Prosperov Novak upozorava na prijetnju s istoka: ‘To Srbi do danas nisu shvatili’

Kolumnu Slobodana Prosperova Novaka ‘Pola ure političke kulture’ čitajte samo na portalu Dnevno.hr

Dok je krajem studenoga 1991. godine vukovarskim ulicama i stratištima divljao četnički pir smrti, bila je iz toga grada odaslana najvažnija poruka novije hrvatske povijesti. Ona je glasila: Tko uopće govori o pobjedi? Izdržati je sve. Cijela Hrvatska dobro je razumjela te riječi, premda se mora kazati da su ih tada najbolje razumjeli u Dubrovniku. Ondje je već drugi mjesec trajala barbarska opsada grada. Dubrovnik je bio opkoljen, nalazio se u neprijateljskom obruču i svaki se dan iščekivao završni napad agresorske vojske koja je već bila okupirala cijelu dubrovačku okolicu, pa i neka od predgrađa.

Zbog metafizičke, ali i vrlo stvarne veze Vukovara i Dubrovnika, pjesnik Vlado Gotovac nije slučajno u tim danima rekao kako je Bog svakako nešto važno zamislio na crti koja povezuje ova dva hrvatska grada. Jer Bog je, kaže pjesnik, imao s Hrvatima tisućljetni plan, a oni su ga trebali samo slijediti.

Danas je iskra koja se tada razgorjela u hrvatskim srcima tragično ugašena, rastopljena je kao vosak na svijeći, tako da je čak moguće da se čovjek koji je u tim vremenima bio ratni okupacijski gradonačelnik Vukovara, neki Stanimirović, spominje bez imalo obzira kao neka pozitivna osoba, pa mu se zagovornici hvale nekoć dodijeljenim poveljama i tumače njegovu ljudsku izvrsnost. O tempora, o mores, rekli bi stari Rimljani, to jest, o vremena, o običaji, ali uz pomoć te mudrosti ne može se riješiti glavna kontradikcija Hrvatske, a ona leži u tome što smo na koncu zaboravili da veličina domovine jedino i prije svega ovisi o zahtjevima što ih postavlja prema pojedincima.

Zbog toga su veliki samo oni narodi koji, neovisno o fizičkoj veličini, nepopustljivo od svojih pojedinaca zahtijevaju osobnost. Jer u vrijeme herojskog pada Vukovara i u vrijeme neuspjele opsade Dubrovnika, onda kad su barbari s istoka ponižavali domovini granice, u tom vremenu tisuće su hrvatskih ljudi nepovratno shvatili da upravo u njima, u posebnosti njihovih osoba, leži snaga koja jedina može osloboditi hrvatsku domovinu. Pojedinci su tada, zbog te važne istine, a ne zbog ispraznih političkih razloga, kako i danas sugeriraju notorni dežulovići, ivančići i pavičići, bili žrtvovani kolektivu, ali su isto tako bili kolektiv koji je shvatio kako mu najveću snagu daje moć svakoga čovjeka posebno.

Danas kad je nada što su je Hrvati tada imali i kad je ključ naše nacionalne uspješnosti znatno zahrđao, kad nas dnevno ponižavaju nedostojni i potkapacitirani političari, upravo danas više nego ikad potrebno je sjetiti se onih povijesnih dana kad su na Dubrovnik 6. prosinca 1991., u samo desetak sati, na praznik svetoga Nikole bile ispaljene na tisuće ubojitih i razarajućih granata i kada su Hrvati spoznali onu istinu koja je bila objavljena samo nekoliko tjedana ranije u Vukovaru, a ona je glasila: Nije važna pobjeda nego je još važnije izdržati nalete zla i pokazati tim ljudskim mizerijama da mi nismo kao oni.

Tada, 1991. godine, bio je na snazi teorem koji Hrvati nisu imali priliku često oživotvoriti u svojoj povijesti, teorem prema kojem samo onaj koji nema za što umrijeti, nema ni za što živjeti!

