Foto: Damir Krajac / CROPIX
NEZABORAVNI VELIKAN
+ AAA -

Prosperov o neprežaljenom Hrvatu: ‘Taj čovjek dokinuo je mučenički kaos hrvatske povijesti’ 

Autor: Slobodan Prosperov Novak/7dnevno

Prije neki dan predsjednik tehničke hrvatske vlade u predizbornom vremenu Andrej Plenković vrlo je strastveno naglasio svoju ulogu u tzv. europskom putu Bosne i Hercegovine. Naravno da je sa svojim udjelom morao spomenuti i takve političke gigante kakvi su Charles Michel, Ursula von der Leyen i izvjesni ministar Borrell!

Učinilo mi se pristojnim gospodina predsjednika upozoriti da je na tom europskom putu mnogo više od njega i spomenutih europskih čelnika učinila jedna prije više od stotinu godina objavljena knjiga za koju bi se moglo kazati i da je najutjecajnijom hrvatskom knjigom XX. stoljeća. O njezinu autoru kazao bih nešto i ovom prilikom!

Brojnim naraštajima hrvatskih čitatelja knjiga Ive Pilara “Južnoslavensko pitanje” bila je jedini sustavno izložen kritički pogled u genezu velikosrpske imperijalne ideje, kao i u njezino ostvarivanje na tlu Bosne i Hercegovine. Naš intelektualac i politički praktikant upravo je na stranicama Pilarove knjige, izvorno napisane na njemačkom jeziku na samom kraju I. svjetskog rata, u njezinu laganom, ali personaliziranom, gotovo konverzacijskom, ponekad ispovjednom stilu koji često podsjeti na najbolju bečku historiografsku feljtonistiku svoga vremena, doznao i sistematizirao prva znanja o genezi, ciljevima i metodama srpske imperijalističke  ideologije.

Obilježila cijelo XX. stoljeće

Budući da je ta ideologija Hrvatima i Hrvatskoj obilježila cijelo XX. stoljeće, a svoj aktualitet nije izgubila ni danas, dogodilo se da knjiga Pilarova, potpisana pseudonimom Südland, u većim svojim dijelovima nosi poruke koje kao da su napisane jučer poslijepodne, a ne prije 106 godina, usuprot tomu što je ona do danas imala niz cjelovitih izdanja, od kojih je ono posljednje u redakciji Školske knjige iz 2021. godine bilo najrigoroznije.  




Činjenica da Ivo Pilar svoju knjigu zgotovljuje još 1917., kada su ideologemi velikosrpstva naspram europskih interesa u Bosni tek zadobivali obrise svoga pravog lica te izlazili iz idealističke faze, to sve ne oduzima ovoj knjizi ništa od njezine izvorne vrijednosti. Svakim svojim novim izdanjem i novim kontekstom u kojem se pojavljivala, zadobivala je ona i njezin pisac sve više poštovatelja. Uostalom, ono se i pojavljivalo u presudnim trenutcima pa taj slijed izdanja (1918., 1943., 1990., 2017., 2021.) kao da korespondira s nekim ključnim hrvatskim datumima novije povijesti.

Svi oni kojima je Pilarovo “Južnoslavensko pitanje” prvi put došlo u ruke kad su bili mladi ili se tek formirali imali su sreće da kasnije budu pošteđeni mnogih zabluda, obmana i lutanja. S Pilarovom knjigom u rukama bilo nam je lakše misliti Hrvatsku iz njezinih vlastitih kategorija.  Pilar svoju knjigu 1918. suprotstavlja onoj slici koju u isto vrijeme, ali i kasnije, mladi Miroslav Krleža ironizira premda od nje ni sam nikad nije uspio pobjeći.

