Prosperov Novak: ‘Bandića su javno spaljivali, a sad mu se zbog ovoga moramo ispričati’

Tri godine su otkako je preminuo Milan Bandić. Ako niste zaboravili, bio je četvrt stoljeća gradonačelnik Zagreba i ako niste zaboravili, ovi aktivisti koji danas vladaju Zagrebom javno su vrijeđali i ponižavali toga čovjeka zbog stvari za koje se kasnije pokazalo da su ih oni nastavili raditi isto onako kao što ih je on radio ili, što je još gore, zbog stvari u kojima je on od njih bio bolji za cijelu klasu. Ovo što sam ovako izravno izrekao lako je dokazati jer o tome svjedoče stotine tisuća građana grada Zagreba.

Zbog rečenoga čini mi se da je došlo vrijeme za ispriku tomu čovjeku. Naravno, onim aktivistima to ne pada na pamet. Kako da se ispričaju onomu kojega su na način srednjovjekovnih mučenja spaljivali na trgu, mučili najsofisticiranijim spravama za tiho i sporo ubijanje. Upravo zato što je njima isprika nepoznata, želim ih prozvati zbog uvreda, laži i ponižavanja koja su počinili prema pokojniku, a sve s niskom pobudom da dođu na njegovo mjesto.

Sada kada Zagrebom već vladaju čak pune tri godine, pokazali su da su optužbe koje su upućivali pokojnom gradonačelniku bile najprizemnija najava njihova višegodišnjeg brljanja po zagrebačkim institucijama i njegovim financijama. Sve rečeno teško optužuje pripadnike te leftardske sekte! Nažalost, koliko god se trudili, ti ljudi nemaju imena! Ti tomaševići, borići, benčići nemaju imena jer njihova imena su mentalitet, a to je, lako se može dokazati, gotovo pa dijagnoza.

Vrhunac javnih ponižavanja

Vrhunac javnih ponižavanja pokojni Milan Bandić doživio je kad je jedan od pripadnika te sekte, doduše, njihov pridruženi suradnik, izvodio performans u kojem je on sam postao navodni dvojnik gradonačelnikov. Taj je čak u anagrafu uzeo ime Milan Bandić. Inače u antropologiji, pa i psihijatriji, oponašanje nekoga i preobražavanje u nekoga nije isto. Svako oponašanje pretpostavlja da čovjek koji nekoga oponaša ne iskazuje ništa o predmetu svoga oponašanja.

Međutim, pred našim se očima događao preobražaj, a taj nije moguć bez toga prvog stupnja, to jest oponašanja. U preobražaju, kakvom je bio izložen zagrebački gradonačelnik u posljednjim godinama svoga života, glavni akter ili još preciznije lažni čuvar javne istine onomu u koga se preobražavao pristupao je kao prijatelju. U tom pristupanju imao je taj D. J. sasvim ubilačke namjere. Ispod tigrova krzna kojim se prekrivao, taj čovjek je skrivao običnog magarca. Ili još bolje lovca s ubilačkim namjerama.

On je dvojništvo koje je stvorio želio u javnosti pokazivati sve dok ne postigne svoj cilj, a taj je bio samo jedan: uništiti protivnika. Tako otprilike antropolozi opisuju poziciju toga anonimnog nesretnika koji ima inicijale D. J., a koji je potpuno paranoično danima, mjesecima i godinama nasrtao na Milana Bandića, posvajao mu identitet, preuzimao mu ime, lik i djela te, naravno, i nedjela. U tom čovjeku prijateljsko je bilo sve ono što se nudilo izvana, dok se iznutra isključivo skrivalo ono ubilačko.

