Prosperov iskopao podatak koji će naživcirati Pupovca i Puhovskog: ‘Širi se lažna slika’

U arhivu zagrebačkog Filozofskog fakulteta čuva se dobro dokumentirani podatak koji se svakako neće sviđati dvojici rashodovanih nastavnika te ustanove, naime neće se sviđati Žarku Puhovskom i Miloradu Pupovcu jer oni inače svaku priliku koriste da dijaboliziraju hrvatsko nacionalno biće u vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Taj arhivski podatak koji će iživcirati ovu dvojicu bivših nastavnika odnosi se na činjenicu prema kojoj je na tom fakultetu, i to upravo 1944. godine, dakle dok je na Markovu trgu vladala vlada Ante Pavelića, bila osnovana Katedra za engleski jezik i književnost, i to kao zasebna administrativna jedinica.

Taj podatak svjedoči o posve normalnom razvitku hrvatske kulture u ratnim prilikama i pokazuje da su oni vrlo glasni, a ustvari neuki ljudi posve u krivu kad čiste zagrebačke ulice od ljudi koji su, kako oni kažu, bili činovnici u ministarstvima Nezavisne Države Hrvatske. One koji su 1944. godine engleski seminar koji je do tada cijelo desetljeće vodio Josip Torbarina proglasili ravnopravnim fakultetskim odsjekom zbilja ne treba dijabolizirati, a isticanje ovakvih podataka nije nikakav revizionizam nego povratak zdravom razumu.

Jer u političkom smislu taj je podatak u neskladu s lažnom i tendencioznom slikom koja se već više od pola stoljeća stvara o kulturnoj politici Nezavisne Države Hrvatske. Tako će biti sve dok se i taj dio hrvatske povijesti ne oslobodi predrasuda i dok mu se ne prizna cijeli niz posve pozitivnih elemenata među kojima je pozitivan odnos tadašnjih hrvatskih intelektualaca prema angloameričkoj kulturi. Takvi podaci u vrijeme Drugoga svjetskog rata vidljivi su ne samo u recepciji angloameričkog kazališta i književnosti nego i u filozofiji, arhitekturi, dizajnu, likovnoj umjetnosti.

Josip Torbarina, životna priča šekspirologa svjetskoga glasa: Hamlet je za mene ljubav života (1986) https://t.co/g0sYhRjelv pic.twitter.com/4lsHSt7alf

— Yugopapir (@Yugopapir) April 6, 2017

Podijelio se na dvije katedre

Inače prvi sveučilišni predavač engleskoga jezika u Hrvatskoj bio je danas zaboravljeni Aleksandar Lochmer, jedno vrijeme učitelj engleskoga u nautičkoj školi u Bakru, a zatim profesor u realnoj gimnaziji u Zagrebu. On je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od 1889. pa do svoje smrti 1915. godine podučavao engleski jezik. U arhivu fakulteta vidi se kako mu je broj studenata varirao od njih dvoje u nekim godinama pa do, najviše, petnaest. Većina tih slušača upisivala bi engleski jezik samo jedan ili dva semestra, pri čemu je izuzetak bio Milan Drvodelić, koji je engleski kod Lochmera slušao čak osam semestara.

Tako ga je dobro naučio da je, čim je završio Prvi svjetski rat, preuzeo seminar svoga pokojnog profesora. Od 1919. godine Drvodelića se nazivalo “učiteljem živih jezika” i tako je bilo do 1934. godine, kada ga je zamijenio mnogo kvalificiraniji Josip Torbarina, kasniji akademik i utemeljitelj moderne hrvatske anglistike. Ovo spominjemo i u svjetlu ovih dana često objavljivanih podataka o izvrsnim rezultatima koje iz engleskoga jezika na državnoj maturi postižu hrvatski maturanti. Uostalom, engleski je maturantima danas najčešći izborni predmet, a njegovo poznavanje dika je mnogih hrvatskih srednjih škola.

Nije tako bilo uvijek. Samo pet godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kada su u Zagrebu dvojica mladaca i budućih znamenitih hrvatskih književnika Ivan Slamnig i Antun Šoljan prevodili Poeova “Gavrana”, bila je situacija u poduci danas najučestalijega svjetskog jezika tek u povojima. Odsjek koji je osnovan u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske tek je u pedesetim godinama počeo dobivati svoje današnje konture. Podijelio se na dvije katedre, onu za jezik koju je vodio Rudolf Filipović i drugu za književnost kojoj je predstojnikom bio spomenuti Josip Torbarina.