Prepuna martirskih političkih gubitnika

Pilar je prvi hrvatski pisac koji je bez zazora iznio kako je sposobnost za uspjeh temelj svakog doživljaja političke dužnosti. Hrvatska povijest prepuna je martirskih političkih gubitnika, prepuna je onih čiju žrtvu, a uvijek se tu radilo o žrtvi za domovinu, ne razumiju ni vlastiti suvremenici. Hrvatska povijest bila je povijest martira koji se unesrećuju za opće interese, ali time nesvjesno rade protiv budućnosti vlastite domovine jer nisu spoznali da praktične politike, ako nije uspješna,  jednostavno nema i da njezini akteri možda postanu literarni junaci, ali oni svojim mučeništvom samo umnažaju nacionalnu nesreću. 

Poslušajmo zato što cinično zbori Miroslav Krleža o akterima vremena u kojem je nastalo Pilarovo “Južnoslavensko pitanje”, pri čemu veliki pisac upravo izgovara tekst defetizma protiv kojeg Pilar izravno ustaje: “Kad je ono prošlog decembra u sušačkoj luci pristala lađa s urnom pepela Frana Supila, zagrmjeli su kraljevski topovi počasnu salvu sa trsatske tvrđave. U onoj svečanoj grmljavini topova i zvonjavi zvona, lovorom ovjenčani pjesnik Vladimir Nazor uzveličao je svete mošti rodoljuba Frana, koji je poludio od očaja nad Hrvatskom i umro u tuđini od žalosti.

Poeta laureatus pozdravio je mučenički prah Frana Supila ovim riječima: Sušak ti, Frano Supilo, kliče da te ne će nikad zaboraviti; da će se uvijek ponositi, što si u njemu začeo rad, kojim si doprinijeo našem oslobođenju i našem ujedinjenu pod slavnim žezlom Karađorđevića.” Krleža ovu stvarnosnu sliku završava konstatacijom da je od tog žezla Karađorđevića pod kojim smo se navodno ujedinili upravo Frano Supilo poludio, a da se zbog tog žezla, veli on, u glavi predsjednika Radića, hrvatskog vođe, sada goste crvi.  Ovaj martirski kaos dokinut je na stranicama Pilarove knjige.

Želi osvijestiti Hrvate

Pilar na njezinim stranicama odbacuje tragični defetizam jer zaključuje da će svaka ideja srpsko-hrvatske zajednice, ako se realizira, biti na štetu Hrvata jer svejedno živjeli oni na tlu historijske Bosne i Hercegovine ili živjeli na tlu trojednice, oni će po teoremu velikosrpske ideologije postajati žrtve srpske mitomanije i onoga što je malo kasnije nazvano balkanskim barbarogenijem, monstruma koji se divio mladom fašizmu (a i on njemu!), a od kojega svojim pogledima nisu bili daleko ni Lenjin u Petrogradu ni D’Annunzio u Rijeci, koji su obojica bili imperijalistički antipodi koji su se u isti čas odbijali i privlačili. 

Ivo Pilar piše svoje “Južnoslavensko pitanje” ne bi li osvijestio Hrvate da prestanu pomagati raskid s Monarhijom, a time organizirati pogreb europske Hrvatske. Pilarov zagovor hrvatskog i bosanskog europejstva temeljna je poruka njegove knjige! Kao što se iz Pilarova očišta Hrvatska sagledava kao zemlja koja je svugdje središte i kojoj je svaki rub središte, tako ovaj autor i Europu doživljava kao pravedni suodnos rubova i središta. Hrvati ne smiju prihvatiti ulogu naroda s margine, veli Pilar, jer tada neće postati čitljivi ostatku Europe niti će ih tamošnje modernizacijske prakse uopće znati prepoznati.

Dinamična epoha koja je počela vremenom secesije, a kojoj Pilar posvećuje svoju knjigu, nije svoje civilizacijske efekte ograničila samo na uski pojas zapadne Europe. Bila je to prva epoha svijeta kao cjeline, prva globalizacija, doba političke i ekonomske afirmacije Sjedinjenih Američkih Država. Modernitet i destrukcija išli su ruku pod ruku, s njima i imperijalizam i nacionalizam, fašizam i komunizam. Pred Pilarovim očima stvorena je u Rusiji prva komunistička država svijeta!