Ubilačka potreba

To bi o toj individui rekli antropolozi, ali bi psihijatri otišli korak dalje. U njegovu ponašanju oni otkrivaju simptome teške psihičke bolesti koja se očituje u nezajažljivoj potrebi nekoga bića da javno razobličava svoga navodnog blizanca. Takvim psihičkim bolesnicima fiksacija na svoga navodnoga blizanca jest pokušaj dosezanja moći koju oni, naravno, u stvarnosti sami neće nikada dosegnuti. Bolest od koje takvi ljudi pate davno je opisana i zove se paranoja. U njoj se bolesnici mogu tako dobro pretvarati da se za njih nikada i ne dozna koliko su paranoični.

Najvažnija im je karakteristika ubilačka potreba, ustvari luđački nalog da unište onoga koga su odredili za neprijatelja. Neprijatelji na paranoike, kako oni vjeruju, vrebaju iza svakog kutka. Neprijatelji su njima prerušeni u sasvim miroljubive likove pa je zadaća svakoga paranoika da ih demaskira, razotkrije i uništi. Paranoik se, kako kaže nobelovac Elias Canetti, pokazuje kao moćnikov alter ego.

Samo bolesna društva nisu sposobna ni primijetiti ni razobličiti agresije takvih bolesnika. Samo bolesna društva takve bolesnike nagrađuju pa će u njima takav bolesnik, kao u našem slučaju, na izborima za predsjednika Republike, na kojima se pod blizanačkim identitetom kandidirao, čak dobiti značajan postotak glasova. Sve što je spomenuti paranoik želio bila je fikcija, premda je sve što je radio i zlo koje je nanio svojoj žrtvi bilo stvarnije od stvarnosti.

Juričan i Bandić

Paranoik iz naše kratke analize ponaša se kao onaj magarac iz indijske priče kojega pod okriljem noći njegov gazda prekrije tigrovom kožom pa se onda magare usudi pasti travu na usjevima s kojih bi ga inače otjerali. Tako je bilo i u slučaju individue D. J., ali tako je i u slučaju svih onih drugih iz Tomaševićeve sekte koji su mjesecima javno i nekažnjeno ponižavali zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. U njihovim osobama sakrio se magarac pod tigrovom kožom, a sve da bi neovlašteno pasao travu na tuđoj njivi. To je premalo za političku karijeru, ali sasvim je dovoljno za prosječnog paranoika.

Čovjek, koji se jednom zvao Dario Juričan, prvom se prilikom kad se javno susreo s Milanom Bandićom, kad je ovaj došao na neko od njegovih prerušavanja, ispuhao kao balon. Toliko se zbunio pred onim u koga se prerušavao da je svomu memezisu čak prodao, to jest naplatio darovanu knjigu u kojoj su ga on i podupiratelji njegove bolesti vrijeđali po svim uzusima psihijatrijskih dijagnoza. Prethodni gradonačelnici kojima je Milan Bandić postao nasljednikom ustvari su jedna moćna, ali biografski poprilično neobična gomilica.

Najveći utjecaj na modernizaciju i prvo znatno povećanje gradskog stanovništva imala su dvojica starijih gradonačelnika koja su na čelu uprave zajedno bila dva desetljeća, dakle onoliko koliko je to uspjelo Milanu Bandiću, ali oni u razdoblju između 1890. i 1910. godine. Evo kratkog ekskurza o njima koji srećom za njih nisu stigli upoznati nekoga D. J. ni T. T.! Oni su poljski plemić Adolf Mošinsky i Brođanin Milan Amruš. Mošinsky je Zagrebom vladao dvanaest godina, dok je Amruš bio na čelu grada osam godina, i to dvije prije Mošinskog, a kad je iz političkih razloga srušen, morao je čekati više od desetljeća da se još jednom vrati na gradski tron. I ta priča zvuči poznato.

Pogled prema unatrag

Što se gradonačelnika Mošinskog tiče, za njegova vladanja uređeni su mnogi i danas pristali parkovi, utvrđene su trase brojnih ulica u gradskom središtu te sagrađene zgrade koje su i danas zagrebačka arhitektonska dika: Hrvatsko narodno kazalište, Umjetnički paviljon na Tomislavovu trgu, nekoć velika gimnazijska zgrada, a današnji Muzej Mimara, ustanovljeni su neki od najljepših zagrebačkih trgova – onaj nazvan Britanskim, pa Tomislavov pred monumentalnom zgradom tadašnjega Državnog kolodvora.