Jokićev potez uznemirio Prosperova: ‘Zašto Tomić i Dežulović mogu, a ova tri Hrvate ne’

Shakespearea naučio govoriti hrvatski

U to vrijeme anglistički zagrebački odsjek dobio je cijeli niz tada mladih ljudi koji su se školovali na britanskim i američkim sveučilištima i onda vraćali u domovinu da ondje stvore slavnu zagrebačku anglistiku. U plejadi tih ljudi osobno se sjećam divnih nastavnika među kojima pamtim profesore poput Željka Bujasa, Vladimira Ivira, Damira Kalogjere, Leonarda Spalatina, Ive Vidana, Miroslava Bekera te dama poput Sonie Bićanić, Sonje Bašić, Višnje Sepčić i mnogih drugih. Među njima djelovali su i deseci lektorica i lektora čija su imena i danas slava Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Ipak, za ovu prigodu htio bih nešto više reći o utemeljitelju prve anglističke katedre u Hrvatskoj, Josipu Torbarini, čovjeku koji je Shakespearea naučio govoriti hrvatski. Svoj životni put započeo je Josip Torbarina na otoku Korčuli u Račišću 1903. godine, gdje su mu roditelji bili u državnoj učiteljskoj službi, a životnu je putanju završio blagom smrću 1986. u visokoj starosti u rodnom Shakespeareovu gradu, sudjelujući na godišnjem šekspirološkom skupu. Između Račišća i Stratforda protekao je uzbudljiv i osebujan život ovog znamenitog čovjeka.

Dubrovnik u kojem se najprije školovao bio je Josipu Torbarini zamjenicom za rodno mjesto. Ondje je pohađao svoje prve škole, a Dubrovniku je posvetio većinu svojih kasnijih znanstvenih rasprava i studija. Tu su na ljetnim pozornicama u slavi izvođeni njegovi prijevodi Shakespearea. Život i djelo Josipa Torbarine istoznačnica su za ovostoljetni hod hrvatske komparatistike. Torbarina je od 1924. do 1926. godine znanstveno naukovao u Cambridgeu, a viši studij nastavio je u Londonu, gdje je dotadašnji rad 1931. okrunio objavljivanjem disertacije o talijanskim utjecajima na renesansne pjesnike Dubrovačke Republike. Njegov doktorski rad objavljen na engleskom jeziku bio je revolucionaran za poznavanje starije hrvatske književnosti. To je ta knjiga ostala do danas, kad se može čitati i u hrvatskom prijevodu!

Mito u hrvatskoj književnoj povijesti

Torbarina se školovao u Engleskoj u vremenu u kojem je komparatistiku osvojio imperijalizam tzv. velikih književnosti, školovao se na iskustvima književne znanosti koja je najveću pozornost posvećivala izravnim posudbama i utjecajima. On je tu metodologiju u početku preuzeo bez ostatka. U vrijeme svojih studija uputio se mladi Torbarina i u anglistiku, ali je u to vrijeme još više ovladao talijanskom književnošću, upoznao se ne samo s njezinim glavnim tokovima i najvažnijim djelima, nego je u Britanskom muzeju proučio i njezine manje poznate rukavce i pisce. I tu, u studiju talijanskih minoresa, pisaca zaboravljenih i u vlastitoj sredini, mladi je Torbarina pronašao pravi rudnik onih poticaja koje su hrvatski pjesnici koristili u 15. i 16. stoljeću. Zbog svega toga ne trebamo se čuditi što su njegovu, na engleskom jeziku pisanu studiju, čim je objavljena, recenzirali najbolji slavisti u Italiji kakvi su bili Cronia i Maver, u Francuskoj Vaillant i Dayre, te što je u angloameričkom prostoru bila više puta recenzirana.

Svoje znanstveno naukovanje počeo je Torbarina u ozračju Aleksandrove diktature i ta je činjenica, barem na početku njegova rada, ostavila traga u nekim, doduše posvema izvanjskim, aspektima njegove prve knjige. On kao siromašni dubrovački mladić bio je stipendist neke državne srbijanske stipendije i njega su u vrijeme diktature kontrolirali tadašnji Aleksandrovi agenti. Taj prodor politike u Torbarinin život trajao je vrlo kratko, a vidi se u čestoj autocenzuri, izbjegavanju hrvatskog narodnosnog pridjeva za dubrovačke autore. Ali ni ta činjenica koju je autor sam uskoro otklonio nije mogla spriječiti da već 1931. mladi Josip Torbarina napiše knjigu od koje su svi kasniji naraštaji u svom proučavanju starije hrvatske književnosti morali kretati. Jer on sam već je u prvim sljedećim svojim tekstovima bez iznimke počeo upotrebljavati hrvatski narodnosni pridjev u svim svojim tekstovima.

