Prosperov: ‘Ovog Hrvata nepravedno su optužili i javno palili kao da je pokladni lutak’

Ispričat ću, pouke radi, priču o posljednjim danima i smrti hrvatskoga književnog povjesničara Branka Vodnika. Ima više od pola stoljeća kako sam joj spoznao prve obrise. Danas sam vam ih poželio otkriti. Za mene sve je počelo na jednom seminaru, na Filozofskom fakultetu 1971. godine. Tada mi je asistent, a kasniji akademik Mirko Tomasović, zadao seminarski rad o Đuri Šurminu i hrvatskoj književnosti posvećenom odjeljku njegove Povijesti iz 1898.!

Bio sam poprilično razočaran jer meni dvadesetogodišnjaku bio je taj Šurmin posve nepoznat. Tek sam bio čuo za njegovo ime, vidio sam naime u antikvarijatima za mene tada preskupu i prastaru, ali svejedno dobro ilustriranu i izvrsno uvezanu piščevu povijest hrvatske i srpske književnosti. Ali kako sam se u književnosti uvijek više volio baviti onim čega nema nego onim čega ima, to sam vrlo brzo stigao do usporedbe Šurminove knjige s mlađom i očito uspješnijom knjigom Povijesti hrvatske književnosti Branka Vodnika.

Naravno, intuitivno sam došao i do toga povjesničara premda nisam znao da su ova dvojica za života bili najveći neprijatelji i da je Branko Vodnik, koji je umro od srčanoga udara u 46. godini, u svom posljednjem članku koji je kasnije postumno objavljen uz ime Đure Šurmina zapisao riječ kreten. Čini mi se da je profesor Tomasović bio zadovoljan mojim seminarskim poslom, a ja sam bio sa svoje strane sretan što sam se još više približio Branku Vodniku, s kojim me u životu mnogo toga povezivalo, a onda i što sam se udaljio od Đure Šurmina s kojim kao da me je malo toga povezivalo!

Prosperova uznemirio tekst o velikanu: ‘Oni sve manje razumiju što je to Hrvatska Hrvata’

Rodonačelnik književne historiografije

Već tada, 1971. godine, s ondašnjim oskudnim znanjem uočio sam da je onih petnaest godina koje su dijelile dvije povijesti književnosti, onu Šurminovu iz 1898. i onu Vodnikovu iz 1913., doista bilo presudno. Šurmin se u svom tekstu gubio u sitnicama, pogubio se u regionalizmu i nabrajanjima, a Vodnik je na posve moderan način svoju naraciju uspijevao prilagoditi tada već posve otkrivenoj hrvatskoj cjelovitosti.

Posebno je uzbudljivo bilo uočavati sustav unutarnjih poetičkih, ali i metodoloških interakcija koje su u tih petnaest godina što su dijelile ove dvije knjige još i danas nosivi dio svake čvršće slike o hrvatskoj književnoj i duhovnoj povijesti. To je logično jer ne samo prema mom mišljenju, Branko Vodnik bio je i ostao rodonačelnik ozbiljne književne historiografije, a Đuro Šurmin tek informirani njezin zagovornik koji je u konačnici ostao bez rezultata. To su bili zaključci tada 1971. u prvom paralelnom čitanju ovih dviju knjiga.

Inače Đuro Šurmin nakon pojave svoje Povijesti iz 1898. nije kasnije, premda je do starosti bio profesor hrvatske književnosti na zagrebačkom sveučilištu, ništa važnije objavio. Tiskao je u dva sveska knjigu o Hrvatskom preporodu (1903./1904.), knjigu koja je brzo prevladana i koja je, kako je o njoj pisao upravo Branko Vodnik, bila napisana bez znanstvene spreme, zatim bez poznavanja europske i slavenske književnosti onoga doba.

Studirao u Krakovu i Pragu

Još nešto stvaralo je veliki jaz između ove dvojice, kako će se vidjeti, duboko posvađanih ljudi. Bila je to u ono vrijeme vrlo glasna, ali posve marginalna i vrlo agresivna pojava izvjesnog Davida Bogdanovića, čije je kompilacije o hrvatskoj književnosti Vodnik opetovano koristio kako bi prokazao loš sustav književne poduke kako u školama tako i na Sveučilištu u Zagrebu. U svim tim kritikama i polemikama govorio je Vodnik ustvari neizravno o Đuri Šurminu, svome fakultetskom šefu, čovjeku koji je tom Bogdanoviću bio profesor i mentor.

