Poznatom Hrvatu prekipjelo zbog političara: ‘Ovo ni najbolji scenaristi ne bi mogli zamisliti’

Politički poslijeizborni doživljaji i osjećaji osobne i pripadne važnosti i privrženosti poprimaju u dosadašnjem hrvatskom demografskom nestajanju dramolete kakve ne bi ni potvrđeni scenaristi mogli zamisliti, a posebno ne iste upriličiti u predstavama velike gledanosti. Dramski obrati s najavama i pozadinskim nezadovoljstvima svedeni su, unatoč uigranoj političkoj retorici upućivanoj hrvatskoj javnosti, na osobna zadovoljstva i nezadovoljstva mogućim dohvatom pozicijskih primarno financijskih dobrobiti, dok su temeljna razvojna, sigurnosna i revitalizacijska pitanja samo usputna sadržajnost.

Naravno ne kod svih, već samo primarno kod onih koji su uvjereni kako je upravo njihovo političko postojanje u pozicijskoj materijalnoj i financijskoj sigurnosti jedini smisao političkog djelovanja. Uvjerenost u vlastito značenje, naravno u funkciji propagacije za opću svenarodnu dobrobit, poprimilo je obrise parapojava svedenih u stvarnosti samo na materijalni pozicijski dohvat osobne sigurnosti u dolazećim vremenima.

Političkim usponima udruživanjem u stranačko-partijsku predizbornu zajednicu prikrivali su se osobni limesi ili na drugoj strani pak isticale osobne uvjerenosti u važnost koje nema. Poslijeizborna odstupanja i negiranja prolazaka zbog važnosti drugih dokraja su ogolila izbornu i pojedinačnu stvarnost i u konačnici pravi smisao ulaska u izbornu i pregovaračku utakmicu. Zato u Hrvatskoj i imamo vječnost i nezamjenjivost narodnih tribuna i u osnovi tehničko biranje ostalih kandidata, koje zapravo selekcijski po posebnom ključu postave na listu stranke/partije s minimalnom mogućnošću glasačkih promjena.

Političko prizemljenje

Svođenje izbora i poslijeizbornih dogovaranja na osobne doživljaje i interese ili vanjske izvanhrvatske uvjetovanosti nastavak je prihvaćanja hrvatskog društvenog i prostornog nemira koji najviše doživljava hrvatska mladost uz hrvatske razvojne, demografske i ine udaljenosti od potencijala i jedinstva hrvatske domicilne i iseljeničke populacije. Nastavak slučajnosti, pozadinskog djelovanja ili programiranog postupanja i dalje ostaju pitanja u hrvatskom javnom obzoru oko kojih će se lomiti politička borbena koplja, i to bez rješenja sve do konačnog prihvaćanja jedinog stvarnog smisla prevladavajućeg političkog djelovanja, usmjeravanja i postupanja u interesu ukupne hrvatske populacije.

Prema tom je smislu nužno usmjeravati sve političke izborne i poslijeizborne korake, ma koliko oni bili u dijelu ideološki limitirani odnosom prema hrvatskoj sadašnjosti i budućnosti. Dugovječnost političkog postojanja i programiranog anacionalnog djelovanja s infinitezimalnom pojedinačnom biračkom potporom i svih dosadašnjih uvjetovanja ponovno se i u ovim pregovaračkim nesmiljenostima pokazuje kao preteški politički uteg strateškog političkog djelovanja po pitanjima hrvatske nacionalne razvijenosti, uređenosti i sigurnosti.

Nikad, ali baš nikad u javnom izričaju i operativnom postupanju svi takvi korisnici iracionalnog načina njihova biranja koje im je poklonjeno bez ozbiljnog posljedičnog promišljanja nisu se nimalo osvrtali na najveći problem današnje i buduće Hrvatske niti su imali imalo političke sklonosti prema drugima koji su pitanje hrvatskog demografskog nestanka postavljali u prioritet svog političkog djelovanja. Očekivanja su od ovih izbora i poslijeizbornih dogovaranja bila u tom smislu velika pa njihovo pretvaranje o osobne animozitete i ideološke limite Hrvatsku i dalje drži u političkom zagrljaju.

Glasački minimalizam

Glasačkim minimalizmom događa se upravo sve suprotno, jer se sve one svjesne hrvatske negativne demografske stvarnosti projicirane u nestanku nastoji u svim anacionalnim novinskim najamnim sredstvima prokazivati usporedbama s prošlošću, nazadnošću, neobrazovanošću, nepismenošću, pa čak i primitivizmom uz svjesnost kako su vjerojatno upravo hrvatski demografski nestanak i posvuda njegove destrukcijske slike primjerene hrvatskoj teško izborenoj slobodi. Slobodi, koja i jest osnovni uteg takvoj primjerenosti iako se zapravo radi o klasičnom anacionalnom ili jednostavnije rečeno protuhrvatskom djelovanju.

Unatoč izgrađenoj političkoj primjerenosti po navedenim osnovama, isti u nesmiljenosti pozicijskog dohvata vladanja nad Hrvatskom i biračkoj otuđenosti mjerenoj brojem glasova i dalje ostaju politički dogovorni potencijal s kojim se želi nastaviti usmjeravati hrvatska mirnoća promatranja vlastitog demografskog nestanka. Umjesto pozicijskih dogovora temeljenih upravo na pristupu najvažnijem hrvatskom pitanju, čak i nevažno od političkih različitosti, više se vrednuju otkloni od hrvatske ključne problematike i jasno iskazana politička sebičnost uz pozadinske osmijehe koji otkrivaju stvarni politički odnos prema ukupnom hrvatskom puku. Udruživanjem po modelu glasačkog minimalizma vođenje politike u poslijeizbornom nastavku negira ukupna biračka očekivanja i udaljava nužna strateška rješenja za hrvatski demografski i ukupni opstanak.