Za mandata Adolfa Mošinskog Sljeme se novom cestom prvi put približilo gradu, a sa središnjega trga njegovim je nastojanjem iseljena ružna stara bolnica koja se ni higijenski, a ni urbanistički nije uklapala u vizure sve modernijega grada. Za vrijeme posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895., Mošinsky je uz pomoć tada slavnih venecijanskih inženjera uspio uvesti i nakratko prikazati buduću javnu električnu rasvjetu. Mošinsky je bio čovjek goleme radne energije, izvrstan organizator i onaj koji je znao slušati struku te se okružiti najboljima.

Premda uspješan i dugo nakon mandata, sve do Milana Bandića najdugovječniji zagrebački gradonačelnik, on je doživio, ali i preživio niz neugodnih afera. Uzrok im je bila činjenica da je tadašnja hrvatska inteligencija bila protiv njega, i to zbog njegovih mađaronskih načela, a osim toga, njegova atraktivna supruga bila je predmet brojnih tračeva, od kojih neki baš i nisu bili izmišljeni. O jednom takvom svjedoči ban Khuen u svojim memoarima kad piše kako ga je gospođa gradonačelnikovica zavela dok su se njih dvoje pred građanstvom koje ih je pozdravljalo vozili gradom u kočiji.

Dolazak Nikole Tesle

Tada mu je ona, zadižući haljinu, pokazala svoje lijepe noge, na što on, kako kaže, nije mogao a da je tako u posve nediskretnim okolnostima u kočiji ne obljubi. Nakon Mošinskoga, grad je vodio Milan Amruš. Bio je Slavonac, političar kojega su manje-više baš svi ogovarali zbog navodne političke prevrtljivosti. Sve to njega nije spriječilo da 1907. u Zagreb uvede električnu rasvjetu. Taj trenutak dočekao je s gradskom svitom na Trgu bana Jelačića, glasno zahvaljujući Svevišnjemu i ruku sklopljenih u molitvu.

Opsjednut električnom energijom, Amruš, po zanimanju liječnik, već je za svog kratkog, prvog mandata, učinio sve da Zagrepčani pozovu zemljaka Nikolu Teslu te da im on, poput nekog iskonskog profesora Baltazara, predloži način na koji će riješiti pitanje električne energije u gradu. I doista, tada tridesetpetogodišnji Tesla došao je u Zagreb s rješenjem. Zagreb, međutim, još nije bio Baltazar-grad pa nije zaozbiljno shvatio prijedlog slavnog Ličanina da se na Plitvičkim jezerima sagradi golema hidroelektrana kao ona na Nijagarinim slapovima.

Evo što su nam rekli ljudi iz Hercegovine koji su ga poznavali: ‘Svima je pokazao kako se može uspjeti kad se u velegrad dođe iz male sredine’

Inače, Amruš, koji je bio slavonski štokavac, rado se služio iskvarenim zagrebačkim narječjem, purgerajem, kako se govorilo, pa je znao ne jednom ispasti smiješan. I to nam zvuči poznato! Slavna je bila i Amruševa škrtost te se pamti jedan njegov ispad kad je, dok je Zagreb bio okovan snijegom, pred novinarima, ne poduzimajući ništa, rekao: “Bog ga je dal, Bog ga bu zel.” O Milanu Amrušu njegov je suvremenik, slavni hrvatski ministar kulture, bogoštovlja i prosvjete Izidor Kršnjavi, rekao: “U Amruševo poštenje ne sumnjam, ali u njegovu političku ispravnost svakako…” Inače, taj bogati čovjek gradu je nakon smrti ostavio svu svoju imovinu.