Vodnikova je ocjena bila da je David Bogdanović u svom Pregledu hrvatske i srpske književnosti jedino uspio gotovo sve doslovno prepisati od drugih, i to jedino “ako bismo mi to doslovno bili napisali”. Branko Vodnik književnost i filologiju izučio je na sveučilištima poljskim i češkim, studirao je u Krakovu i Pragu, gdje je jednako dobro svladao starija i novija razdoblja slavenskih književnosti. Diplomirao je tek 1905. u Zagrebu jer je takav bio običaj u Habsburškoj Monarhiji, i to u trenutku kad je već imao važnih kroatističkih radova iza sebe.

Vodnik je u onom spomenutom petnaestogodišnjem razdoblju koje je razdvajalo njegovu od Šurminove povijesti, kad je htio biti naročito otrovan, znao kazati kako hrvatskoj kroatistističkoj znanosti ni pola stoljeća razvitka nije bilo dovoljno da obavi ono što su dvojica stranih slavista, i to jedan Šveđanin i jedan Rus, Jensen i Petrovski, obavili u samo dvije godine, prvi u opsežnoj monografiji o Gunduliću, a drugi u golemoj knjizi o Hektoroviću. Takav stav naravno išao je na dušu Đuri Šurminu, koji se svome mlađem kolegi osvetio tako što mu nije dopustio da postane formalno i nastavnikom na slavističkoj katedri i da službeno postane profesorom hrvatske književnosti.

Prosperov o dva zločina nad Hrvatima i dubrovačkom monstrumu: ‘Skončao je na dnu Temze’

Ljudski odnos dvojice ljudi

Na pitanje što se to dogodilo, a što nije u kroatistici između 1898. i 1913. očevidni je odgovor da je tu manji problem bio što Šurmin nekih stvari i pojava, nekih osoba i djela nije uopće poznavao ili ih je krivo uočavao, nego je problem bio što je u cjelini njegovih interpretacija došlo do nakaradnog rasporeda građe i što se nisu stvarale naznake buduće, i danas prihvaćene, narativne sheme hrvatske književnosti, dakle onog rasporeda koji se od Branka Vodnika do danas uglavnom i nije promijenio kako za starija tako i za novija razdoblja.

Ali ja želim ovdje izravno i bez okolišanja govoriti o nečem drugom, želim govoriti o ljudskom odnosu dvojice ljudi, Đure Šurmina i Branka Vodnika, ljudi koji nisu bili prijatelji. Koji ni po čemu nisu bili bliski, ali koje je sudbina dovela u neizbježno blizak odnos. Sve to više i nema veze s filologijom, ali ima sa psihologijom, ima sa sociologijom i konačno s nasiljem koje nije posve iščezlo s naših sveučilišta ni dandanas.

Takvo čitanje njihova odnosa moglo se dogoditi tek nakon 1978., kad je konačno iz rukopisa bio tiskan tekst Vodnikove Metodologije hrvatsko-srpske književne historiografije. Čim je rukopis objavljen, a kritički ga je tiskala pokojna i vrlo zaslužna povjesničarka književnosti Vida Flaker, usput prevoditeljica Bulgakovljeva romana “Majstor i Margarita”, odmah sam nakon prvog čitanja mogao primijetiti posve notornu činjenicu da u njemu Branko Vodnik baš nikad ni na jednom mjestu nije nešto govorio ili navodio o Đuri Šurminu. Doslovno nikad i nigdje, ni u jednoj rečenici.

Prezire Šurmina

A za tu rukopisnu knjigu takvo što je doista čudno jer je iz svake stranice Vodnikova teksta posve jasno da se on u svom tekstu referira na mane tadašnje i dotadašnje hrvatske historiografije, koje je uvidio najprije kod Šurmina i koje je prepoznao kod Šurminova učenika Davida Bogdanovića. Dakle, jasno je bilo da Vodnik prezire Šurmina, da ga okrivljuje za svoju zlu sudbinu, ali da ga nikad i nigdje ne spominje u knjizi koja jedino i govori o njegovim slabostima.