Tu spoznaju i taj osjet posjedovali su tada mnogi mladi ljudi u Hrvatskoj, a imali su je i oni iz zrelijih naraštaja! Do te spoznaje Hrvati su došli na način na koji je politika nemoćna. Jer nema toga političara koji bi spomenuti teorem znao pretvoriti u ratni poklič, u svijest da onaj koji nema za što umrijeti, nema ni za što živjeti! Takva nam svijest stiže samo iz dubokih naslaga povijesti i iz vlastitih osjećaja neke neponovljive arhetipske snage i odlučnosti. I nema toga političara koji će takav stav moći iskazati u političkoj paroli. Ne, to se moglo dogoditi jedino onda kada je, kako je rekao pjesnik, Bog imao plan da nešto stvori u vertikali koja povezuje Vukovar s Dubrovnikom. I naravno, bilo je to moguće kad je Bog, a on tako i jedino nastupa, svojoj snazi dopustio da bude moć pojedinca.

Upravo je zbog rečenoga danas jadno čitati banalne stranice koje je o tom vremenu napisao današnji umirovljenik, premda aktivni premijerov savjetnik Mate Granić, u svojoj “Diplomatskoj oluji”, koji ništa od ovoga ne razumije nego svoju osobnu banalnost pokušava ugurati u metafizičke zakonitosti jedne nacionalne povijesti, one iste kojoj je zagrebao tek površinu. Srećom pa knjige imaju svoju sudbinu koja ih uvijek postavi na pravo mjesto, njih kao i njihove ohole autore.

Dok su se uništavale dubrovačke starine i drevna povijest, jednako kao dok su barbari ubijali nevine žene i djecu po vukovarskim ulicama, svima je u Hrvatskoj postalo jasno da vođe tih pobješnjelih hordi nisu ni političari ni državnici, nego da su obični ubojice. Ona kukavna i pokradena mornarica koja se tada šepirila pod zidinama Dubrovnika, oni hrđavi zrakoplovi koji su pucali po tvrđavi na Srđu, ona bradata pješadija po okolnim brdima, sve to bilo je već desecima puta ranije pod dubrovačkim zidovima viđeno, a onda poslano u ropotarnicu povijesti. Samo ovaj put na zidinama da ih brani nije čak bilo ni topova koji bi pucali na ove aveti, borbe su se uglavnom preselile na brdo Srđ i u bližu okolicu. U zidinama bili su u skloništima nedužni ljudi, a oko zidina raspoređeni oni koji su se branili od “heroizma” Titove armije, koja je glumila da je nasljednica partizana sa Zelengore i Sutjeske. Rekao je Gotovac tim povodom: Ničega oni nisu bili nasljednici! Te barabe, ta fukara bez časti i dostojanstva. U tom trenutku bio je svaki Hrvat građanin Vukovara i građanin Dubrovnika.

Inače bez Dubrovnika Hrvatsku se ne može razumjeti. To Srbi do danas nisu shvatili! Bez Dubrovnika Hrvatska je nemoguća i njezina kultura je neshvatljiva. Horda ubojica iz 1991. nije pod gradskim zidinama znala da Hrvati nikada neće dati Dubrovnik bez obzira na to tko pred njega dolazio jer na dubrovačkim zidinama, kaže pjesnik: Svi mi smo u ratu s barbarima i svi smo ratnici europske civilizacije.

Prvi znamenitiji balkanski vladar, a svi rušitelji i palitelji Dubrovnika dolazili su s istoka, bio je Makedonac Samuilo. Za toga cara iz X. stoljeća stariji izvori u vezi s Dubrovnikom kažu tek toliko da je ovaj s vojskom jahao ponad grada pa kad je vidio kako je Dubrovnik lijepa varoš, nije mogao odoljeti a da je ne zapali. Od svih makedonskih i balkanskih vladara ovaj je dopro najdalje na zapad. Na kraju života Bizantinci su mu porazili vojsku pa je Bazilije II. dao oslijepiti Makedončevu vojsku od 14.000 ratnika, ostavivši tek svakom stotom po jedno oko te ih je u tom stanju vratio Samuilu. Pred tim prizorom spalitelj Dubrovnika je umro od srčanoga udara.