Prosperovu Novaku dozlogrdilo: ‘To je bruka hrvatskih leftarda i propuhalih zanovijetala’

Novi suodnos Dalmacije i kontinentalne Hrvatske

Dvije suprotstavljene, a tako srodne ideologije  određivale su svaku molekulu tadašnje društvenosti, te su ideologije čovjeku toga doba progutale stvarnost u kojoj su se tek rijetki ljudi, a Ivo Pilar bio je jedan od njih, uspijevali orijentirati u poremećenim koordinatama vremena. Ratovi te epohe, osim što su bili industrije smrti, bili su i savršeni iskazi imperijalističkih gospodarstava.

U Hrvatskoj novo doba kao da je počelo 1903., kada je s banskog položaja, nakon dvadeset godina vladavine, uklonjen ban Dragutin Khuen Hedervary. U hrvatsku politiku stupio je tada naraštaj vrlo mladih ljudi koji su spoznali praktične neuspjehe i ograničenja Starčevićeva pravaštva, ali koji su mu baštinili žestinu. U novim okolnostima, a to je ono što je najizravnije zasmetalo Pilaru, pokret mladih političara unosi u Hrvatsku pomirljiv odnos prema istočnom susjedstvu.

Ali, ipak, u to se doba afirmira kvalitativno novi suodnos Dalmacije i kontinentalne Hrvatske, unosi kulturna vizija hrvatstva u Istru. Oko Bosne i Hercegovine s istoka počelo se sijati sjeme zla. Hrvatskoj nakon 1903. zanavijek je prošlo vrijeme koje su u politici određivali nekad moćni Mažuranić, Strossmayer i Starčević. Sada je najlucidnija hrvatska politička glava pripadala Franu Supilu, rodom iz Cavtata, koji je bio lider politike novoga kursa kojemu su glavne značajke bile u isticanju nužnog sjedinjenja Dalmacije s banovinskom Hrvatskom i zalaganje za nastanak potpuno nove, u najboljem slučaju konfederativne državne zajednice Južnih Slavena.

Zagovorao europejstvo Hrvatske

Ivo Pilar protiv te politike našao je izlaz u sasvim novom odnosu prema jugoistoku Europe i zagovoru europejstva Hrvatske. Nepobitno je da Supilovu politiku novog kursa nisu u Hrvatskoj prihvaćali mnogi, ali ona je razmjerno brzo postala dominantnom pa joj u početku nije bila konkurencijom ni Hrvatska pučka seljačka stranka što ju je osnovao učeni i tragični Stjepan Radić, koji je u doba Pilarove mladosti bio rastuća zvijezda hrvatske političke scene.

U svojem životnom djelu, knjizi “Južnoslavensko pitanje”, Ivo Pilar Hrvatsku doživljava kao zemlju koja će biti ravnopravni partner europskim suvremenicima, pri čemu je on prvi hrvatski politički pisac koji posve argumentirano iznosi ideju hrvatske državne samostalnosti. To što ne izvlači posljednju konzekvencu nezavisnosti od Habsburškog Carstva povezano je s činjenicom da je bio oprezan oko aktualnog monarhijskog trijalizma koji je mišljen kao izlaz za nuždu i priprema samostalnosti koja je Hrvatima i Hrvatskoj nužna kako bi sami sebe počeli misliti iz vlastite biti. 

Vrijeme je dokazalo i nepobitno potvrdilo istinitost glavnih Pilarovih teza te je njegovu knjigu o južnoslavenskom pitanju učinilo danas aktualnijom nego je bila ikad. Nama su njezine stranice posebno rječite u onoj dimenziji u kojoj se iz očišta Bosne i Hercegovine sagledava cjelina južnoslavenskih zemalja i njihova geostrateška budućnost. Posebno su dramatične, a i danas aktualne Pilarove stranice koje govore o nemoći Hrvata da se pravim sredstvima suprotstave srpskoj penetraciji u Bosni i Hercegovini, a još više kad pisac objašnjava hrvatsko nesnalaženje u kategorijama samobitnosti koje su Pilaru bile posve vidljive i samorazumljive.

