Pamte li Hrvati uopće kakva je bila Milanovićeva vlada? Dubinska analiza mogla bi uzdrmati mnoge

Glavni predizborni argument HDZ-a protiv Zorana Milanovića kao mogućeg idućeg predsjednika Vlade jest da su on i njegova vlada (od 23. prosinca 2011. do 22. siječnja 2016.) od osamostaljenja Republike Hrvatske bili najneuspješnija vlada i najgori premijer. I zaista. U 2011., godini koja je prethodila njihovu četverogodišnjem mandatu, bruto domaći proizvod – BDP Hrvatske po stanovniku (prosječni) iznosio je, prema Eurostatu, 10.700 eura. U zadnjoj godini Milanovićeva mandata, 2015., hrvatski BDP per capita iznosio je 10.810 eura. Realno je, korigiran za inflaciju, porastao za samo 1,03 posto. Podaci Hrvatske narodne banke razlikuju se za par stotina eura i pokazuju čak i blagi pad prosječnog BDP-a.

Po tom kriteriju HDZ i predsjednik njegove vlade Andrej Plenković izvanredno su uspješni: u zadnje četiri godine, za njihova mandata, prosječni hrvatski BDP sa 13.507 eura 2019. porastao je do 2023. na 19.687 eura ili za više od 45 posto! Međutim, porast ukupnog hrvatskog BDP-a u četiri godine od oko 21 milijardu eura “poklon” je Europske unije Hrvatskoj i jednako tolikog porasta hrvatskog inozemnog duga, sa 40,6 na 63,2 milijarde eura. Za Milanovićeva mandata Hrvatska je svoj bruto inozemni dug za oko milijardu eura – smanjila.

U četiri godine u kojima je Milanovićeva vlada hrvatski prosječni BDP realno povećala za samo 1,03 posto, Slovenija je doživjela pad svojega BDP-a per capita od 0,67 posto. Italija je izgubila golemih 4,33 posto, a Grčka šokantnih 6,8 posto. Slab rast ili čak katastrofalan pad blagostanja očito je bio obilježje cijeloga Mediterana. Skroman rast nakon globalne Velike recesije i europske dužničke krize (“krize s dva dna”) u četiri promatrane godine pojavio se u Njemačkoj (plus 2,8 posto) i državama njemačkog izvoznog industrijskog bloka, Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj i Mađarskoj. Hrvatsku jedva da je dotaknuo, i to tek na samom kraju Milanovićeva mandata.

Investicijska oseka

“Hrvatska živi u okruženju anemične i slabe sjeverne Italije koja pada ekonomski, Njemačke koja stagnira, a mi se držimo tu negdje, ali ne zadovoljava nas to”, Milanovićevu izjavu iz druge polovice mandata u svojem eseju “Mijenjati se ili nestati: tri godine vlade Zorana Milanovića iz ekonomskog kuta” citirao je istaknuti hrvatski ekonomski analitičar Velimir Šonje. Pa iznio svoj stav: “Premijer Milanović mogao bi biti djelomice u pravu kada naglašava korelaciju hrvatskih i gospodarskih kretanja”, ali “u duljim razdobljima nema smisla govoriti o fatalizmu zemljopisnog i trgovačkog okružja. Politika institucionalnim razvitkom i kvalitetnim ekonomskim mjerama može prevladati ograničenja okružja…”

Je li to Milanović zaista mogao? Ako jest, zašto nije? Velimir Šonje, zanimljiv ne samo kao u javnosti istaknuti analitičar nego i kao neslužbeni glasnogovornik cijele generacije hrvatskih (tzv. mlađih) ekonomista, uzrok pada hrvatskog BDP-a nakon 2009. godine vidi u “investicijskoj oseci”.

