Poslodavac će prije uzeti Denga iz Nepala nego Antu iz Imotskog: Razlog je zapravo vrlo opasan

Nakon završetka predstojećih parlamentarnih izbora jedino bi zadovoljan mogao biti kolega Stjepan Šterc, ali i malobrojna demografska struka koja posljednjih godina uporno pokušava upozoriti na kataklizmu s kojom se hrvatsko društvo susreće.

Pogađate, riječ je o dramatičnom padu broja rođenih i povećanju udjela starijeg stanovništva u ukupnom broju stanovništva. Naime, kao jedna od glavnih tema kampanje nametnula se tema demografije, pada broja rođene djece, ali i dramatičnih trendova iseljavanja mlađeg stanovništva. Čovjek koji je godinama uporno upozoravao na dramatične trendove s kojima se naše društvo susreće jest dr. sc. Stjepan Šterc.

Iz svoje perspektive znanstvenika sasvim sigurno može biti zadovoljan – politika je napokon shvatila s kakvim je  problemom suočeno naše društvo. Pritom treba reći kako temu demografije na izborima u jednakoj mjeri eksploatiraju sve stranke. Svima je važno da o toj temi govore te predstave vlastite prijedloge za povećanje nataliteta. Tako smo se tijekom dosadašnjeg dijela kampanje naslušali raznih obećanja.

Počeli shvaćati

Od nagrađivanja majki godinom staža za prijevremeni odlazak u mirovinu za svako rođeno dijete preko povećanja dječjeg doplatka pa sve do oslobađanja mladih obitelji glavnice stambenih kredita za svako rođeno dijete. Politika je napokon počela shvaćati kako je narod svjestan razmjera izumiranja i pada broja stanovnika. Sada se postavlja pitanje – hoće li nakon završetka kampanje sve ostati mrvo slovo na papiru ili će se stvari napokon početi micati s mjesta.

Hrvatska od početka dvijetisućitih bilježi neprekinute trendove prirodnog pada. Posljednjih godina, od ulaska u EU, taj je trend pojačan dramatičnim odlaskom mladih u inozemstvo. Pogotovo zbog toga što odlaze mlade obitelji u fertilnoj dobi. Hrvatska godišnje na osnovi negativnog prirodnog kretanja izgubi između 12 i 15 tisuća stanovnika. Kada tom broju dodamo i broj iseljenih koji se, od godine do godine, počevši od 2013., kretao između 20 i 30 tisuća stanovnika, dobijemo prave razmjere hrvatske demografske katastrofe. Dakle, uzimajući u obzir prirodno kretanje pada broja nataliteta i mehanički element odljeva stanovništva u inozemstvo, Hrvatska je od 2013. do danas na godišnjoj razini gubila između 35 i 45 tisuća stanovnika. Pritom smo izostavili prirodni pad stanovništva koji nas je pratio od 2000. do ulaska u EU. Takve trendove ne bi izdržala ni mnogo bogatija društva, ali ni nacije koje imaju mnogo više stanovnika od Hrvatske.

Hrvatska politika sve do danas jednostavno nije reagirala na te trendove. Mislili su kako je to sastavni dio tranzicijskih procesa. Počevši od pada broja stanovnika koji je zahvatio sve srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje pa do iseljavanja stanovništva, što je bio trend u svim novim članicama EU-a od trenutka ulaska u tu uniju.

Častan postupak

Malobrojni su bili državni službenici i političari koji su, uz struku, upozoravali na kolaps koji prijeti cjelokupnom društvu zbog dramatičnih demografskih pokazatelja. Jedan od njih svakako je bio tadašnji državni tajnik Marin Strmota, koji je na dramatičnoj konferenciji za novinare, sa suzama u očima, podnio ostavku. Strmotine suze nisu bile posljedica toga što daje ostavku na lagodno mjesto državnog tajnika. Bio je to vapaj mladog znanstvenika koji se slučajno našao na političkoj poziciji državnog tajnika.

Na toj poziciji koja je, gledajući s političke strane, trebala biti ključno mjesto donošenja novih mjera za oživljavanje cjelokupnog društva, Strmota je samo mogao promatrati nezainteresiranost ključnih državnih aktera za njegove prijedloge. Iako su ključni pokazatelji u vrijeme mandata Marina Strmote bili poražavajući, a on je, kao državni tajnik, vjerojatno osjećao ogromnu odgovornost, u to vrijeme jednostavno do ključnih političara u ovoj zemlji nije dolazila informacija o važnosti te teme. Za to su u velikoj vjeri krivi i mediji koji je nisu predstavljali kao bitnu. Jednostavno su je, kao i političari, ignorirali. Pripisivali su je već spomenutim trendovima koji su bili svojstveni svim društvima u srednjoj i istočnoj Europi.