Torbarinina je disertacija, jer dugo nije bila prevedena, ostala svojevrsnim mitom u hrvatskoj književnoj povijesti. Mnogi su je spominjali, mnogi su je i citirali, ali su je rijetki uistinu i pročitali. Mnogi su ponavljali iskustva koja su u njoj bila zapisana, mnogi su plagirali njezine dosege, ne znajući da govore već izrečeno i zabilježeno. Uz to, samo nekoliko godina nakon tiskanja Torbarinine engleske knjige o dubrovačkoj renesansi, bila je ona i vrlo ozbiljno kritički pretresena, te su mnoge njezine tvrdnje produbljene iz pera autoriteta među kojima je najuporniji Torbarinin kritičar bio slavni Mihovil Kombol.

Slavni Hrvat pretrpio veliku nepravdu i smrtno stradao: Pisma razotkrila pravog krivca

Plodonosan dijalog velikih

Josip Torbarina nije nikad na Kombolove kritike, objavljene u vrlo uglednom akademijinu časopisu, odgovarao. Ipak kasnije, a to se dogodilo tek nakon Kombolove smrti 1955., ne pozivajući se nikada na svoga kritičara, tada već mrtvom kolegi i kritičaru Torbarina je “odgovorio” nizom vrhunskih rasprava, popravljajući s metodološke strane ono što mu je Kombol početkom tridesetih godina s pravom zamjerio. Bio je to plodonosan dijalog velikih! Torbarinina londonska disertacija ne samo što je imala velik utjecaj na opće znanje o starijoj hrvatskoj književnosti nego je bio izniman i njezin utjecaj u inozemstvu, gdje je zadugo ostala jedinim sintetskim prikazom jedne od najvažnijih epoha hrvatske književnosti.

Riječ je bila u toj knjizi o dramatičnom komparatističkom izvješću u kojemu je pisac iskoristio dotad neuočenu epistolarnu građu, iz koje je crpio nepoznate podatke o kulturnoj klimi u humanističkom i renesansnom Dubrovniku. U drugom dijelu svoje knjige pronašao je Torbarina pravi rudnik izravnih hrvatskih posudbi. Najočerupaniji od svih hrvatskih starih pisaca, nakon Torbarinine autopsije, svakako je izišao Dinko Ranjina, kojemu je do tada visoko cijenjenu erudiciju mladi istraživač svojim nalazima posve zanijekao, dokazujući da je u svim Ranjininim učenim uzletima riječ, ako ne o bezočnim, ali ono o prikrivenim prijevodima.

Da je mladi komparatistički praktikant u dvadesetim godinama XX. stoljeća vrlo ozbiljno radio na izvornoj građi, vidi se i po tomu što je već u vrijeme tiskanja svoje prve knjige objavio i nekoliko znanstvenih rasprava, u kojima je iskoristio građu tek dotaknutu u disertaciji. To se ponajprije odnosi na revolucionarni tekst o vezi Torquata Tassa i Cvijete Zuzorić, zatim na rad u kojemu je iznio najvažnije stranice iz korespondencije dubrovačkog nadbiskupa Lodovica Beccadellija. Tada se pojavila i vezanost mladog istraživača za Šibenik, kraj iz kojega je podrijetlom bio njegov otac, a što se vidi u nizu tekstova u kojima je pisao o slavnim Šibenčanima Šižgoriću, Vrančiću, Divniću, Tihiću, Nardinu, Mrnaviću i Armolušiću. Uz to, zainteresirali su ga i hrvatski autori iz Boke kotorske kojima je posvetio za ono vrijeme presudne analize.

Najslavniji student

Tek što se slegla prašina pozitivnih, ali i kritičkih reakcija na njegov komparatistički doktorat, mladi je Torbarina krenuo putom koji mu je, čini se, ipak prije svega bio predodređen. Započeo je naime raditi u anglističkoj struci, pa je već 1934., nakon kraće službe u Ministarstvu inozemnih poslova, postao lektor engleskog jezika pri zagrebačkoj germanistici. Njegov engleski seminar započeo je samo s jednim ormarom u hodniku, u kojemu je bilo 197 knjiga. Ipak ni iz čega, u prvih pet godina poduke izveo je s fakulteta prvu generaciju priučenih, još ne i diplomiranih anglista. 1941. godine bio je Josip Torbarina imenovan docentom, a kako smo već rekli, 1944. postao je voditeljem anglističkog odsjeka.

