodno pozitivan predznak, kao i neke druge obećavajuće najave, nisu mogle pomoći Duvnjaku. Razočaran što ga kraljevi dvorjanici nisu najbolje shvatili, vratio se on u Italiju, gdje je nastavio raditi na svom teatru i na cjelokupnoj pameti svijeta.

Čini se da je godine 1543. čak i pronašao nekog ozbiljnog mecenu, ali je već sljedeće godine preminuo, ostavljajući budućnosti svoj teatar kao jednu od najčudnijih knjiga što ju je itko ikada napisao. Camillov je objekt i memorijski mehanizam privlačio pozornost još neko vrijeme, a onda su ga ljubitelji, čini se, razgrabili, tako da se na gotovo čudotvoran način nikada poslije nije pronašao ni jedan od onih brojnih Camillovih magičnih zapisa zbog kojih je njihov pisac izgubio čak i moć govora.

Svjetska slava

Nekoliko godina nakon Camillove smrti našli su se u Veneciji ljudi koji su bili spremni tiskati neke od njegovih rukopisa, pa se tako 1550. pojavila knjižica “Idea del teatro”, a od 1552. Camillovi su spisi najčešće objavljivani pod naslovom “Tutte le opere” koje je za venecijansko izdanje priredio Lodovico Dolce. Ta je knjiga na talijanskom jeziku samo u Veneciji u sljedećih trideset godina doživjela devet izdanja, uz mnogobrojne prijevode i objavljivanja u drugim gradovima. Tek je u koricama Dolceova izdanja najokultniji među svim hrvatskim piscima stekao svjetsku slavu i zadržao je do danas.

Tu slavu Camillo ponajviše zahvaljuje svojoj kibernetičkoj vidovitosti. Njegove ideje postale su u suvremenim kompjutorima stvarnost, a tijekom stoljeća stekle su u salonskim razgovorima mnogih slobodnih duhova status prvorazredne intelektualne zagonetke. Jer o Delminiju, dakako, nisu razgovarali ni luterani ni papisti, o njemu su razgovarali svi drugi. Camillov teatar, onako kako je predstavljen u autorovim tekstovima, kao i u svjedočanstvima očevidaca, bio je pokušaj da se simbolično prikaže svemir, bio je pokušaj da se beskonačnosti znanja i duha dade sustavnost, a da se labirint svijeta, theatrum mundi, iskaže u kategorijama koje će biti shvatljive mnogim ljudima i operativne toliko da svakoj ljudskoj svijesti mogu podariti i nešto od božanskih svojstava.

U Camillovu teatru, kada ga se rekonstruira, što je inače teško, ali ipak moguće na osnovi jadnih tekstualnih ostataka, bila je vidljiva autorova želja da se uspostavi korelacija između kršćanstva i okultnih znanosti, između Krista i kabale, Homera i anđela, Orfeja i apostola. Kakvu je slavu Camillo uživao na dvoru francuskoga kralja Franje I. vidi se vrlo jasno iz već spomenute nezaboravne epizode o lavu i Camillu, koju je detaljno prepričao svjedok znan kao Betussi i objavio već 1544. Dogodilo se da su Camillo, rečeni Betussi, kardinal od Lorraine Alamanni i neka druga gospoda bila u posjetu zvjerinjaku u Parizu.

Prosperovu Novaku dozlogrdilo: ‘To je bruka hrvatskih leftarda i propuhalih zanovijetala’

Lav i panika

Tada je u tom zvjerinjaku iznenada iz kaveza pobjegao lav. Nastala je panika i u općem bijegu svih nazočnih jedini koji se snašao i istakao svojom hrabrošću bio je Camillo. On je na mjestu događaja ostao sam i nepokretan, i to, kako izvor kaže, ne da bi dokazao svoju snagu, nego da bi zbog gravitacije svoga tijela, koja ga je činila malo sporijim od ostalih, zaustavio lava. Naime, Camillo je bio prilično nizak, ali vrlo snažan čovjek, i na opće čuđenje svih uspaničenih nazočnika, odbjegli je lav počeo obilaziti Camilla, maziti ga, te pri tomu nije pokazivao ni traga nekoj agresiji.