Još jedan balkanski silnik, neki Konstantin Bodin, praunuk Samuilov, napadao je Dubrovnik. Za njega bizantska književnica i vladarica Ana iz roda Komnena kaže da je bio egzarh Dalmacije, a bio je inače vladar Duklje. On je, kako navode izvori, pred Dubrovnikom sagradio kraljevsku utvrdu iz koje su njegovi poslušnici godinama kontrolirali grad, a naravno, još više njegovo zaleđe. Do našeg vremena o zidinama grada Dubrovnika stvorena je prilično kriva, ali za svakodnevnu upotrebu korisna predodžba o nekom gotovo arkadijskom prostoru koji, kako veli Marin Držić, rat izdaleka gleda.

GADNA SVAĐA! PREMIJER PROZVAO HOSOVCA, OVAJ MU ODGOVORIO: ‘Briselski dječaci se poigravaju…’

Ideja dubrovačkog tisućugodišnjeg mira i sklada naravno da je obična izmišljotina i romantična naracija. Povijesna istina daleko je od toga. Bilo je, naravno, epoha u kojima bi topovi na dubrovačkim zidinama zahrđali pa bi dubrovački vojnici morali u prazno iz njih ispaljivati streljivo. Takvim su hicima plašili venecijanske brodove uzvikujući ponešto tajanstveni uzvik koji su izvori sačuvali, a koji je glasio malapaga iliti slaba plaća. Premda topovi na ovim zidinama najčešće nisu bili hrđavi, dubrovačke bedeme treba doživljavati i kao svojevrsnu srednjovjekovnu kamenu poemu. Bile su gradske zidine i maska straha, kamena maska namijenjena onima koji budu pokušali osvojiti ovaj grad. Za stanovnike Dubrovnika zidine su tijekom stoljeća bile sigurnosni okvir, bile su svojevrsna polica osiguranja bez kojega mala republika ne bi imala toliku trajnost i bez kojih ne bi mogla zasnovati svoje golemo bogatstvo.

Ipak, iza ove kamene maske straha nastajao je grad koji su u političkom smislu upravo oblikovale česte opsade. Neke od njih danas su zaboravljene, ali na neke trebamo se podsjetiti jer su potomci njihovih aktera i danas glasni kad bez srama izgovaraju agresivne tekstove o Dubrovniku. Jer upravo te opsade, barem one iz novijih stoljeća, i danas se lako aktiviraju u kolektivnoj memoriji Dubrovčana. Jer kod Hrvata je svijest o opsadi grada duboko ukorijenjena. U Marulićevoj “Juditi”, u tom kanonskom djelu hrvatske književnosti, ona je nosivi sloj sadržaja. “Judita” je ep o gradu koji se ne predaje. To što je tvrda Betulija kod Marulića neprijateljska utvrda ne mijenja mnogo u općoj percepciji grada i njegovih utvrda. Uostalom, svi mitovi starih Dubrovčana, pa tako i onaj o Orlandu kojemu su davno postavili kip u optičko središte grada, povezan je s borbom protiv Saracena koji su opsjedali grad. I naracija o dubrovačkom nebeskom zaštitniku svetom Vlahu sudbinski je povezana sa svečevim spasonosnim djelovanjem u jednom neuspjelom mletačkom proboju zidina.

Ipak treba vrlo izravno i jako glasno reći: Najuporniji napadači na Dubrovnik i njegove zidine tijekom stoljeća bili su Srbi. To treba reći izravno kako ne bi bilo sumnje da upravo oni koji se u svakoj prilici trude kazati kako je Dubrovnik njihov Hong Kong, kako je on njihova luka na Jadranu, nisu drugo nego njegovi rušitelji i neuspješni osvajači. Taj paradoks mnogo govori o takozvanom srpstvu Dubrovnika. Jer nije zgorega podsjetiti kako je upravo u trenutku dok su granate 1991. pustošile Dubrovnik u Beogradu bila objavljena knjiga toga naslova, dakle, “Srpstvo Dubrovnika”!