Nakon Drugoga svjetskog rata, posebno kad su se nakon odglumljenog razlaza s komunizmom neke stvari ipak olakšale, razvio je Josip Torbarina široku prevoditeljsku djelatnost. Tada je nastala njegova nikad objavljena, ali u stvarnosti napisana, knjiga instruktivnih eseja o najvažnijim engleskim autorima kao što su bili Lawrence, Galsworthy, Welles, Shaw, Huxley, Virginia Woolf… U Torbarininu prijeratnom anglističkom seminaru najslavnijim je studentom bio Goran Kovačić, koji je za vrijeme svojih studija kod profesora Torbarine počeo prevoditi engleske romantičare. Tek nakon rata njegov je nekadašnji nastavnik objavio te prijevode s opsežnim i učenim komentarom.

U prvim godinama formiranja anglističkog Torbarinina seminara prorijedili su se profesorovi kroatistički radovi. Ipak, prije rata i za vrijeme rata objavio je on nekoliko studija, koje kao da su ostale na londonskom stolu. Vratio se još jednom Cvijeti Zuzorić. Vratio se i Beccadelliju, ali ovaj put uz pomoć Nazora, kojega je potaknuo na prevođenje te uz Hrvatsku vezane talijanske građe. Napisao je tada izvrsnu i napetu biografiju punokrvnog renesansnog Dubrovčanina, diplomata Ivana Marinova Gundulića, a svoju vezanost za teme iz povijesti Boke kotorske i posebno omiljena mu pjesnika Ludovika Paskalića okrunio je sistematično i literarno vrijednim esejom o pjesničkim odjecima bitke kod Herceg-Novoga iz 1539. godine.

Posebno volio Kunića i Džamanjića

Torbarina se kroatistici istinski vratio u svojoj zrelosti, desetak godina nakon rata, kada se s velikim žarom i akribijom upućuje u istraživanje djelatnosti i procjenu književnih djela ne samo renesansnih hrvatskih pisaca nego i slabo proučenih latinista iz 18. stoljeća. U tom smislu vrlo su karakteristične njegove vrlo iscrpne, na izvornoj građi izrađene studije, u kojima istražuje rimski krug oko Ruđera Boškovića, dakle živote dubrovačkih latinista poput Kunića i Džamanjića, koje je Torbarina posebno volio i o kojima je s naročitom toplinom i nježnošću pisao i u posljednjim godinama svoga stvaranja.

Iako je za takvu tvrdnju teško pružiti opipljive dokaze, čini se da su Torbarinini komparatistički plodovi stekli posebnu zrelost tek nakon 1955. godine, dakle nakon smrti njegova najžešćeg kritičara Mihovila Kombola. Naravno, događalo se to i u vrijeme novog oživljavanja zanimanja za stariju hrvatsku književnost i za nacionalnu baštinu uopće, dogodilo se to u postupnoj društvenoj liberalizaciji koju je europski Torbarinin nerv vrlo rano predosjetio. U svojoj životnoj i znanstvenoj zrelosti ispisao je Torbarina najbolje svoje tekstove.

Prve su na red došle studije o Petru Zoraniću i njegovim domaćim i stranim dugovima i o europskom kontekstu njegove Arkadije, zatim slične rasprave o Hektoroviću, o Marinu Držiću, i to posebno one koje su pokazale kasko je hrvatski dramatičar u mnogočemu najavljivao engleskoga Barda. U tim svojim novim radovima Torbarina se manje bavio problemima hrvatske izvornosti, onima koje je volio u svojoj mladosti. Sada je u središte svojih istraživanja postavio Torbarina kreativni paralelizam hrvatske s drugim europskim književnostima. Ono što je on nazivao homologijom! U tom je smislu bila napisana i njegova uzorna studija o sudbini Danteovih književnih djela u Hrvatskoj.