Odrastanje u Zagrebu

Ivo Pilar, sin Đure Pilara, inače utemeljitelja hrvatske geologije i paleontologije, rodio se u Zagrebu 1874. godine. U rodnom gradu primio je najbolje moguće srednje obrazovanje u tamošnjoj Klasičnoj gimnaziji, da bi zatim nastavio jednogodišnji studij najprije na Hochschule für Welthandel u Beču. Nakon prvih iskustava s gospodarstvom prešao je na Pravni fakultet Bečkog sveučilišta, gdje je posebno izučavao nacionalnu ekonomiju i u njegovo doba vrlo modernu i sve razvijeniju sociologiju.

Mladi je Pilar upisao još i niz kolegija na slavnoj pariškoj École de droit, gdje je također slušao predavanja iz socioloških predmeta, čime je potpuno zaokružio ne samo svoju pravničku nego i opću naobrazbu. Doktorirao je na bečkom Rudolfovu sveučilištu, gdje je svečanu promociju imao u srpnju 1899. godine. Jedno se vrijeme zadržao u monarhijskoj prijestolnici, gdje je bio tajnikom u korporaciji za željeznu industriju. Vrlo brzo prešao je službom u Sarajevo, gdje je bio izabran za tajnika Zemaljske banke. Jedno vrijeme bio je službenik kod Sudbenog stola pa onda i odvjetnički perovođa, da bi nakon 1905. prešao u industrijsku Tuzlu, gdje je ostao sve do 1920. i gdje je vodio prosperitetnu odvjetničku kancelariju. 

Došavši u Bosnu i Hercegovinu, Pilar je grupi književnika koji su se u Sarajevu okupljali oko Silvija Strahimira Kranjčevića i časopisa Nada zagovarao načela hrvatske moderne. On je u tadašnjem oštrom sukobu mladih sa starima nekoliko godina prije dolaska u Sarajevo i Tuzlu u svoja dva ključna mladenačka spisa, u knjižici “Secesija” iz 1898. koju je napisao dok je još živio u Beču i u sociološkoj raspravi “Zagrebački literarni pokret” pet godina poslije 1903. zauzeo vrlo izravne, polemičke i sociološkim uvidima obogaćene stavove o hrvatskoj umjetnosti i književnosti. Pred očima Pilarovim umirao je hrvatski ilirizam. 

Raskid s ilirskim utilitarizmom

U svojoj manifestnoj publikaciji “Secesija: studija o modernoj umjetnosti” pisac je opsjednut stilizacijom i denaturalizacijom te zagovara novu estetizaciju književnosti i njezino povezivanje s likovnim umjetnostima. Premda izravna reakcija na kritike tzv. starih, ona je zagovor potpune slobode u umjetnosti, što je imalo značiti da umjetnik stvarajući, tj. nastojeći proizvesti nešto novo i originalno, mora prije svega “da iznosi svoju dušu, sve ono što osjeća baš onako kako osjeća”. Pilarova knjižica “Secesija”, zajedno s načelnim proglasima Marjanovića, Dežmana i Livadića, ostaje ključnim tekstom pokreta Mladih i književne moderne.

Pilarove studije, kako one koje se bave estetikom tako i one iz sfere psihologije i sociologije te geopolitike, unosile su u hrvatski duhovni prostor raskid s dotadašnjim ilirskim utilitarizmom, što će reći i s njim povezanim diletantizmom. U svim svojim rečenicama ispisuje Ivo Pilar jedan vrlo vidovit i važan tekstualni sustav koji je prije svega apologija progresa i osuvremenjenja Hrvatske, nešto što ne bi bilo moguće shvatiti da on nije iz prve ruke živio na izvorima novih duhovnih gibanja u Beču i Parizu. Tražeći ozdravljenje književnog života, on zadire duboko u bit vlastitog vremena, gdje uzroke krize nalazi u nerazvijenom društvenom biću koje teško pronalazi pravi korelativ uz pomoć kojeg bi iskazalo svu puninu svojih vizija. 