Činjenica je da srpske, ili da budemo još konkretniji, pravoslavne opsade Dubrovnika nisu bile samo stvar naših pobješnjelih suvremenika. One sežu duboko u prošlost, sežu u srednji vijek. Nije, naime, bilo značajnijeg vladara iz loze srpskih Nemanjića koji tijekom XII., XIII. i XIV. stoljeća nije podno Srđa došao sa svojom vojskom, koji nije pljačkao Dubrovčane, koji im nije silovao žene, a njih ubijao i prodavao kao robove. Naravno, zidovi gradski odoljeli su tim napadima, odolijevali su im čak i onda kad su im branitelji bili slabiji od agresora. Suvremeni srpski historičari, poznati po sljepilu i megalomaniji, govore kako je već od XII. stoljeća srpskohrvatski bio Dubrovčanima jezik “saobraćanja” sa srpskim i bosanskim zaleđem. Što se opsada tiče i napada na Dubrovnik, oni ne govore ništa valjda zbog jezičnoga i nacionalnoga sklada koji je iskonstruiran na lažnim činjenicama!!!

Nepobitne činjenice govore kako je utemeljitelj njihove srednjovjekovne dinastije Stefan krvavo ratovao protiv Dubrovnika kojega ni nakon dvogodišnje opsade nije uspio osvojiti. Na kraju je 1186. bio prisiljen sklopiti mir s malom državicom za koju arapski geograf Idrizi kaže da je posljednji grad Hrvatske. Latinski primjerak toga mirovnog ugovora Srbima je danas dokaz o srpstvu Dubrovnika, ali svima drugima on je dopuštenje Hrvatima iz Dubrovnika da mogu slobodno trgovati po Raškoj te ondje koristiti pašnjake i šume.

I drugi jedan srpski kralj, Stefan Uroš I., sukobio se sredinom XIII. stoljeća s Dubrovnikom, ponajviše zbog odluke pape Inocenta IV. da se Barska nadbiskupija podredi dubrovačkoj. Dubrovčani su protiv ovoga agresivnog Srbina stvorili čvrst savez kojemu su pripadali bugarski car, humski župan i ulcinjski knez. I ovaj je put na kraju 1254. sklopljen mir koji je trajao točno dvadeset godina kad je onaj agresivni srpski vladar još jednom pokušao napasti Dubrovnik, ali je pred sve jačim gradskim zidinama polomio zube.

Nije Dubrovnik previše volio ni sin toga Uroša zvan Milutin koji je zapamćen kao jedan od najsurovijih srednjovjekovnih vladara. Između ostaloga silovao je svoju buduću ženu Simonidu kad joj je bilo sedam godina. Ovaj kralj došao je u sukob s Dubrovčanima 1301. kad je izdao naredbu da se pozatvaraju svi dubrovački trgovci u kraljevini Srbiji, a onda je s vojskom krenuo zauzimati teritorij Republike pa je okupirao priobalni pojas oko grada Cavtata, a nad Dubrovnikom je uveo kopnenu blokadu. Dubrovčani nisu mirovali nego su mu odgovorili tako što su se još više učvrstili na otoku Mljetu, a onda su pomorski blokirali ušće rijeke Bojane te napali Kotor, gdje je kralj imao rezidenciju. I ovom prilikom sklopili su mir s napadačem, i to uz posredovanje Mletačke Republike.