Polemizirao s Torbarinom

Nije slučajno što je na tu Torbarininu studiju oštro reagirao pisac srodne rasprave o Danteu, Talijan hrvatskog podrijetla, ustvari nacionalni renegat i vrlo učeni Zadranin Arturo Cronia ili Kronja, koji je s Torbarinom polemizirao, omogućivši Hrvatu da mu ispiše neke od najrelevantnijih stranica hrvatskih književnih polemika protiv stranih preuzimanja. Zapitao je Torbarina s pravom Croniju zbog čega se uopće bavi predmetom kojemu odriče svaku izvornost i zanimljivost. Pitao je Torbarina talijanskog slavističkog barda je li on u toj književnosti možda tražio neke druge odgovore, na neka druga izvanknjiževna pitanja.

Ta je polemika poslije olakšala kritički odgovor na sve negatorske i relativizirajuće nazore ne samo talijanskih slavista s padovanskog sveučilišta, nego i slične poglede srbijanskih slavista s beogradskog sveučilišta. Paralelno sa sve brojnijim kroatističkim Torbarininim radovima tekao je od šezdesetih godina XX. stoljeća njegov sve intenzivniji šekspirološki rad. Pisao je o velikom engleskom dramatičaru s velikom ljubavlju i strašću. Uz to, prevodio je i neke od njegovih najsloženijih drama na hrvatski jezik

S vremenom se u tekstovima Josipa Torbarine presudna uloga Italije i njezinih pisaca sve više harmonizirala s hrvatskim ostvarajima, s kreativnom asimilacijom inozemnih poticaja, pa su u piščevim poznim tekstovima negativne odrednice iz londonske disertacije ustuknule pred shvaćanjem da blizina Italije nije bila nesreća hrvatskih pisaca, nego da je talijanska književna emisija naprotiv njezina sreća, nešto što ju je pravovremeno i konačno uključivalo u glavne književne tokove Europe. Na kraju života čovjek koji je veći dio svoga života posvetio istraživanju direktnih izvora i posudbi bolje je od drugih osjetio uzaludnost energije koja se u ovom dijelu Europe ulagala, a i danas se ponekad još ulaže, da bi se dokazalo europejstvo Europe. Jer hrvatsko europejstvo nije potrebno dokazivati. Spoznaja o njemu sama se nudi.

Prava povijest hrvatske komparatistik

Na komemoraciji koja je neposredno nakon profesorove smrti bila održana u velikoj dvorani, u slavnoj sedmici, Filozofskog fakulteta prvi sam put u hrvatskom javnom životu, a bila je to 1986. godina, čuo da je jednom uglednom čovjeku bila spomenuta i seksualna orijentacija. Bio je taj spomen dostojanstven, isti onakav kakav je bio život Josipa Torbarine. Premda je izabrao spolnu različitost, profesor je vodio dostojanstven i apartan život.

Po formaciji profesor engleske književnosti, Josip Torbarina svojim je upornim i vrlo plodonosnim radom u polju hrvatskih književnih tekstova nepobitno dokazao da europejstvo Europe u Hrvatskoj funkcionira nepogrešivo i redovito, posebice kada je riječ o pravim vrijednostima i o pravim energijama. Torbarinin put k toj spoznaji polustoljetni je uporni rad i napor, ali je, s obzirom na rezultate, Torbarina priznanje dobio već za života, kad su njegova istraživanja bez ostatka prihvaćena upravo od mlađih naraštaja, kao najznamenitiji hrvatski komparatistički doprinosi nakon Jagićeva vremena.

Torbarinina su iskustva svojom modernošću i vrlo rječitom poukom ostala svijetliti čak i izvan svog usko književnog obzorja. Napisane izvrsnim stilom, utemeljene na golemom iskustvu i izvornoj građi, Torbarinine studije jedno su od najdubljih čitanja hrvatske, talijanske i engleske književne baštine uopće, a njihove metodološke reperkusije traju još i danas. Torbarinini tekstovi prava su povijest hrvatske komparatistike. On koji je započeo svoj put u vrijeme prvih izravnih najava komparatistike kao metode što ih je u Zagreb unio Ivo Hergešić nije ostao na načelima.