Strmotin istup na spomenutoj konferenciji za novinare pripisivali su mladenačkoj eksplozivnosti i nestrpljivosti. Ignorirali su ovaj problem sve dok se on više nije mogao skrivati. U jednom trenutku cijela područja, gradovi i sela, postali su prazni. Zbog pada nataliteta, ali i iseljavanja stanovništva, ugroženo je postalo gospodarstvo, mirovinski i zdravstveni sustav.

Nužni radnici

Hrvatske vlasti tek se u tom trenutku počinju ozbiljnije baviti ovim problemom, ali samo na mehaničkoj osnovi. Ne rade se nužne analize za dugoročno razdoblje kako bi se postavili modeli za sustavni oporavak kretanja nataliteta i zaustavljanje iseljavanja. Osnovna preokupacija naših vlasti u tom trenutku postaje misao kako zadovoljiti potrebe gospodarstva za radnom snagom. Odobravaju se stotine tisuća radnih dozvola bez bilo kakvog kriterija. Sve se radi kako bi se zadovoljile potrebe gospodarstvenika za radnom snagom.

U početku je to bio turistički sektor, potom građevinski, a na koncu su svi privredni sektori vapili za radnom snagom. Vlasti pokušavaju riješiti problem nedostatka radne snage kako u pitanje ne bi došao zdravstveni i mirovinski sustav koji su i prije bili na klimavim nogama zbog velikog broja umirovljenika, sve duljeg životnog vijeka stanovništva i smanjenja broja stanovnika. Pritom nisu rađene potrebne analize zbog čega se dogodio toliki odljev stanovnika, s kojeg će se područja uvesti nova radna snaga i kako će se ti useljenici integrirati u hrvatsko društvo. Kao što smo već rekli, cijelom problemu pristupilo se mehanički bez bilo kave strategije.

Hrvati nemaju pojma zašto Nepalci bježe iz zemlje: Pogledajte što se događa u ovom jezivom selu

Ustvari, posao države potpuno je prebačen na gospodarstvenike. Upravo su gospodarstvenici ti koji su lobirali za liberalizaciju tržišta rada kako bi zadovoljili svoje potrebe za radnom snagom. Oni nisu željeli, a i nisu trebali odraditi posao države u cijelom procesu. Gospodarstvenici nisu bili zaduženi za procjenu razloga odlaska ljudi iz države. Nisu bili zaduženi za kreiranje mjera za povećanje plaća u vremenu najvećih migracija. Nije na gospodarstvenicima bilo da osmisle mjere za povratak ljudi koji su otišli na rad u inozemstvo.

Pitanje mudrosti

Posao gospodarstvenika nije bio privući naše iseljenike iz Latinske Amerike koji bi možda imali interes za povratak u RH. Sve je to bio posao države i njezinih službi. Zbog nedostatka interesa, razrađenih strategija i kapaciteta, cijeli taj posao prebačen je na gospodarstvenike. Praktički, oni su u ovom slučaju odrađivali posao državnih tijela. Stoga ih ne treba osuđivati što su u cijelom tom procesu prije svega bili usredotočeni na zadovoljavanje svojih potreba.

Te potrebe vođene su prije svega interesima o jeftinoj radnoj snazi. U takvim kalkulacijama veliki gospodarski sustavi potpuno su nezainteresirani za homogenost nacionalnog korpusa i njegov demografski oporavak. Između Ante koji se iz Imotskog odselio u Bavarsku i koji bi gospodarstvenika, kada bi se vratio kući, mjesečno stajao 1200 eura i Denga iz Nepala koji ga stoji 600 eura, hrvatski gospodarstvenik uvijek će izabrati Denga. I za to ga ne treba osuđivati jer se vodi prije svega ekonomskim interesima u svijetu koji poznaje samo plus i minus.

U ovom slučaju najveća je odgovornost na državi koja je politiku useljavanja i kretanja radne snage, koja je usko vezana uz demografsku politiku, prepustila gospodarstvenicima. Stoga će predstojeći parlamentarni izbori ponuditi nekoliko scenarija za daljnja demografska kretanja hrvatskog naroda, ali i politike useljavanja radne snage. Nadajmo se da će Hrvati pokazati mudrost pri odabiru.