Milanović poslao važnu poruku hrvatskom narodu o europskim fondovima: ‘Više se poštujte’

“Hrvatska, dakle, ima problem investicija koje nedostaju.” A nedostatak investicija posljedica je toga što se “glavni korektivni i pokretački mehanizam, koji će osigurati izlazak iz stanja ekonomske letargije, vidi u državnim investicijama”, dok “realno gledanje na javne investicije upućuje na rješenje u vidu poticanja privatnih ulaganja, koja ostavljaju trajnije i veće ekonomske učinke na cjelokupno gospodarstvo”.

S tom Šonjinom dijagnozom i terapijom teško je ne složiti se: da je Hrvatska za njegove vladavine imala više privatnih investicija, danas bi HDZ Milanoviću teško mogao spočitavati da je bio najneuspješniji hrvatski premijer i osporavati kvalificiranost za novi mandat. Zašto, dakle, Milanović kao premijer, uz planirane državne (koje se uglavnom i nisu ostvarile za mandata njegove vlade, na primjer Plomin C, Pelješki most ili LNG terminal) nije imao više privatnih investicija? To je pitanje svih pitanja. Je li problem bio u “nepoticajnom okruženju”, “barijerama investiranju”, “nekvalitetnoj i nepredvidivoj regulaciji i institucijama”, “poreznom opterećenju”, što sve nabraja i Velimir Šonje, ili je postojalo još nešto drugo, jače i opasnije od svega toga?

Monetarni režim

Zar sve te prepreke u Hrvatskoj nisu postojale, pa čak bile još groznije, i pet-šest godina prije, pa ipak je do 2008. godine i izbijanja globalne Velike recesije udjel investicija, najvećim dijelom privatnih, u njezinu BDP-u porastao na izvanrednih 31,4 posto? Što se tako drastično promijenilo da je pet godina poslije posve zaustavilo njihov rast?

Odgovor je strašno jednostavan, pa ipak ga svi preskaču: bez dotoka novca iz inozemstva, bilo privatnog bilo iz fondova Europske unije, zahvaljujući monetarnom režimu čvrstog valutnog odbora, u Hrvatskoj za više privatnih ulaganja – nije bilo novca! Za izostanak privatnih, a zapravo i državnih investicija, nije bila kriva Vlada ni ekonomski diletantizam ni politička netalentiranost Zorana Milanovića, nego onaj tko je odlučivao o količini domaćega novca u optjecaju – središnja banka, zvana Hrvatska narodna banka.

Milanovićeva vlada počela je raditi s dugom opće države koji joj je ostavila premijerka Jadranka Kosor od 65,2 posto bruto domaćeg proizvoda, s “grčkim” inozemnim dugom od 103,7 posto BDP-a, stopom nezaposlenosti od 13,7 posto, rejtingom u “smeću” i s jedva pola milijarde kuna iz europskih fondova. A kako je 60 posto BDP-a “plafon” za javni dug po Sporazumu iz Maastrichta, u pitanje je došlo i članstvo Hrvatske u Europskoj uniji. U Europi je pritom vladala i ekonomska doktrina “ekspanzionističke kontrakcije”, štednje, odricanja i rezanja potrošnje (eng. austerity, vidi knjigu Marka Blytha “Politika rezanja potrošnje: povijest jedne opasne ideje”) koja se prelila i na Hrvatsku.

“Glavna zamjerka Vladi jest da u 2013. nismo dodatno smanjili rashode… Ali priče u javnosti o tome da treba smanjiti mirovine i plaće, smatram, zaista su neodgovorno lamentiranje, pogotovo nekih hrvatskih analitičara. Zadnja dva dana ne gledam na televiziji ništa drugo nego izvješća o porastu siromaštva u Hrvatskoj, a što kažu hrvatski analitičari: ‘Smanjite dalje plaće i mirovine!’ Ići na mirovine koje su prosječno 2000 kuna… zaista se pitam nisu li hrvatski analitičari posve izgubili kompas”, rekao je potpisanom novinaru Milanovićev tadašnji ministar financija Slavko Linić u intervjuu za Jutarnji list.