U tim turbulentnim vremenima još je prema Dubrovčanima bio od svih srpskih vladara najugodniji posljednji veliki vladar Srbije Dušan Silni koji je bio zaokupljen svojim egejskim i istočnim osvajanjima pa se odlučio riješiti svojih zapadnih kolonija i konflikta. On je tako Dubrovčanima za novac prepustio svoje posjede na Pelješcu, kao i grad Ston, pri čemu nikada nije grad opsjedao nego ga je u miru dva puta posjetio. Da je bio jedini srpski vladar kojega je u Dubrovniku vrijedilo zapamtiti vidi se po tome što je on kao pravoslavac donirao značajan novac za izgradnju katoličkih crkava. Naravno, to mu je bilo moguće jer su njemu Dubrovčani za Ston i Pelješac platili čak 8000 perpera!

Sve ove drevne opsadne fantazme bile su se pod gradskim zidinama probudile u jesen 1991. Akteri su bili slični. Ponovno su to bile horde s istoka. Najveću sličnost s prethodnim opsadama ona iz 1991. godine imala je sa srodnim, ustvari vrlo srodnim uništavanjem grada i okolice iz 1806. godine. I ovomu napadu akteri su bili pravoslavne vjere, sada su to bili Rusi, zatim Crnogorci, pa pravoslavni Hercegovci i pravoslavni Bokelji. Tada, naravno, nije bilo srpske države pa njenih podanika nije ovom prilikom bilo da i oni pustoše Dubrovnik.

U toj opsadi Rusa i Crnogoraca iz 1806. vidjelo se kako moderno doba kuca na vrata. Modeli su bili srednjovjekovni, ali je sada prvi put neka melasa budućega rusko-srpsko-pravoslavnoga svijet bila u akciji! O tim događajima čitao sam nedavno još neobjavljenu knjigu akademika Stjepana Ćosića u kojoj se prvi put prikazuje rukopis književnika i svjedoka Luka Stullija koji opisuje rusko-crnogorski napad na Dubrovnik 1806. Stulli opisuje i obranu Dubrovčana i Francuza protiv pravoslavnih agresora. Najžešće bitke započele su 17. lipnja 1806. godine. Tada je na Grad nasrnulo čak 2000 ruskih pješaka i 4000, kao i 1991., bradatih Crnogoraca. Njihov je napad kao i 1991. podržavalo brodovlje koje je bilo postavljeno pred gradskom lukom. Odlučna bitka vodila se za malu utvrdu na otoku Lokrumu, dakle slično kao 1991. za tvrđavu Imperijal na Srđu. Lokrumsku tvrđavicu branitelji su uspjeli obraniti, kao 1991. godine Srđ, i to topničkom vatrom.

Svjedok iz Ćosićeve knjige pisao je o “malom, ali hrabrom narodu koji je stoljećima primjereno budio učenu Europu i koji je u užasnim okolnostima pokazao koliko je vrijedan ugleda i poštovanja”. Pohvalio je dobru organiziranost Dubrovčana u gašenju brojnih požara i u brizi za opskrbu vodom jer je neprijatelj već prvog dana opsade prekinuo vodovod, jednako kao što su njihovi potomci to učinili 1991. Najgore razaranje dubrovačke okolice dogodilo se 2. srpnja 1806., kada su napadači cijeli dan i noć pljačkali i palili kuće na Pilama, po Pločama i u Gružu, a utvrđeni je Grad bio pod stalnom topovskom paljbom.

Četiri dana poslije stigao je na bojište francuski general Molitor, s 1600 ljudi koji su uspjeli razbiti opsadu i potisnuti loše organizirane crnogorske snage i Ruse, kojima je u tom trenutku jedina briga bila da sve opljačkano ukrcaju na zaplijenjene dubrovačke brodove usidrene u gruškoj luci. Dakle, isto kao što su njihovi potomci 1991. iznosili plijen iz nešto istočnije Rijeke dubrovačke koja im je služila kao mjesto za ukrcaj ukradene robe.