Zavidnici imaju samo jedan cilj

A sad se vratimo Milanu Bandiću! U slučaju pokojnog zagrebačkog gradonačelnika dogodilo se, a to nije u hrvatskom političkom prostoru prvi put, da su jal i mržnja, te s njima udružena notorna zavist, postali oružje nekih segmenata društva u borbi protiv samoga sebe. Taj se proces u posljednjim godinama Bandićeva života događao pred očima javnosti koja ni u jednom trenutku nije ni pokušala zaštititi ovu očitu žrtvu zavisti.

Inače u Hrvatskoj zavidnici su ravnomjerno raspoređeni, baš onako pravilno kao što su raspoređeni i glupani. Koliko ih je među novinarima, toliko ih je među akademicima, koliko među profesorima, toliko i među političarima. Pojavljuju se oni na svim važnim mjestima, i to s matematičkom pravilnošću. Ansambl zavidnika i destruktivaca u hrvatskom javnom prostoru samo na prvi pogled ostavlja dojam da su oni duboko zainteresirani za društveni razvitak, da im je na duši briga za stanje nezaštićenih i nebranjenih.

Ali to je samo privid jer oni nisu protiv moćnika zato što su ovi silni, nego zato što su oni sami bijedni pa teško dopiru do njih. Oni su jednostavno zavidnici, što će reći oni koji nemaju nakanu da išta razumiju niti je njima stalo da prema svojoj žrtvi pokažu empatiju. Neću okolišati: zavist je bolest. Ona je bolest koliko psihička toliko i društvena. Zavidnici imaju samo jedan cilj, a taj je da ponize žrtvu, da je moralno unište i pokažu drugima da njihov plijen kao i njegova djela ne vrijede ništa, da su beskorisna i štetna za zajednicu.

Prosperov Novak upozorava na prijetnju s istoka: ‘To Srbi do danas nisu shvatili’

Sveta zadaća

Zavidne osobe nikad nisu u prvom planu, čak bi se moglo reći da one izbjegavaju javnost, da su skromne. Jer one se na početku ne troše na javnoj pozornici. Oni se najbolje osjećaju kad su hladni i maligni promatrači pa se okolini, koju lako zavaraju, učine objektivnim i vrlo zainteresiranim osobama. Naravno, u njihovu je slučaju sve suprotno. Njihova je sveta zadaća otkriti nekomu manu, njima je zadaća tu otkrivenu manu svima obznaniti, njima je sveta dužnost razotkriti u drugome slabe točke, a potom će se, u nekom najosjetljivijem trenutku, ti zavidnici okomiti na svoj plijen, istresajući na žrtvu svu svoju zloću.

Njihova je namjera da žrtvu obezvrijede i njihova je namjera da je unište. Po tome su slični ranije opisanim paranoicima. Društvena vrijednost zavidnih osoba obračunava se po tome koliko su ljudi svojom zavišću uspjeli upropastiti i poniziti, koliko su tuđih zamisli zaustavili i realizacija ismijali. Milan Bandić takvima je za cijele svoje političke karijere bio omiljenom metom premda su oni, paradoksalno, njemu redovito bili još jedna prigoda, koju je on rijetko propuštao, da široj javnosti pokaže svoje političke vještine. Na zavidnike Bandić nije reagirao ni naglo ni nervozno. Osjećalo se ponekad da bi ga zatekli, osjećalo se da bi ga prisilili da se pravda, da u prazno objašnjava motive zbog kojih je nešto radio ili poduzimao.

Tada su zavidnici uživali, puštajući ga da se opravdava, brani i govori o svojim namjerama, da ih pokušava uvjeriti u nešto do čega je njemu bilo stalo, dok su se oni tih tema hvatali samo zato da bi ga ponizili i uvrijedili. U početku se činilo da ima odveć onih u zavidnoj zagrebačkoj sredini koji su zainteresirani za Bandićeve razvojne zamisli. U početku je i on tako pomislio i povjerovao da oni to čine upravo zato što ono što je radio nije bilo ni beznačajno ni promašeno. Vrlo brzo shvatio je da je sve suprotno i da njih pokreće esencija zla koju posebno u Zagrebu poznaju mnogi koji ne vole vlastiti grad i koji se ne raduju njegovim uspjesima.