Jaki potezi

A proračunski asketizam koji joj je nametnut izvana nije Hrvatsku za vrijeme Milanovićeve vlade bacio samo u trogodišnju recesiju nego i u pogubnu deflaciju: 2014. iznosila je minus 0,2 posto, a zadnju godinu mandata minus 0,5 posto. Protiv stagnacije i deflacije Vlada se mogla boriti samo sa stvarnom (a ne samo deklariranom) ekspanzivnom politikom poticanja privatne potrošnje (“agregatne potražnje”) koja se velikom brzinom urušavala.

“Vlada Zorana Milanovića povukla je brojne jake poteze”, objasnio sam u svojoj knjizi “Slom Hrvatske 2009.”. Donijela je Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi kojim je prezaduženim tvrtkama pokušala pomoći da nastave poslovati i zadrže isti broj zaposlenih. Napravila je krupne promjene u sustavu poreza na dohodak: osobni odbitak s 1800 kuna povećala je na 2200 kuna i tako ublažila oporezivanje nižih i srednjih dohodaka, čime je povećala i dohodak zaposlenih raspoloživ za osobnu potrošnju.

Milanović sprema neočekivani manevar neposredno prije izbora: HDZ se ovog najviše boji

Snizila je doprinos za zdravstvo s 15 na 13 posto. Onemogućena je isplata plaća bez plaćanja doprinosa, donesen je Zakon o fiskalizaciji, plaćanje PDV-a tek po naplati faktura… Ali, zbog velikih obveza proračuna za isplatu mirovina (17 od 39 milijardi kuna na godinu, odlazak u mirovinu prosječno samo s 51 godinom) bila je prisiljena povisiti osnovnu stopu PDV-a na 25 posto, uvela je oporezivanje dividendi i udjela u dobiti, ukinula ili smanjila poduzetnicima odbitak pretporeza na automobile i reprezentaciju. Koliko je svojom fiskalnom politikom poticala potrošnju, toliko ju je i obeshrabrivala i gušila.

No još više nego Vlada Zorana Milanovića, restriktivno na privatnu potrošnju 2012. godine djelovala je politika Hrvatske narodne banke, bolje reći takozvana sistemska greška njezina monetarnog režima strogog valutnog odbora, kod kojeg se domaća valuta emitira isključivo otkupom deviza, dok se prodajom deviza radi očuvanja stabilnog (čitaj: fiksnog) tečaja domaći novac povlači iz optjecaja.

Posljedični slom

Potkraj 2011. u Hrvatskoj se, samo u blažem obliku, za Hrvatsku narodnu banku ponavljala 2009. godina. Ovoga puta nije bilo špekulativnog napada na kunu, ali ni na izbijanje nove krize, ovoga puta samo u eurozoni, izazvani neočekivano velikim španjolskim deficitom, hrvatski su financijaši i poduzetnici “zbog smanjenog priljeva inozemnog kapitala i razduživanja domaćih sektora prema inozemstvu”, prema izvješću Ministarstva financija, reagirali pojačanom potražnjom za eurima. Pritom su euru dizali cijenu, odnosno, za HNB “narušavali su stabilnost tečaja kune”.

Da bi “zaustavio deprecijacijske pritiske na domaću valutu”, HNB je na tržištu prodavao devize iz svojih pričuva, ali je istovremeno povlačio i kunsku likvidnost iz monetarnog sustava. Da bi zaustavio rast cijene deviza, HNB je u prvih šest mjeseci 2012. na međubankovnom deviznom tržištu prodao 724,4 milijuna eura, čime je iz optjecaja povukao gotovo pet i pol milijardi kuna. Također, da bi poslovnim bankama smanjio količinu kuna za kupnju deviza, HNB je potkraj siječnja povisio stopu obvezne pričuve i “sterilizirao” još 2,6 milijardi kuna. Ukupno je od listopada 2011. do svibnja 2012., da bi spriječio poskupljenje eura, odnosno pad vrijednosti kune (i posljedični slom otplate bankovnih kredita s eurskim “deviznim klauzulama”), HNB iz poslovnih banaka povukao 8,8 milijardi kuna.