GADNA SVAĐA! PREMIJER PROZVAO HOSOVCA, OVAJ MU ODGOVORIO: ‘Briselski dječaci se poigravaju…’

Onima koji su u jesen 1991. godine nasrtali na dubrovačke zidine ruku su vodili oni srpski akademici koji nikako da shvate, pa ni danas još nisu shvatili, kako je za Dubrovnik važniji hrvatski stoljetni nacionalni duh koji se ondje emanira u svakoj duhovnoj molekuli nego neka ćirilička priznanica iz XV. stoljeća kojom nam oni mašu. Nitko među srpskim humanističkim učenjacima nije htio usporediti povijest srpske književnosti s onom dubrovačkom. Jer da jesu, svašta bi naučili, ali nikako ne bi vidjeli razlog da tuđe kradu i posvajaju. Bio je njima važniji bizantski car Porfirogenet I. i njegov spis iz X. stoljeća od stotina književnih djela hrvatskih pisaca iz Dubrovnika koja su nastajala od XV. do XVIII. stoljeća.

U tome su ovim voditeljima granata koje su padale na Dubrovnik 6. prosinca 1991. desetljećima pomagali, a i dalje pomažu, neki Srbi iz Hrvatske koji su vjerovali (i vjeruju) kako se pod dubrovačkim zidinama vodi rat za njihovo pravo da desetljećima odbijaju Hrvatsku kao svoju domovinu, da odbijaju svoju brigu o njezinoj sudbini, da se opiru hrvatskom jeziku koji je stoljećima jezik njihovih otaca, da odbacuju kulturu koja je bila kultura njihovih majki. Zastrašujuće je kako ti ljudi uporno žele biti gosti u vlastitom domu. Inače srpski akademici koji su se upisali u sve granate što su pale na Dubrovnik 1991. bavili su se hrvatskom poviješću koju nisu htjeli razumjeti. Uz to, bili su oni specijalisti kad god je kod Hrvata trebalo probuditi tjeskobu, osjećaj neke samo njima potrebne grešne savjesti. Jer bilo je teško hrvatskom narodu napredovati dok su mu mahali nekom 1941. koja se navodno samo njima ponavljala. A što se hrvatskoga jezika tiče, tu je njima sve bilo pojednostavljeno. Reklo bi se Hrvatima: Ako nećete po Vuku, onda ćemo vas proglasiti zločincima in perpetuo.

Oni srpski unitaristi što su pucali po Dubrovniku zaboravili su sa svojim granatama neke temeljne činjenice. Na istom takvom zaboravu počiva i današnji globalizam. Ni jedni ni drugi neće nikad prihvatiti kako jedan čovjek vrijedi za tisuću. Oni misle da su narodi brojevi, a ne shvaćaju da su oni vrijednost.

I unitarizam koji je 1991. rušio Vukovar i Dubrovnik kao i globalizam koji danas nagriza Hrvatsku sjene su totalitarizma! Njima je ljudska raznolikost glavni neprijatelj pa je zato žele onemogućiti. Zbog toga svi globalizmi danas ili unitarizmi jučer nisu mogli niti će uspjeti, ali su mogli i mogu nanositi zlo. Nikad im nije bilo dosta zla pa su zato na svoje granate i svoje metke, kad su ih ispaljivali na Vukovar i Dubrovnik, upisivali svoj jezični, ali prije svega teritorijalni mit o Vuku Karadžiću kao tvorcu srpskoga jezika u kojemu hrvatskome nema mjesta. Uz taj jezični mit još su ispaljivali na hrvatske gradove onaj mit o genocidnosti Hrvata, fabulu o nekim pobješnjelim ustašama koji se skrivaju u zidinama Dubrovnika, isto onako kako su se skrivali po podrumima Vukovara i u tamošnjoj bolnici.

Za te ljude sve što je hrvatsko može postojati jedino ako ima regionalni karakter. Jer kod tih barbara što su 1991. – 1995. opsjedali hrvatske gradove sve je kao i danas u njihovih nasljednika koji su opsjednuti “srpskim svetom”, proizlazilo iz srpstva. Što nije bilo srpsko, bilo je, kako bi znali reći, separatistički idiotizam! Tim ljudima nije jasno kako su Hrvati na koje su pucali bili posve zadovoljni svojom veličinom. Jer kod Hrvata nema uže i šire Hrvatske kao u Srba. Hrvatima ne trebaju herojske kasarne ni trostruki narodni heroji ni mitske ofenzive. Hrvatima ne treba balkanska buka i bijes, govorio je Vlado Gotovac. Sve kod onih što su ispaljivali granate na Dubrovnik može proći osim hrvatske budućnosti. Upravo je na budućnost Hrvatske krenula njihova razularena vojska koja je samo koji mjesec prije herojskog pada Vukovara i granatiranja Dubrovnika iz zrakoplova rušila Banske dvore, sjedište hrvatske vlasti.