Nakon te prve spoznaje pomisao je da se u tom izostanku Šurmina prije svega radilo o uvažavanju mlađeg kolege onoga starijeg. Vodilo me takvo razmišljanje najprije zaključku o Vodnikovoj obazrivosti prema starijem kolegi, o nečem što bi ipak bilo vrlo čudno kad znamo da za Branka Vodnika biti servilan prema bilo komu nije bilo tipično. Bio je on upravo onaj koji je polemizirao s gotovo svim živim historičarima i kolegama, od povjesničara do filozofa, filologa i književnih historičara, s osobama čiji je popis vrlo dug i na kojem je bilo njegovih fakultetskih kolega od Franje Fanceva do Stjepana Ivšića, od Bazale do Manojlovića, od onih izvansveučilišnih osobnosti kakav je bio Krležin neprijatelj Dragutin Prohaska ili Petar Karlić…

To da u svom opsežnom rukopisnom traktatu o hrvatskoj književnoj znanosti i historiografiji Branko Vodnik pošteđuje Šurmina bila je svakako neka kalkulacija. Bilo mi je posve jasno da je time Vodnik kupovao osobni mir. Đuro Šurmin usput je bio i političar, gradski i saborski, a barem je formacijski desetljećima bio prvi među hrvatskim kroatistima. Bio je čovjek o kojem je Vodnik sasvim sigurno s argumentima mislio negativno, i to upravo o njegovoj povijesti koju je nadišao u svim elementima, a koju je smatrao generatorom lošeg stanja u školskom prezentiranju nacionalne književnosti. Branko Vodnik je, ipak, a to nije nevažno, umro u 46. godini, od srčanog udara, u jeku javnih progona kojima je u tim svojim posljednjim danima bio izložen.

Tragično naličje hrvatske književnosti

Ima u potrazi za Vodnikovim posljednjim danima nešto dramatično, jer u činjenicama na koje nailazimo prepoznaje se tragično naličje hrvatske književnosti, naravno i politike, i njihovih protagonista. To mjesto, ustvari rupa kroz koju bukne apokalipsa jednog života, mjesto je gdje taj život doživi svoju epifaniju, negativnu ustvari. Pronašao sam, naime, u Vodnikovu za života posljednjem napisanom tekstu, dakle, da budem precizniji, u posljednjoj rečenici koju je uopće napisao, a koja je bila odmah nakon smrti u prvom njegovu postumno objavljenom članku otisnuta.

Dogodilo se to samo dva tjedna nakon piščeve nenadane smrti koja je javno ne jednom nazvana ubojstvom. Taj članak ustvari je strašan. On je duboko tragičan jer govori izravno o nakaradnim odnosima u našem društvu pa je zato aktualan i danas. Aktualan je do boli! Naime, posljednja riječ u tom posljednjem Vodnikovu članku, neka ne zasmeta ničijem osjećaju za ukus, riječ je kreten i ona se odnosila na Đuru Šurmina i samo na njega. Branko Vodnik je godinama, točnije od 1911., dakle petnaest godina, bio na zagrebačkom sveučilištu docentom za hrvatsku i srpsku književnost.

Privatnim, naravno, jer mu Đuro Šurmin nije dopustio da to bude drugačije. Vodnik je zato godinama paralelno radio u srednjoj školi, a besplatnu privatnu docenturu obavljao je na sveučilištu. To se nastavilo i promjenom države, naime nastankom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. Vodniku je i nadalje bilo dopušteno da kao honorirani privatni docent nastavi svoja predavanja. I da kako, on sam kaže na jednom mjestu, vrši dužnost profesora Šurmina koji je zbog dužnosti u politici to njemu prepustio!

Povijest književnosti hrvatske i srpske, Đuro Šurmin 1898.https://t.co/cOKrKTIe05 pic.twitter.com/87E2PpLAjU

— Ninoslav Šafarić (@NinoslavSafaric) January 25, 2022

Bez plaće mijenjao Šurmina

Onda je još, uza sve to, inače društveno vrlo aktivni Branko Vodnik bio izabran na Visokoj pedagoškoj školi. Bilo je to 1919., što mu se učinilo dobrom prilikom jer nakon toga više nije morao raditi u srednjoj školi. Uz to, na pedagoškoj školi bio je izabran za direktora. Tada su mu, da ga utješe, ponudili posao u Ljubljani na katedri slavistike. Vatroslav Jagić ga je nagovarao da tu ponudu prihvati jer je poznavao ondašnje prilike. Vodnik ga nije poslušao. Poslušao je ipak Slovenca Murka pa je ostao u Zagrebu da dovrši II. i III. knjigu svoje povijesti. On sam kasnije je na jednom mjestu zapisao kako je u toj odluci pogriješio jer bi mu u Ljubljani planirano djelo bilo završeno, dok se u zagrebačkoj znanstvenoj sredini uopće ne može stvoriti jedno veće znanstveno djelo. Ovo je citat, doslovan i nažalost istinit!