Višak likvidnosti poslovnih banaka s četiri pao je na samo jednu milijardu kuna, prekonoćna međubankovna kamata povećala se za nekoliko puta. Za kratkoročna potrošačka zaduženja u kunama banke su od svojih klijenata tražile astronomsku kamatu od 13 posto, a na dugoročne kredite s valutnom klauzulom osam posto. No svojim kritičarima, redom najuglednijim sveučilišnim profesorima monetarne ekonomije, guverner HNB-a Željko Rohatinski uporno je objašnjavao da “bit problema nije u nedovoljnoj ekspanzivnosti monetarne politike”, nego u “presporoj konsolidaciji i racionalizaciji javnog sektora”, te da Hrvatskoj “nikakvo ‘bacanje novca iz helikoptera’ ne bi moglo pomoći”.

Bit problema

S drastično restriktivnom i fiskalnom i monetarnom politikom Hrvatska je šest godina gospodarski propadala. Trend se preokrenuo tek kad je i Milanović, najvjerojatnije zalaganjem splitskog profesora ekonomije Branka Grčića te Borisa Lalovca koji je na mjestu ministra financija naslijedio Slavka Linića, posegnuo za “novcem iz helikoptera” u obliku podizanja plaća manjim oporezivanjem bruto dohodaka.

Drugim riječima, Hrvatska se iz globalne Velike recesije i dvostruke europske dužničke krize (grčke pa španjolske), zapravo krize s čak tri “dna”, počela izvlačiti tek kad je Vlada Zorana Milanovića napravila epohalni doktrinarni zaokret i raskinula s ekonomskom doktrinom austerityja ili štednje, rezanja i asketizma.

“Nismo prihvatili tvrdnje da jedino rezovi i štednja mogu izvući zemlju iz krize i stabilizirati javne financije. Naprotiv, vodili smo politiku dobro odmjerenog odnosa štednje i potrošnje, a potrošnja je dala impuls gospodarstvu. Tako smo uspjeli oporaviti BDP i bez nekih velikih i radikalnih rezova”, reći će kasnije Branko Grčić ovom autoru. No to Milanovićevoj ekipi nije pomoglo da na sljedećim izborima dobije novi mandat: ekonomska teorija i praksa nisu nešto čime bi se birači mogli fanatizirati.

Dozvola da u vrijeme recesije manje štedimo

U siječnju 2013. tadašnji ministar financija Slavko Linić razgovarao je i sa zamjenicom glavne direktorice Međunarodnog monetarnog fonda Nemat Shafik, koja je boravila u Hrvatskoj, tražeći od MMF-a dozvolu “da u vrijeme recesije manje štedi: umjesto da potrošnju sreže za jedan posto BDP-a, hrvatska vlada traži dopuštenje da smanji potrošnju za 0,5 posto jer znatno rezanje potrošnje gospodarstvo baca još dublje u recesiju”. (“Tražimo od MMF-a nova pravila štednje za Hrvatsku jer ne možemo više rezati”, JL od 22. siječnja 2013.)

I Europska je unija na krizama 2008. – 2012. naučila lekciju iz pogubnosti austerityja pa je na šokove izazvane pandemijom koronavirusa, prekidima isporuke robe s Dalekog istoka i ruskom invazijom na Ukrajinu reagirala trenutnim golemim poticanjem javne i osobne potrošnje, što je Vlada Andreja Plenkovića u Hrvatskoj samo provodila, i to obiljem europskoga novca.
Tako je Andreju Plenkoviću danas u predizbornoj kampanji lako hvaliti se kako je on, za razliku od Zorana Milanovića, uspješan premijer, i može si priuštiti da pred javnošću “zaboravlja” da se okolnosti u kojima su došli na čelo Vlade i djelovali on i Milanović uopće ne mogu uspoređivati, da se razlikuju kao nebo i zemlja.