To stanje trajalo je sve dok lav nije uhvaćen i vraćen u svoj kavez, dok su za Camilla nazočni bili procijenili da je ostao zdrav, pri čemu su svi oni shvatili da se to nije dogodilo ni zbog čega drugog nego zbog njegova boravka pod planetom Sunca. Ova epizoda kasnije je uključena u Camillovu knjigu “Ideja teatra”, gdje je pisac najprije želio taj prizor očistiti od neugodnog pozivanja na njegovu očitu snagu i korpulentnost. U knjizi postao je ovaj događaj ono što je i bio: hermetični simbol krotkosti solarne životinje u prisutnosti isto tako solarnog čarobnjaka.

Ova priča govori mnogo o neobičnom liku Giulija Camilla, to jest o tajanstvenim osobinama koje su imali tekstovi i postupci ovog ekstravagantnog i u svakom slučaju nepredvidivog lika. Ljude poput Camilla nisu uvijek dobro razumjeli u njihovim epohama jer takvi su ljudi muku svoje nutrine nudili budućnosti i njezinoj neizvjesnosti. Bio je Camillo svojevrsni humanistički histrion, čovjek koji se s lakoćom kretao između dvorova i sveučilišta u Milanu i Veneciji, Padovi i Bologni, Rimu i Napulju, Genovi i Parizu. Giulio Camillo Delminio sa svojom znanošću o memoriji pojavio se u vrijeme kad je široka uporaba tiskanih knjiga ukidala u humanističkim školama srednjovjekovnu prevlast memorije i njezine krivo stečene nekritičnosti.

Skalić sličan

Camillo je afirmirao memoriju kao kreaciju i kao radikalni pokušaj da se ublaži fragmentiranost svijeta, da se njegova eksplozija u bezbroj nepovezanih čestica obuzda i zaustavi. Malo je ljudi u ono doba tako dobro predosjetilo hod dolazećih nelagoda i nesigurnosti, koje su se spremale da u budućnosti još više prate umjetnost i književnost. Giulio Camillo ostaje jednim od najvažnijih mislilaca i praktičara manirizma, a njegov slučaj pokazuje da je maniristička osjećajnost pripadala jedino osamljenim i potresenim pojedincima koji su izabrali periferiju jer više nisu vidjeli središte. Camillo je humanistički teatar Vitruvijeva tipa prilagodio obliku ljudskoga mozga.

On se cijeloga života hrvao s cjelokupnošću beskonačnoga, vjerujući u pojedinca i njegove spoznajne moći. Daleko od domovine taj je prognanički sin izrazio strah pred beskonačnošću cijeloga naraštaja, pokušavajući zapamtiti i poredati sve riječi i sve stvari, sve ljude i sve ideje svijeta. Njegov neuspjeh bio je uspjeh jer on je, paradoksalno, rastvarajući nevidljivo, samo još više upalio mrak. Inače, Giuliju Camillu bio je blizak, kako po svojim idejama, tako i po realizaciji mehaničkog laboratorija zatečenih znanja, Zagrepčanin Pavao Skalić. Rođen 1534., on je prvi koji je u svjetskoj publicistici nazvao enciklopedijom uskladišteni sustav znanja.

Pavao Skalić rano je počeo napredovati u crkvenoj hijerarhiji, ali ne i zadugo jer je imao gotovo bolesnu sklonost da svakodnevno mijenja identitet. Bio je vičan književnim mistifikacijama i krivotvorinama, pa je svoje tekstove najčešće prepisivao i montirao iz tuđih knjiga. Mnogostrukost osoba što ih je za svoje tijelo izmišljao i mnoštvo imena pod kojima se kretao europskim salonima teško da je ikada itko nadmašio.