Matoš o Zagrepčanima

Nije slučajno Antun Gustav Matoš pisao kako mu se Zagreb mnogo više sviđa od Zagrepčana. Jer govorio je Matoš: “Zagreb je hrvatski glavni grad tek imenom. Ti renegati narodni”, mislio je na neke Zagrepčane, “vole biti posljednji u Kečkemetu, no prvi u Zagrebu.” Matoš je tada nabrajao što sve u hrvatskom Zagrebu nije hrvatsko pa je kazao: “Vlada je danas također protuhrvatska kao i komunikacije, koje usred najljepšeg Zagreba vrijeđaju… Hrvati tek služe kao činovnici, popovi, vojnici ili radnici.

U Zagrebu ne vlada danas ni tradicija ni moderni hrvatski demokratski nacionalizam. Nema ni jedne velike zajedničke misli, koja bi sve Zagrepčane stvarala ćelijama jednog jedinstvenog organizma, već sva ta pojedina tkanja vegetiraju posebnim životom, kao posebne, anarhijske ćelije u tijelu, što trune, što se raspada.” Matoš je bio u pravu jer je sve to što je spomenuo dovelo, kao što i danas dovodi, do činjenice da su mnogi Zagrepčani postali ili očajnici ili cinici. Bila je to kao i danas očajna nemoć polugrada da samoga sebe voli. Jer u nas kao da je moguće sve samo ne ljubav, u nas se podržava antisocijalni nagon i beskrajni egoizam u kojem se slabije dobre duše razočaravaju, a zanos se i polet guši u sveopćem sitničarstvu. Tako je govorio Matoš o Zagrebu u kojem se pozdravlja sa Sluga! Servus! Sluga najponizniji…

Nevjerojatno je, međutim, kolika je u javnosti moć tih pod krinkom skrivenih navodno urednih i ispravnih građana. U suvremenoj Hrvatskoj osvojili su oni središnji medijski prostor i zagadili ga svojom navodnom kritičnošću, a zapravo besprimjernom destruktivnošću i pesimizmom. Na Milana Bandića su tijekom godina njegove javne aktivnosti nasrtale brojne osobe, pa čak i cijele institucije. Neki od njih imali su stvarnu moć, a neki su je samo fiktivno pokazivali i javno se šepirili lažnim predikatima. Bilo ih je mnogo koji su godinama radili na tome da mu konstruiraju biografiju, da mu unize prošlost i onemoguće budućnost.

Bandić omiljena žrtva

I kad je bio prisiljen privremeno utišati svoje aktivnosti, bilo ih je koji su se na potpuno neobičan način radovali toj činjenici i onih koji su mu prijetili da mu je najbolje da napusti Zagreb u kojem da je stranac. Takvi ljudi u svojoj duhovnoj bijedi vjeruju da su postigli najveće uspjehe upravo onda kad nasrću na one istaknutije, moćnije, one kojima su zavidni jer bi željeli, a ne mogu, zauzeti njihova mjesta. Milan Bandić zato je bio omiljena žrtva tih nasilnika i zavidnika. Napadali su ga jer je bio aktivan, dapače hiperaktivan, oni koji ne bi smogli snage s njim se poigrati ni u pijesku dječjeg igrališta.