Onečišćeni hrvatski politički i javni život, strančarenje i socijalna nerazvijenost bili su uzrok ne samo estetskih slabosti od kojih je Pilar krenuo nego su bile te slabosti u dosluhu sa svim drugim tipovima javnopolitičkog diskursa i javnog govora. Kao što u Hrvatskoj zbog niske društvene svijesti nije bilo zdravog i u punini iskazanog modernizma, nije bilo zrelosti ni u onim najvažnijim stvarima oko kojih se odlučivala ne samo društvena sadašnjost nego i ono što je nama danas povijest. Ili što bi kasnije Krleža u nešto drugačijem kontekstu rekao spomenuvši da je u hrvatskoj stvarnosti bilo Glembayevih, onda ih on ne bi morao izmišljati.

Ovo je kućica u Hrvatskoj u kojoj je odrasla Aleksandra Prijović: Skroman život zamijenila luksuzom

Sudjelovao u pravaškim političkim grupacijama

U politički život Monarhije Ivo Pilar uključio se sudjelovanjem u pravaškim političkim grupacijama, već prije dolaska u Tuzlu, pri čemu treba naglasiti da se on izravno uključuje u politiku kao suutemeljitelj vrlo utjecajne  Hrvatske zajednice, inače organizacije bosanskohercegovačkih Hrvata preko koje je mogao ostvarivati utjecaj na brojne ljude i institucije ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Hrvatskoj i na bečkom dvoru.

Dogodilo se da je nakon objavljivanja studije “Nadbiskup Stadler i Hrvatska narodna zajednica”, koja je tiskana u Sarajevu 1908., Pilar doživio kritike iz crkvenih krugova kojima, svima osim nadbiskupa samog, nije odgovarala pravaška Pilarova teza kako Crkva u Bosni i Hercegovini nedvojbeno ima iznimnu ulogu u čuvanju nacionalnoga identiteta Hrvata, ali da nisu nevažne i da se ne smiju zanemariti određene razlike koje postoje između interesa naroda, zatečene višekonfesionalnosti i institucionalne Crkve. Samo nekoliko godina nakon tih nesporazuma postaje Ivo Pilar vrlo blizak suradnik rečenoga nadbiskupa pa mu u više prilika pomaže u formuliranju cijelog niza javnih dokumenata.

Prema načelima Hrvatske zajednice, a njih je upravo definirao sam Pilar, Bosna i Hercegovina, pojedinačno, ali i kao cjelina, imale su se smatrati zemljama hrvatskog državno/pravnog prava, što je bilo posve u skladu s idejama koje će kasnije tvoriti okosnicu Pilarovih izvoda u knjizi “Južnoslavensko pitanje”, a što je sve prije nego je tiskano on iskazivao u okviru političke platforme Hrvatske zajednice nastojeći obuzdati sve izravnije nasrtaje srpskih tajnih službi, ali i otvorene velikosrpske iskaze državne beogradske politike u vezi s integritetom Bosne i Hercegovine te naspram njezine složene i zapadu orijentirane nacionalne slike. Pilar je upravo na temelju spoznaja i argumenata koji su u njemu sazreli za tih bosanskih godina stvorio monumentalnu građevinu svog životnog djela, knjigu koja se pojavila u svom prvom njemačkom izdanju u Beču pod naslovom “Die südslawische Frage und der Weltkrieg”. 

Prioritet zaštita interesa i prava Hrvata

Bila je ova knjiga najbolji polemički odgovor na u ono vrijeme vrlo utjecajan prosrpski spis engleskog profesora i politologa R. Seaton-Watsona “The southern Slav Question and the Habsburg Monarchy” koji joj se prethodno pojavio u Londonu 1911. U svom političkom radu, kao i kasnije u knjizi “Južnoslavensko pitanje”, Pilar je na neki način polemizirao s uglednim Englezom vodeći, naravno, računa da je ovaj najprije zagovarao model reformiranja Habsburške Monarhije, da bi kasnije sve izravnije zauzimao stav kako će upravo raspad Monarhije biti glavni motiv nastanku nove države Južnih Slavena, države koja će biti članica Antante, te garantirati mir u tom dijelu Europe.