Onima koji su ubijali, ali ne i ubili Vukovar, onima koji su opsjedali Dubrovnik pitanje Srba, kako onih u Hrvatskoj tako i onih izvan njezinih granica, bilo je prije svega pitanje asimilacije. Htjeli su ga riješiti jezičnom politikom koja će onemogućiti svaku razliku između srpskog i hrvatskog jezika. Oni se i danas trude oko istoga, trude se oko svojih logičkih vratolomija o zajedničkom jeziku u svojim sarajevskim deklaracijama ili na stranicama Novosti Srpskoga nacionalnog vijeća. Njima je Dubrovnik bio i ostao bolna i teška tema, on je njima, kako opetovano govore, vrlo složen problem pa su nam u vezi s time odlučili frustrirati sretna dubrovačka i vukovarska djetinjstva.

Nikad Srbi nisu težili za Dubrovnikom kao što je Goethe težio za limunima na jugu Apenina. Jer oni do danas nisu pokazali da znaju da se Dubrovnik može voljeti i bez metaka, i bez svojatanja i bez ubijanja, i bez posjedovanja. Čini se da Srbi, kao i drugi pravoslavni Balkanci, a to se odnosi i na Ruse, tu jednostavnu činjenicu nikad nisu razumjeli.

Kako se Dubrovnik prečesto doživljavao kao predmet nekih ratovanja i osvajanja možda najbolje svjedoči činjenica, koja je u dokumentima provjerljiva, a odnosi se na to da je Josip Broz Tito u ljubljanskoj bolnici pred smrt čak tri puta gledao Zafranovićev posve izmaštani i nerealni, a prije svega antihrvatski film o Dubrovniku koji se zove “Okupacija u 26 slika”. Taj film je, kažu blagajnički izvještaji, u Beogradu prije četrdesetak godina vidjelo čak 700.000 ljudi. Točno onoliko na koliko su se jasenovačkih žrtava ovih godina zaustavili njihovi izmišljeni brojevi!

Hrvati uskoro slave veliku obljetnicu kraljevstva: Ovako je Srbin umalo postao hrvatskim kraljem

Ovaj tekst pisao sam u spomen onima koji su stradali u Dubrovniku 6. lipnja 1991. i u čast onih koji su tada obranili opkoljeni grad. Bilo je to na blagdan svetoga Nikole. Toga petka u 5 sati i 50 minuta iz tri smjera krenula je agresorska srpska vojska s pješačkim napadom, koji su pomagali tenkovi, minobacači, topovi s mora. Cilj je bio oslabiti posljednju crtu obrane od Hotela Belvedere do Sustjepana u Rijeci dubrovačkoj. Grupa branitelja, među njima i borci HOS-a, u tvrđavi Imperijal na Srđu odbili su napade. Nakon vojnog neuspjeha na Srđu krenuo je osvetnički napad na povijesnu jezgru i civilne mete. Na povijesnu jezgru pale su tisuće granata. Oko 16 sati napad je prestao. Neprijatelj je priznao poraz i povukao se.

Danas se njihovi potomci ponašaju kao da ništa iz povijesti nisu naučili pa ponavljaju iste one rečenice koje su pokrenule i pokretale sve istočne opsade kroz stoljetnu povijest Dubrovnika. Zato neka nas ne tjeraju da im citiramo onaj njihov slavni film o maratoncima i onu rečenicu koja se u njemu čuje, a glasi: “Ko je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti.”