Napadali su ga zbog njegova neupitnog entuzijazma, zbog želje da uči od drugih, zbog sposobnosti da sluša druge, napadali su ga zbog energije kojom je stjecao brojne prijatelje… Jer takvim su zavidnicima i mrziteljima upravo energični pojedinci, oni koji pred njihovim očima izgaraju za dobrotu i uspjeh, isto što su vampirima zrcala. Ti bijednici tek pred tim zrcalima shvate da oni sami u društvu uopće ne postoje, da su na sceni svijeta nevidljivi i ništavni, da su u svom jadu upravo oni vampiri zavisti koji se hrane tuđim uspjesima. Oni se na svoja javna pisma potpisuju, ali su i tada nadalje pisci anonimnih pisama, oni su neizbježna lica u tužnom hrvatskom igrokazu.

Ukratko, uspješni ljudi koji žele realizirati ozbiljne javne projekte postaju u okolnostima u kojima je hrvatski jal konstanta tek najizravnije žrtve. Bio je taj slučaj to jadniji jer je Milan Bandić bio čovjek kojemu, da bi mogao stvarati, u svakoj kreativnoj situaciji trebaju suparnici. On je za svoj uspjeh trebao velike prostore, bio je čovjek uz kojega su išli kompleksni financijski sustavi kako bi pratili njegove projekte. Bio je od onoga soja ljudi koji okuplja prijatelje oko sebe, koji okuplja oko sebe ljude vrlo širokog spektra i koji nije imao strah od boljih od sebe.

Govorio javno i bez straha

Bio je jedan je od onih ljudi koji je javno i bez straha govorio o svojim zamislima, jedan od onih koji nikad nije tajio svoje projekte i planove. Upravo je stoga bio dobar model gore spomenutim jalnušima da mu pokušaju rezati krila, tražeći za svaki njegov potez navodni društveni konsenzus mase, potičući time cijelu gomilu istomišljenika da ga u svakom pothvatu zaustavljaju. Oni u tome i jesu ponekad uspijevali, no za života Bandić im je svakom prilikom znao doskočiti još većom aktivnošću i domišljatošću, predviđanjem budućnosti i zato što je imao oči i na leđima.

Tužna je činjenica koliko su puta u Hrvatskoj dobre zamisli i veliki projekti zaustavljeni u stupicama dežurnih zavidnika, koji su hinili da žele saslušati, razumjeti, a činili sve suprotno, jer im je zapravo cilj bio zaustaviti svaki napredak i reći ne, raditi ono što danas neki s pravom nazivaju leftardskim aktivizmom. Tim poslovičnim destruktivcima nije moguće ništa objasniti niti ih u bilo što uvjeriti jer im je cilj sve zaustaviti i svakoga svesti na mjeru vlastite ništavnosti. Najporaznija je činjenica da takve bogato financiraju neki lokalni probisvijeti koji, navodno, imaju rješenja za svijet na prekretnici.

Postoji ipak jedna korisna tehnika koja može pomoći da zavidnike razotkrijemo i prokažemo. Milan Bandić, vješt u javnom marketingu, nju je koristio sasvim intuitivno, iako mu ona nije uvijek uspijevala protiv falange zgubidana pa su oni ponekad čak imali uspjeha u dijaboliziranju njegovih uspjeha, dovodeći u pitanje neke od njegovih, po svemu čistih, zamisli. Jer zavidnike je, kako bi ih se zaustavilo, vrlo korisno, dok vas napadaju i dok navodno razotkrivaju vašu mizernost, iskušati, i to tako što u njihovoj nazočnosti počnete pozitivno govoriti o velikim i značajnim, posve neupitnim osobama.

Zavidnici i jalnici

Kad pokušate pred njima recimo hvaliti svetoga Franju ili Stepinca, papu Wojtylu ili Većeslava Holjevca, Stjepana Radića ili Frana Supila, oni će i njima spremno pronaći stotine mana, sumnjat će u času u njihove ciljeve, razotkrivat će njihove zle namjere. Jer zavidnici su uvijek spremni tražiti samo tamnu stranu stvarnosti, njih zanima samo tamna strana prošlosti, a za budućnost nemaju oni strpljenja, kao što nemaju strpljenja za tuđe motive, a posebno za sposobnosti i moralne vrijednosti žrtava svoje zavisti.