Osobna samouvjerenost u vlastitu političku postojanost i nužnost u svakom nadiranju taština apsolutno nikad ne vidi svoje dosadašnje uloge razdvajanja niti vide svoje izbore u hrvatski parlament kao izbornu iracionalnost neprimjerenu demokratskim načelima, za koje se inače svojski zalažu kad su u pitanju protuhrvatska djelovanja. Sam spomen takvih iracionalnosti ili još gore po njihovu viđenju sama najava njihovih ublažavanja kao logičan iskorak prema izbornoj demokratizaciji, izaziva navale uvrijeđenosti i napadnosti po istim obrascima po kakvima se Hrvatska stalno i uvijek prigodno optužuje za povijesne krivnje.

Opasna destrukcija ugrožava Hrvatsku, pred slomom smo: Evo što se hitno mora napraviti

Uvrijeđenost

Pritom nema biranja rječnika niti racionalnih nastojanja zajedničkog usklađivanja mišljenja, već postoje samo napadi umotani u očuvanje općih sloboda izražavanja, i to istih onih koje u svakom nužnom nacionalnom djelovanju negiraju objavljenim vulgarizmima do razine osobnih uvreda. Jasno vidljivo protuhrvatsko djelovanje s pozicija ideoloških, obrazovnih i spoznajnih limitiranosti u sad već svom poduljem trajanju, u stalnom je traženju apsolutne političke i financijske zaštite od istih onih prema kojima upućuju svoje nacionalne limitiranosti.

Hrvatski identitet, hrvatski nacionalni interesi, hrvatsko iseljeništvo, hrvatski vrijednosni sustav i slične atribucije fokus su njihova nezadovoljstva i usmjeravanih negativnosti jer ih oni naprosto nemaju razvijenih niti pohranjenih u svojim mislima i spoznajama. Nužnost njihova financiranja od istih onih koje po puno osnova negiraju promiče se kao dio nedodirljivih novinarskih sloboda, u koje zadiru samo oni s već opisanim vulgarizmima uvijek korištenima u dokazivanju svoje primjerenosti u vlastitim limesima.

Posebno se uzburkalo njihovo more mirnoće nakon konačno logičnih i očekivanih poslijeizbornih najava napuštanja modela zbrinjavanja na temelju protuhrvatskog javnog djelovanja i usklađivanja s tržišnim poslovanjem prema važnosti, prihvatljivosti, logičnosti izražaja i općenito prema potrebama i težnjama za racionalnom i objektivnom informiranošću ukupne hrvatske populacije. Uvrijeđenost je prešla u još izraženiju formu negacije objektivizacije političkog djelovanja u interesu ukupne hrvatske populacije, uz naravno uvijek istu podupiruću družinu novinskih i javnih najamnika, koja i ovaj put ne izostaje u pokazivanju svojeg otklona od nacionalnih potreba uređivanja hrvatskog društva i prostora u ovim nemirnim vremenima.

Usklađivanje različitosti

Rezultati izbora u današnjoj hrvatskoj političkoj praksi gotovo nikog ne obvezuju, naprosto zato što su osobne preferencije podignute iznad općih pa se umjesto slijeda logike nastavljaju sljedovi osobnih interesa vrlo često zaogrnuti u plašt čuvanja demokracije u kojoj nestanak nema značenje. Racionalnosti političkog poslijeizbornog postupanja su logična očekivanja, a dostojanstva prema glasačkoj populaciji trebala bi biti minimum političke zahvalnosti kojim se potvrđuje ulazak u političku utakmicu i odnos prema biračkim preferencijama usmjerenima na pojedinačna i združena predizborna politička nastupanja.

Pretvaranjem hrvatskih općih interesa u zaštitu dohvaćenih pojedinačnih i združenih pogodnosti udaljava se od usklađivanja različitosti na kojim se u osnovi temelji uređenost, dok nastavak tih pogodnosti i njihovo postavljanje u temelje političkog djelovanja posljedično pogoduje podizanju antagonizama na kojima se hrane najamna javna djelovanja. Sadržajnost istih i retorička upotreba uvreda pretežito iz jednog te istog smjera pokazuje i otkriva pozadinsku namjeru, ali i nedvosmisleno identitetsku, spoznajnu i općenito usklađivačku limitiranost. Kako se s vremenom ta limitiranost ne mijenja, već se dodatno svakim novim objavljenim izričajem pojačava i prelazi u vulgarizme apsolutno neprimjerene javnom diskursu, razotkrivanje postaje stvarnost koju je teško moguće prihvatiti kao sinonim objektivne potrebe za usklađivanjem različitosti.

Potreba usklađivanja različitosti potegnuta do današnjih poslijeizbornih dana postaje sve veća i u osnovi je uvjetovana nikad do kraja na hrvatskoj javnoj sceni usklađenim uzročno-posljedičnim uvjetovanostima vojne agresije na Hrvatsku početkom devedesetih prošlog stoljeća. Različitost odgovora na najjednostavnija pitanja, ostavlja neuređenost kao nasljeđe mlađim generacijama, a po toj se osnovi u pravilu politički postavljaju i poslijeizborna dogovaranja. Nije više vrijeme za ista niti je više vrijeme za sve do sada postavljene nelogičnosti koje remete nužnost sklada, već za združivanja po strateškim nacionalnim interesima kao zalogom vrijednosnog sustava koji se ostavlja generacijama koje dolaze. Ukupna hrvatska populacija kroz svoju je povijest dokazala postojanost i zaslužuje, unatoč svojoj različitosti, usklađivanje primarno po pitanjima demografskog i ukupnog opstanka.