Ivo Pilar bio je duboko uvjeren da je hrvatskoj državnoj politici prioritet zaštita interesa i prava Hrvata najprije u Bosni i Hercegovini, a onda i u hrvatskoj trojednici, pri čemu njegov zagovor europske Hrvatske, u što je uključena ideja cjelovite Bosne i Hercegovine koja je aktualna upravo danas kad je hrvatska članica Europske unije, a Bosna i Hercegovina na njezinim ulaznim vratima. Aktualnosti ovomu pridonosi opasna teza koju izravno promoviraju današnji srpski čelnici kako je tzv. balkansko europejstvo jedan manji, gotovo nevažan element u srodnosti zemalja koje su nastajale nakon raspada druge Jugoslavije pa kako u tom regionalnom sustavu navodno tek zajednički jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca treba da je silnica novih balkanskih ujedinjenja i prožimanja iz kojih oni, na naše iznenađenje, ne isključuju Hrvatsku. 

Čitana u tom svjetlu, knjiga Ive Pilara postaje udžbenik ne neke bivše nego i aktualne hrvatske državnosti. Nažalost, prvo stoljeće njezine povijesti bilo je povijest jedne nepravedne odsutnosti. Prva ambicioznija politološka studija koju je Pilar napisao ipak nije bila njegovo slavno “Južnoslavensko pitanje”. Prethodile su ovom djelu dvije znatno manje knjige srodne tematike. Prva pod naslovom “Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata” objavljena je u Zagrebu 1915. u drugoj godini rata pod pseudonimom dr. Jurčić. Upotreba pseudonima ostat će piščevim običajem i ubuduće pa će on sve svoje opsežnije politološke tekstove, osim “Političkog zemljopisa hrvatskih zemalja”, potpisivati drugim pseudonimima.

Mnogima i dandanas smeta

Paralelno s tom knjigom, Pilar je u Sarajevu 1918. na dva arka u malom formatu objavio i jedan sažeti, lucidni i posve pionirski “Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija”, svjestan da, kako kaže, u hrvatskoj književnosti nije postojalo nešto slično o političkoj geografiji u navedenom smjeru. Njegov opis hrvatske prirodne geografije mnogima i dandanas smeta, smatraju ga agresivnim premda je u njemu u analizi riječnih slivova, glavnih gorskih pravaca i nesretno oblikovane široko raskrečene kobasice trojednice autor pronašao ključ za dugoročno državno rješenje na područjima koja obuhvaćaju današnju Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. 

U svim Pilarovim tekstovima iz toga vremena potrebno je samo zamijeniti riječ Monarhija riječju Europska unija, naravno pod uvjetom da niti jednom mislećem stanovniku Hrvatske ne treba misliti europejstvo kao da se ono ima zaustaviti na utoku Save u Dunav, a što je danas u sve češći slučaj i u mnogim hrvatskim, a i u većini srpskih glava. Inače “Južnoslavensko pitanje” Pilarovo u svom njemačkom izvornom liku doživjelo je odmah po izlasku cenzuru pa se vrlo brzo to djelo pojavilo u posve okljaštrenom i smanjenom drugom izdanju, a ono prvo, doduše kao i ovo drugo, masovno su otkupljivali srpski agenti po svim knjižarama, tako da je knjiga, čim se pojavila, postala raritetom, a kako je napisana njemačkim jezikom, imala je na početku minimalni utjecaj na one kojima je bila namijenjena.

Sam Ivo Pilar u sudbini svoje knjige kasnije nije više imao prilike izravno sudjelovati. Jer u godinama kad se vratio u Zagreb poslije rata, on je najprije bio sudski potvoren i progonjen, te mu je suđeno na tzv. veleizdajničkom procesu zbog nacionalnog djelovanja kad i Šufflayu 1921./1922.  U političkim strankama za vrijeme prve Jugoslavije Pilar nije djelovao, premda je iz njegova privatnog arhiva vidljivo da je nakon atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 1928. ulazio u intenzivnije kontakte sa svim važnijim hrvatskim političarima. Okolnosti zavođenja okrutne diktature kralja Aleksandra Karađorđevića davale su mu za pravo pa su sve njegove ključne teze koje su do tada namjerno bile opstruirane sada postale citirane i u argumentaciji korištene.