Među hrvatskim zavidnicima i jalnicima možemo, nažalost, naći brojne navodno ugledne članove hrvatske zajednice, ljude koji su iz nekih razloga cijenjeni. No ipak, uza sve to, u svojim sredinama oni su tek veliki inkvizitori, oni su mučitelji onih kojima nisu dorasli, onih kojima istražuju demone samo zato što su im ovi nadmoćni, od njih uspješniji i što bi, kad bi mogli, ali to nikad neće moći, htjeli biti na njihovu ljudskom mjestu. Takve su pojave u hrvatskom društvu posebno bolne jer je velika nesreća ove zemlje što su u njoj tek rijetki na svom ljudskom mjestu.

U iskrivljenom i poremećenom rasporedu mjesta, u toj zloćudnoj etičkoj i društvenoj križaljci, logično je što je zavist prema uspješnima postala konstantom današnje stvarnosti, isto kao što je bila konstantom naše novije povijesti. Milan Bandić u svojoj je političkoj karijeri bio trajno okružen onima kojima je glavni posao donositi loše vijesti i bjesomučno ih širiti. Bio je često žrtvom onih koji su hrvatski javni prostor pretvorili u karusel lako izmjenjivih i vrlo potrošnih dnevnih istina, onih koji su stvorili medijsku mrežu kojoj je cilj da javnosti odvrati pozornost s pravih i dubokih sadržaja.

Prosperov Novak upozorava na prijetnju s istoka: ‘To Srbi do danas nisu shvatili’

Bandić poput lika iz kultne knjige

Inače aktera ovoga teksta sreo sam mnogo prije nego što sam ga upoznao. Pronašao sam ga na stranicama jedne u mojoj mladosti kultne knjige Argentinca Jorgea Luisa Borgesa. Ta se knjiga zove “Aleph” i u njoj ima jedna priča o langobardskom ratniku Droctulftu iz 6. stoljeća. Njega prostodušnog mračna europska geografija nanosi sa šumovitih obala Dunava u Ravennu, na Apenine, u samo političko središte svijeta.

Kad je Droctulft stigao pod zidine Ravenne, ugledao je nešto što nikada dotad nije vidio ili je, da budem precizniji, ugledao svijet za koji nije ni znao da postoji. Vidio je bijeli grad pred sobom koji je na njega djelovao kao što mi doživljavamo neki složeni mehanizam kojemu ne znamo svrhe, ali mu već u obliku naslućujemo besmrtni um koji ga je stvorio. Preplavio ga je Grad te je odlučio osvojiti ga i na kraju i sam postati on. Učas je postao svjestan da je među tim kućama sve ono što on treba, da će, ako budu tražili, biti tu i dijete, i radnik i obični pas.

Ovo je kućica u Hrvatskoj u kojoj je odrasla Aleksandra Prijović: Skroman život zamijenila luksuzom

Znao je da možda nikad neće dokraja dokučiti taj grad, ali odmah je shvatio da grad u koji je upravo ušao vrijedi više od svih njegovih božanstava i da mu znači više od svih onih dunavskih močvara iz kojih je stigao. Nakon te spoznaje napusti on sve i ostane zavazda u Gradu. Godinama je izgarao za nj, a kad je umro, urezali su mu na grobu riječi koje neki od nas razumiju, a možda ih je shvatio i on: “Odbacivši svoje drage, on svu ljubav iskaza nama, pa kad je umro, ti si, Ravenno, postala njegov pravi dom.”

Taj Droctulft iz Borgesove priče živio je puno stoljeća poslije paralelni život s Milanom Bandićem, čovjekom koji je u Zagreb prije pola stoljeća stigao vlakom iz svoga hercegovačkog zavičaja s jednim kovčegom od skaja i autobusnom kartom u jednom smjeru. Taj mladić postao je u samo nekoliko desetljeća sam svoj grad. Posve poput Borgesova Droctulfta.