Potjeran iz Beča

Kad god mu je zatrebalo, postajao bi neki novi grof ili markiz, a kad bi se našao u nevolji, s lakoćom je ispod skuta izvlačio tuđe genealogije kao vlastite. Cijeli je život taj Zagrepčanin skupljao poene svoje zle sudbine, ali bi ga, jer je bio ćudljiv, brzo otkrivali i prepoznavali, bolje rečeno, nakon nekog vremena više ne bi znali ni tko je on ni odakle je ni koje su mu namjere. A on se želio samo igrati identitetom i skidati maske. Za teatar nije pisao nikada, ali je bio jedan od najboljih salonskih glumaca onoga doba koji je, izgubivši sve svoje maske i ostavši sam sa svojom nemirnom nutrinom, počeo bježati i od sebe.

Prvo su ga potjerali iz Beča, onda je otišao u Stuttgart pa u Heidelberg, a na kraju i u Tübingen, gdje se približio protestantima i proglasio novorođenim. Brzo je Skalić shvatio da u tomu luteranskom svijetu novorođenost ima veliku vrijednost, a da tradicije i genealogije što ih je već potrošio nisu ovdje bile toliko važne. Bilo mu je dopušteno da predaje na luteranskim sveučilištima u Tübingenu i Königsbergu, a napisao je, pridobivši svojom učenošću i strogoga vojnika Hansa Ungnada, predgovor uraškom izdanju Trubarova slovenskog Novog zavjeta.

To što je time postao i slovenskim piscem bilo je za Skalića posve prirodno jer on je već jednom bio i Veronez, zbog sličnosti svoga prezimena s tamošnjim prezimenom Scaliger. Obdaren urođenom manom laganja, Skalić je i dalje bio u bijegu pa je, kada su ga naposljetku raskrinkali i njemački reformatori, morao preko Gdanska pobjeći u Pariz, a odande u München, gdje se i oženio. Tek nakon što je prekršio celibat, taj se nekadašnji svećenik poželio vratiti u krilo svoje prve Katoličke crkve.

Svi znaju da je Starčević otac domovine, a nitko ne zna tko je njezin djed: Prigrlili ga i Srbi

Tema povijesnog filma

Pokajao se i odbacio i Lutherov nauk i ženu, da bi pred smrt kao četrdesetogodišnjak počeo pisati čak i protureformacijske pamflete. Umro je u Poljskoj, izmoren silnim progonstvima, maskiranjima i lutanjima. U svom kratkom životu stigao je napisati, a to će reći prepisati i krivotvoriti, mnoge knjige koje svojom raznovrsnošću i egzemplarnom neoriginalnošću još i danas zbunjuju one koji ih požele čitati ili sistematizirati. Najbliže područje i njemu je bila kabala, bavio se i mnemotehnikom i okultnim znanostima.

U Beču je tako objavio i knjigu svih tajni, koju je naslovio “Occulta occultorum occulta”, stvorivši djelo koje su mnogi čitali tražeći kamen mudrosti koji u toj kompilaciji nisu mogli naći. Ipak, njegovo najčešće spominjano djelo tiskano je u Baselu 1559., kad je imao 25 godina. Toj knjizi u kojoj jedva da ima i jedan piščev redak dao je zagonetni naslov “Encyclopaediae seu orbis disciplinarum epistemon”, i ako ni po čemu, ta je svaštara zanimljiva upravo po tom naslovu u kojemu se prvi put pojam enciklopedija upotrijebio u modernom značenju, dakle knjige u kojoj su sakupljena i usustavljena vrlo raznorodna znanja.

U domovini on nije ostavio mnogo tragova, ali time nije umanjio svoje značenje u časnoj nomenklaturi hrvatskih izgubljenih energija i razmetnih sinova. Pred oproštaj sa životom, u kojemu je prebrzo izgorio, napisao je taj nekadašnji protestant i kabalist, okultist i pokajani svećenik spis koji se i nije mogao drukčije zvati nego “Pro ecclesia Romana”. Vratio se pred smrt u krilo Katoličke crkve. Umro je u Gdansku u četrdeset prvoj godini. Bila su to dva hrvatska životopisa od kojih onaj prvi, Camillov, tek u našem vremenu zadobiva veliku aktualnost, dok je luda priča Skalićeva života prije svega tema nekog mogućeg povijesnog filma.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr

Autor:Slobodan Prosperov Novak/7dnevno

ZADNJE VIJESTI

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.