Jedno pitanje oko Nikole Tesle i dalje izaziva kontroverze, ali samo je jedan ispravan odgovor

Teror srpske tajne policije

Osim toga, nakon atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini i njegove susljedne smrti u hrvatsku praktičnu politiku počeo je s punim plućima ulaziti i onaj dio hrvatskoga naroda koji je do tada bio gotovo posve nevidljiv i šutljiv, njegov središnji, recimo poluotočki etnos vezan uz središnju Bosnu, sjevernu Dalmaciju koji je nakon smrti Radićeve tek počeo zadobivati posve novi politički glas i tijelo. Ta promjena kao i prvi znakovi albanskog nezadovoljstva u tzv. Staroj Srbiji doveli su do izravnog i na pojedince orijentiranog terora srpske tajne policije u Zagrebu.

Tada je mučki 1931. ubijen Pilarov prijatelj Milan Šufflay, a godinu dana poslije brutalni atentat na književnika i odvjetnika Milu Budaka samo zbog spleta okolnosti nije uspio. Pilar se u doba tih atentata sve više približavao idejama Hrvatske seljačke stranke koju je revidirao izvornim pravaštvom.

Postoje kontroverzni izvještaji o Pilarovoj smrti koja je nastupila u njegovu stanu na Tuškancu 1933. Nakon pregleda više objavljenih izvora u tom vremenu čini se da je najbliže istini verzija prema kojoj je on bio ubijen u svom domu hicima iz pištolja koji niti je posjedovao niti ikad upotrebljavao. Mrtvog Pilara s prostrijeljenom glavom toga je jutra, jer se spremao na neki izlet, bio je naime pasionirani planiran, pronašla supruga kada ga je u sedam sati po prethodnom dogovoru došla buditi.

U Zagrebu kružile su dvije verzije

Pokojnika je mrtvog zatekla pred zrcalom, prozor prema dvorištu bio je otvoren i sve je upućivalo na nasilnu smrt i bijeg ubojice. U trenutku Pilarove smrti u listu Nezavisna hrvatska država koji je izlazio u Berlinu smrt se naziva umorstvom.  U Zagrebu kružile su dvije verzije Pilarove smrti. Prema jednoj, Ivo Pilar ubio se očajan zbog teškog stanja u kojem se našlo hrvatsko društvo izmučeno diktaturom i ekonomskom krizom, propašću političkih institucija.

Prema drugoj verziji, njega su usmrtili beogradski agenti po istom onom scenariju po kojem je umoren Milan Šufflay i po kojem je teško ranjen Mile Budak. Je li taj događaj bio u vezi s činjenicom da je pred samu smrt pokojnik u Berlinu objavio lucidnu analizu pod naslovom “Immer wieder Serbien. Jugoslawiens Schiskalstunde?” i je li razlog upravo to djelo u kojem je još jednom izlagao svoju opsesivnu temu o opasnosti srpskog imperijalizma koji za glavni cilj ima zator hrvatskog naroda, nitko nije u stanju sa sigurnošću odgovoriti. 

Jedno je pouzdano, Ivo Pilar u trenutku smrti duboko je vjerovao da među Hrvatima postoje biološki i moralni resursi koji će ponuditi unutarnje poticaje narodnim snagama da izbore svoj samostalni put i samostalnu državu. Je li upravo to uvjerenje dozvalo ubojice, ostat će tajnom koju čuva Pilarovo posljednje počivalište na zagrebačkom Mirogoju. Sve drugo pohranjeno je u njegovu životnom djelu koje vam ovom prilikom još jednom predajemo. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr

Autor:Slobodan Prosperov Novak/7dnevno

ZADNJE VIJESTI

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.