Nakon što je Branko Vodnik bez plaće godinama mijenjao na katedri Šurmina, on se 1921. godine, kad je ovaj bio umirovljen, ponadao da će konačno dobiti stalni položaj profesora na katedri za hrvatsku književnost. Sve je kvalifikacije i općepoznate vrijednosti za nju imao. Ipak, dogodilo se da je Đuro Šurmin, u trenutku kad su ga umirovili, postao ponovno aktivan u politici, štoviše, da je postao ministar, pa se, osjećajući se moćnim, poželio vratiti na svoju fakultetsku katedru. Ta njegova želja nije spriječila Branka Vodnika da javno zatraži da ga se konačno izabere na katedri i da on, uz Šurmina, bude profesor, doduše, za početak izvanredni profesor, ali da se time njegova sudbina riješi te da više ne bude privatni docent i vanjski član Fakulteta.

Dogodilo se da je kraljevska vlada Vodnikovo imenovanje uskoro proglasila, ali se dekret koji je bio čak tiskan u službenim novinama, dok je putovao od kabineta kralja Aleksandra do zagrebačke prosvjetne uprave, zagubio i promijenio pa je Vodnik na koncu izabran samo za titularnog izvanrednog profesora, a ne redovitog izvanrednog profesora kako je očekivao. Dobivši titulu, a ne i mjesto, Branko Vodnik se uzrujao pa je ušao u javni sukob najprije s profesorom Stjepanom Ivšićem, kolegom sa slavističkog odsjeka koji ga u ovoj stvari nije podržavao. Tako je započela ogorčena borba dvaju protivničkih tabora zagrebačkih kroatista koja će dovesti do skore Vodnikove smrti, one koju je Antun Barac u nekrologu nazvao ubojstvom!

Tijek događaja

Događaji su se odvijali vrlo brzo i ovako: Stjepan je Ivšić najprije sprječavao da na četiri sjednice Fakultetskog vijeća dođe prijedlog za Vodnikov izbor, a onda mu je izravno u četiri oka kazao, a to je posvjedočio sam Vodnik, da nema nikakve nade da on dobije katedru i profesorsko mjesto! Vodnik je na to, sve prema vlastitom iskazu, Ivšiću kazao da to nije u redu jer da on, a bio je tadašnji dekan, nije ni diplomirao, dok je on, Vodnik, već bio privatni docent! Uslijedio je tada niz javnih sramoćenja Branka Vodnika, pokrenuta je prava i vrlo prljava kampanja orkestriranih napada na njega u novinama.

Vodnik je za javnost izjavljivao da je situacija na Filozofskom fakultetu takva da Đuro Šurmin više uopće na Fakultet ne dolazi. Tvrdio je da on, kao i do tada, uopće ne predaje, nego da izostaje zbog političkih obveza, pa da ga on, Vodnik, i dalje, kao i prije, više od jednog desetljeća mijenja. Šurmin se uključio u polemiku, ali je bio osramoćen jer je Vodnik dokazao da on inače prima dvije plaće, jednu saborsku i jednu sveučilišnu koju ničim ne zavređuje.

U jednom trenutku u sukob između profesora uključili su se i studenti, i to ponajviše Vodnikovi studenti koji su službeno zamolili upravu Fakulteta, o čemu postoji trag u arhivu, da se kreira nova katedra za književnost, dakle isključivo za Vodnika, i da se uredi novi čvršći hrvatski i srpski seminar. Stjepan Ivšić za tu je studentsku peticiju javno na sjednici osumnjičio Vodnika tvrdnjom da je posve nelegalno poticao studente na pobunu. U listu Narodna politika Vodnika su tim povodom sumnjičili za izravno poticanje studentske pobune.

Aristokrat hrvatstva davno je upozoravao na najvećeg neprijatelja Hrvata i to je platio životom

Posljednji čin fakultetske tragedije

U toj situaciji, osjećajući se ugroženim od Šurmina i njegovih spletki, Branko je Vodnik pomišljao, kako sam svjedoči, da se ukloni s Fakulteta, da više ne sudjeluje u desetljetnim zamjenama Šurmina. Pomišljao je da se koncentrira isključivo na Visoku pedagošku školu, na istu instituciju na kojoj će koje desetljeće poslije raditi Mihovil Kombol kad ga, sve do 1943., ne budu puštali na Filozofski fakultet. I uz to da se bavi izdavaštvom, što je inače vrlo uspješno radio. U trenutku kad se Vodnik, slomljen hajkom i uvredama, odlučio na potpuno odricanje od svoje dugogodišnje honorarne docenture, to jest kad je odlučio da više ne zamjenjuje neprisutnog Šurmina, započinje posljednji čin ove fakultetske tragedije.

Zajedničarski list Hrvat blizak Šurminovoj stranačkoj grupaciji pokreće tada vrlo nizak napada na Vodnika, ustvari otvara prostor optužbama za njegove moguće ekonomske malverzacije, nazivaju tog više od jedno desetljeće nesuđenog profesora izrodom, tvrde da je napravio kajzeršnit kad je stupio u Demokratsku stranku, i da je zato što je ušao u tu stranku postao direktorom na Visokoj pedagoškoj školi. Šurmin na sve te objede koje osobno predvodi u javnosti šuti premda bi se u mnogim epizodama mogao prepoznati njegov izravni rukopis. Branko Vodnik na te objede odlučuje tužiti novinara lista Hrvat, što se za njega pokazalo korisnim jer Kotarski sud, o čemu postoje arhivski spisi, osuđuje klevetnika.

I sada se igrokaz preseljava na fakultetske sjednice i vodi Vodnika u brzu i nenadanu smrt! Posljednji prizor ove farse s tragičnim završetkom dogodio se na sjednici Fakultetskog vijeća. Bio je to dramaturški pravi karneval, ali se ovaj put nije palilo neku slamnatu fašničku lutku, nego se javno palilo Branka Vodnika kao da je on osobno taj pokladni lutak! Vodnik je optužen, a za tu se optužbu priložio dokument koji je postao corpus delicti. Dokazivalo se kako je Branko Vodnik za vrijeme jednog predavanja na Filozofskom fakultetu, u kolegiju iz hrvatske književnosti, krajem siječnja te 1926. godine, dok je govorio o znanstvenom radu Đure Šurmina, dakle onoga kojega inače nikad nije u tekstovima spomenuo, za vrijeme predavanja izravno vrijeđao i omalovažavao.

Okidač za proces protiv Vodnika

Bio je to okidač da se pokrene pravi proces protiv Vodnika pa se zbog navodne uvrede Šurmina i narušavanja digniteta sveučilišta pokrenuo protiv njega disciplinski postupak. Iz arhiva se vidi da je Branko Vodnik u siječnju 1926. godine predavao, ustvari završavao, kolegij s naslovom “Metodi književne kritike sa istorijom hrvatsko srpske literarne historiografije”. O tomu kaže Vodnik doslovno: “Ja sam morao o Šurminu govorit po dužnosti, jer mi je dužnost bila da govorim i o njegovom radu, to je bio predmet kolegija ali sam govorio ne sluteći dakako da se nad mojim predavanjima obavlja nadzor jer je to nemoguće dovesti u sklad s pojmom univerziteta i slobodne nauke.”

Kako je sve počelo i kako se tada neovlasno došlo do zapisa Vodnikova predavanja, govori on sam ovoliko: “Dogodilo se to tako da se Ivšić obratio na jednog mog studenta pod izlikom da mu trebaju neki datumi pa je dobio bilješke mojih predavanja.” Bilješke o kojima Vodnik ovdje govori očito su one bilješke koje su trebale biti dio knjige o metodologiji književne povijesti, knjige koja je ostala neobjavljena pa je tiskana tek 1978. Spomenuli smo da je činjenica da na stranicama te knjige koju je Vodnik uspio prije smrti u većem dijelu kompletirati doista nema o Đuri Šurminu niti jedne riječi, niti je ondje fiksirano ono što je Ivšić nazvao corpus delicti.

Ipak, taj je fabricirani dokaz dospio do sjednice Fakultetskog vijeća pa se Branko Vodnik branio da on o Đuri Šurminu ništa od svega što je bilo zapisano u toj studentskoj bilješci nije izrekao jer takvo što on i da je izrekao, nikad ne bi govorio u svoje ime. On je, kaže, u predavanju citirao one druge koji su o Šurminu negativno pisali i govorili te da je on objektivnosti radi koristio izjave drugih članova Fakulteta i da nije bilo ništa njegova u tim papirima i bilješkama jer da je ono što je bilo izgovoreno na predavanju ustvari tek ponavljanje mišljenja cijelog Filozofskog fakulteta o Šurminu.

Vjekoslav Klaić #Croatian historian and writer
From Garčin , Slavonski Brod #Croatia #Hrvatska pic.twitter.com/YD6bXjqU8C

— Ivica X (@paracho1) May 11, 2024

Nije govorio svoj nego tuđi tekst

Vodnik, dakle, prema vlastitom priznanju, o Šurminu nije govorio svoj nego tuđi tekst. Protiv Branka Vodnika u mjesecima prije njegove smrti, koju je njegov prijatelj, slavni Antun Barac, nazvao ubojstvom, naročito se revno uključivao i jedan, kako ga je Vodnik nazivao, starina, čovjek koji je tada od buduće žrtve imao nešto više od 40 godina. Bio je to Vjekoslav Klaić. Tada je navršio 73. godinu. Sjednica Fakultetskog vijeća na kojoj su optuživali Vodnika za vrijeđanje kolega bila je jedna od najburnijih u povijesti toga fakulteta.

Sačuvan je njezin redigirani zapisnik u kojem se, prema Vodnikovim riječima, Vjekoslav Klaić oborio na njega najtežim uvredama, pa kad je Vodnik zatražio da se o tim uvredama pokrene stegovni postupak, tadašnji dekan, filozof Albert Bazala, nije pristao da izrečene uvrede uđu u zapisnik. U diskusiji se spominjala obrnuto okrenuta Bašćanska ploča u jedinom izdanju Vodnikove Povijesti iz 1913.! Sramota je to, koju on sam i nije skrivio, ali koju mu protivnici nikad nisu zaboravili. A uz to Klaić je, kao i Šurmin, bio član stranke s imenom Hrvatska zajednica, dakle bio je zajedničar, član moćne političke grupe zajedničara.

Spominjanjem te političke grupe, spominjanjem zajedničara, otvoreno je i posljednje poglavlje polemika koje su trebale moralno i stvarno likvidirati Branka Vodnika. Uz to, otvorila se tada i polemika o povratku profesora Đure Šurmina, također još jednog starca, na fakultetsku katedru, čime je uzročno-posljedično trebalo biti spriječeno svako napredovanje Branku Vodniku, kao i svaki njegov novi izbor u čvršće fakultetsko zvanje. Upravo u jeku tih progona i mrcvarenja bila je zapisana, a ona ovako zvuči, posljednja replika tog tužnog igrokaza, ustvari završna replika Vodnikova života.

Posljednja napisana rečenica uopće

Branko ju je Vodnik napisao i svakako naumio objaviti. Naravno, dok ju je pisao, on nije znao da će to biti njegova posljednja napisana rečenica uopće. Ta strašna rečenica glasi: “Klaić se kao zajedničar oduševljeno borio da se na katedru vrati bivši zajedničarski ministar dr. Šurmin, kojega je prije, kad nije bilo zajedničarstva, dakle Šurmina, isti govoreći o njegovom naučnom radu, vrlo rado nazivao kretenom.” Ovo je bio kraj jednog života i kraj posljednjeg Vodnikova teksta uopće, teksta koji je on stigao predati uredništvu, ali čiju objavu nije doživio. Naime, taj tekst bio je objavljen odmah po njegovoj smrti.

I da ponovim: Kreten je bila posljednja riječ što ju je Branko Vodnik za života napisao, a ona se odnosila na njegova starijeg kolegu i višegodišnjeg mučitelja Đuru Šurmina. Bila je objavljena samo petnaest dana nakon piščeve smrti u broju časopisa nad kojim je, redigirajući u njemu tekst Milana Radeke, Branko Vodnik preminuo od srčanog udara. Bio je to kraj nepravdi koju je Branko Vodnik cijelog života ponosno nosio na svojim plećima, nepravdi koja ga je godinama proganjala, a s kojom je i završio život. Bio je ubijen, kako izravno kaže Antun Barac u nekrologu koji je objavljen u istom broju časopisa u kojem je tiskan i onaj postumni članak s uvredom na račun Đure Šurmina i kojemu je posljednja riječ kreten.

Tako je prije 98 godina završila jedna od najtužnijih priča iz povijesti hrvatske kroatistike, priča koja je i danas opomena. Te godine u četrdeset i šestoj godini posve nenadano, nad tekstom koji je redigirao, umro je Branko Vodnik, godinama neizabrani profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u to vrijeme privremeno otpušten i penzioniran. Branko Vodnik, kojemu je izvorno prezime bilo Drechsler, slovio je za života, i to bez konkurencije, kao najbolji i najkvalitetniji poznavalac i povjesničar hrvatske književnosti. Ali kako to u Hrvatskoj biva, oni najkvalitetniji oduvijek i najkvalitetnije pate.