Na današnji dan 1943. zaklali su ga četnici

Ivan Goran Kovačić

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.
…………… pic.twitter.com/ls7gq7x7GI

— Frajla (@FrajlaCajka) July 13, 2023

Posveta Kovačiću

Na najosjetljivijoj i potentnoj građi pokazao je kako moderna poredbena književnost treba funkcionirati. U njegovim se radovima najbolje vidi visoka razina puta što ga je prolazila hrvatska humanistika u razdobljima od Jagićeva progona iz Hrvatske do našeg vremena. U Torbarininu se životu bjelodano vidi kako su najbolji poslenici hrvatske humanističke obrazovanosti sve radili kako bi raskinuli s često suženim i provincijalnim pogledima koji su vladali u hrvatskoj sredini. Hrvatsku humanistiku 20. stoljeća na svojim su plećima iznijeli stručnjaci za moderne europske jezike: anglisti, talijanisti, romanisti, rusisti i germanisti. Zato i nije potrebno nizati imena onih kojih više nema poput pokojnih Mirka Deanovića, Zdenka Škreba, Ive Hergešića, Frana Čale, Viktora Žmegača, Aleksandra Flakera, Mate Zorića, Mirka Tomasovića i mnogih drugih, da bi se pokazalo koje su to razine koje će se i u budućnosti morati omjeravati s onima koje postignu naši potomci.

Na stranicama svojih tekstova rješavao je Josip Torbarina s uspjehom jedan od najvećih izazova književne historiografije: to je izazov da se svaki, pa i sitni književni podatak može ugraditi u povijesni mozaik, da se uz pomoć njega pokušaju protumačiti društvene prilike, kulturna klima i osobni trud starih naših pisaca. Za takav zadatak bio je Josip Torbarina jedno od naših najoboružanijih pera. On nije robovao nekim pomodnim metodologijama, stajao je izvan njih, ali je zato bio odgojen na dobroj šekspirološkoj tradiciji dubinskog čitanja teksta. Bio je jedan od naših najintenzivnijih čitatelja, jedan od najdiscipliniranijih što smo ih imali na ovim prostorima.

Njegovoj strogoj pažnji, njegovu “prevoditeljskom” oku nije zato mogla promaknuti niti jedna sitnica. Znao je povezati nemoguće pojedinosti u pletivo jedinstvenog teksta, svoj je tekst ispisivao s jednakom energijom bilo da ga je posvećivao svome nekadašnjem studentu Ivanu Goranu Kovačiću, bilo da ga je posvećivao pitanjima njemu milog hrvatskog petrarkizma ili čak takvim bizarnostima kao što je pojava nekog morskog čudovišta pokraj Dubrovnika početkom 18. stoljeća. Znao je ovaj pisac svaku uočenu sitnicu pretvoriti u književnu činjenicu, svakoj je tako utvrđenoj molekuli znao uspostaviti odnos prema desecima drugih srodnih i oprečnih podataka.

O sukobu dva slavna Hrvata malo se zna: ‘Među studentima je dugo kružila urbana legenda’

Zasluge

Posebna vrijednost njegovih tekstova, kao i njegovih prijevoda, naročito Shakespearea, postignuta je stilska jasnoća, jednostavnost i ležernost s kojom je Torbarina znao predočiti i najsloženije sadržaje. Te osobine ovaj šekspirolog, ovaj talijanist i anglist u isti mah, ali ponajprije kroatist, nije ipak donio s Otoka na kojemu je dvadesetih godina našega stoljeća počeo studirati tada egzotičnu anglistiku. Te osobine donio je ovaj mag riječi iz obilja svoje humanističke kulture koju je otkrio u Dubrovniku, u kojem je pohađao gimnaziju.

Prečesto smo bili nepravedni kad smo se usudili i pomisliti kako je opus Josipa Torbarine mogao i morao biti obilniji. Tek smo sada svjesni onog nepogrešivog osjećaja koji izbija iz svake Torbarinine stranice, onog osjećaja za sklad, za taj magični pojam koji najbolje obilježava Grad koji je ovog pisca trajno inspirirao, a u kojemu je naučio pisati svoje prve riječi i u kojemu je velikoga Shakespearea učio govoriti hrvatski. Neki njegovi prijevodi Shakespeareovih drama još funkcioniraju kao da su jučer nastali. Dovoljno je navesti dva njegova prijevoda, prijevod “Macbetha” i “Mjere za mjeru”.

Uostalom, sve ovo rekoh da objasnim zbog čega, to jest zbog koga smo danas jedna od zemalja u kojoj engleski jezik i njegova poduka žive s najvećim intenzitetom. Svaki put kad neki naš dječarac ili cura progovori zrelim engleskim jezikom bit će potrebno da se sjetimo Josipa Torbarine. Bit će mu to hvala što je jednom velikom jeziku otvorio hrvatska vrata i što je učio Shakespearea govoriti hrvatskim jezikom te pokazao kako ga je u mnogočemu preduhitrio pola stoljeća mlađi Marin Držić.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr