Od Jugoslavije je prošlo više od trideset godina, a nad nama još lebdi zlokoban duh

Znanost i obrazovanje neosporno su u temeljima svakog društva i prostora i tako je bilo kroz cijelu povijest ljudske populacije, a kad su takvi temelji postali nesigurni ili politički prevladani, put prema nazadovanju, stagnaciji, neuređenosti ili nesigurnosti bio je logičan i očekivan. Civilizacijski su se pomaci prema izvjesnoj budućnosti ili novim boljim vremenima uvijek zasnivali na misaonim dosezima i spoznajnim ukazivanjima kao osnovnim vodiljama razvojnog uzdizanja, unatoč povijesnoj konstanti vezanoj uz nastojanja političke kontrole znanstvenih misli, spoznaja, ukazivanja, postupanja, predviđanja, rješavanja i sličnih djelovanja.

Provlači se takav obrazac kroz cijelu povijest s jačim ili slabijim intenzitetom, a nisu ništa manje ni današnja tzv. moderna europska i globalna vremena imuna na kontrole i usmjeravanja po političkim željama. Dostupnost informacija i širina mreža poveznica nemjerljiva je danas u odnosu na prošla vremena pa su i usmjeravanja jednostavnija, lakša i učestalija s uvijek pozadinskim interesima kojima su u temelju materijalni dosezi uglavnom financijski mjereni.

Moć vladanja i osobnog ili grupnog interesnog pokazivanja i dokazivanja velike je provodljivosti, a informacijska usmjeravanja, primirivanja ili interesna zalaganja po istom modelu financijske mjerljivosti, u plimi informacija najjednostavnije je i najpraktičnije provoditi javnim i političkim djelovanjem, ukazivanjem, pokazivanjem, dokazivanjem, usmjeravanjem, privlačenjem i vrednovanjem. Osjećaji političke kontroliranosti među običnim izvanpolitičkim i izvaninteresnim pukom gotovo i nije bio veći pa su ova naša današnja vremena u povijesnim mjerenjima pri ili na samom vrhu, unatoč učestalim javnim proklamacijama političkih i demokratskih širina, sloboda kretanja, brojnih modernizama i vrijednosti, otvorenih granica, tehnoloških iskoraka i stalnih političkih nastojanja uvjeravanja i ukazivanja na opću dobrotu političkog djelovanja i vladanja za sve.

Vrijednosni privid

Suvremena svakodnevica, usprkos silnim tehnološkim inovacijama i povezanostima, ponovno vraća društvenu i prostornu neuređenost i nesigurnost iako su povijesni odmaci od totalitarizama nominalno provedeni, ali još s ostacima njihove atribucije primarno po izgovorenom ili napisanom, dok se postupanje i njegovo mjerenje kroz socijalne, materijalne ili financijske odraze na običnom puku gotovo zanemaruje u ovom našem današnjem modernizmu. Stvaranje vrijednosnog privida postiže se i po već uhodanom obrascu političkog prevladavanja nad znanstvenim djelovanjem, a pogotovo nad znanstvenim rezultatima, predviđanjima i rješenjima.

Uočljivom raskoraku između znanstvenog i političkog poimanja stvarnosti u najvećoj mjeri pridonose politički izbornici, što i nije posebno iznenađenje s obzirom na uvriježenost političkog djelovanja, ali njemu znatno pridonose i znanstveni najamnici u potrebi vlastitog dokazivanja na krivom političkom pozicijskom polju. Pozicijska podložnost u sustavu političkog prevladavanja negira svaku racionalnu znanstvenu misao i spoznaju, dok se sama javna pojavnost u takvim okolnostima doživljava kao nebitnost, usputnost ili formalnost (slikovnost) političko-znanstvene suradnje.

Umjesto stavova, ukazivanja i preporuka temeljenih na jasno postavljenim zakonitostima, formalna podrška još formalnijih najamnih znanstvenika i statusno povlađivanje dodatno podiže raskorak. Konačni je rezultat uvijek u pravilu političko prevladavanje praktički u svemu i jasno vidljiv odmak od općeg populacijskog interesa i uređenog i sigurnog načina života generacija koje dolaze, dok je primjere moguće uočiti gotovo posvuda, a posebno u vremenskim pomacima političkog odlučivanja i usmjeravanja nakon potvrđenih znanstvenih dokazivanja i ukazivanja. Vremensku je izgubljenost u takvim pomacima moguće vidjeti u nizu egzaktnih nepovoljnih parametara i negativnih trendova, a vrlo je često posljedica i gotovo nemogućnost njihova zaustavljanja ili mijenjanja njihovih smjerova. Uvijek se u pravilu potvrdi kako bi razuman politički slijed znanstvenih ukazivanja bila i izravna politička korist obostrano shvaćena, i političkim provoditeljima i ukupnoj populaciji koju se nakon izbora politički predstavlja, vodi i usmjerava.

Populacijska uvjetovanost

Najbolji su primjeri političkog odnosa prema znanstvenim ukazivanjima uglavnom najvidljiviji na demografskoj problematici (stanovništvu, žiteljstvu, narodu, puku, ljudskoj populaciji…), ali bi prihvaćanje demografskih neumitnosti čak i s vremenskim pomakom uz političko uvažavanje i prihvaćanje prethodnih znanstvenih ukazivanja moglo značiti početak racionalnog političkog djelovanja unatoč prethodnoj vremenskoj i brojčanoj pogubnosti. Poseban bi primjer mogla biti Europska unija sa svojim politički proklamiranim vrijednostima, koje kao istaknuti zapis stoje u vrednovanjima svih novije pridruženih članica i u praktički svim pozivanjima na udruživanje i djelovanje.

Vidljivi raskorak između znanstvenog i političkog promišljanja i ukazivanja doveo je Europsku uniju u demografskom smislu praktički pred rubikon i tek su velike migracije prema Europskoj uniji i moguća posljedična neuređenost i nesigurnost otvorile politički interes prema dugotrajnim i učestalim znanstvenim ukazivanjima.

‘BEZ OVOGA NEMA NI OPSTANKA HRVATSKE DRŽAVE!’ Dr. Šterc podiže glas razuma: ‘Rastaču ono što nam je najvrednije s takvom mirnoćom’

Politička promišljanja i interesna djelovanja u već spomenutom financijskom smislu primirila su europsku politiku po demografskim i migracijskim pitanjima i usmjerila je na samo jedan model dohvata radne snage u uvjetima demografskog starenja, depopulacije, nedovoljne obnove, pa i izumiranja. Pritom gotovo i nije bilo spomena o potrebi planskog i racionalnog provođenja posttranzicijske demografske faze niti su se investicijska mjerila provodila po principu dobiti i proračunske potrošnje kako se inače standardno tržišno postupa, rekli bi sljedbenici ekonomske determinacije svih društvenih i prostornih procesa.

Unutar Europske unije Hrvatska je poseban primjer baš po demografskim i užim migracijskim pitanjima, a posebno po silini njihovih negativnosti i njihovim pozicijskim dosezima europskih vrhova.

Medvedov istup

Zato je osjetljivost tih pitanja u Hrvatskoj strateške razine i zato je vremenski odmak prihvaćanja hrvatske znanstveno potvrđene demografske realnosti jasna potvrda političkog i znanstvenog raskoraka, koji više s obzirom na konačno političko buđenje po tim pitanjima i hrvatsko demografsko nestajanje nije moguć. Najave su odaslane, iako se sadržajno gotovo i ne razlikuju od programskih predizbornih zapisa prije osam godina ili od već puno puta prigodno izgovorenih, no sada konačno ipak postoji razlika.

Vrlo ozbiljne i odgovorne najave sa samog izvršnog političkog vrha prije dva tjedna potvrdile su političku želju, volju i namjeru za ozbiljnim i odgovornim djelovanjem pa ih valja ponovno predočiti kako bi se konačno shvatilo – nema više nazad niti ima ponavljanja dosadašnjih formalnih postupanja po političkim procjenama pozicijske korisnosti niti je hrvatsku stratešku problematiku prvog reda veličine značenja moguće provoditi po dosadašnjem obrascu, s dosadašnjim provoditeljima i mimo znanstvenih zakonitosti. Dogodilo se to po prvi put s te razine i izvan standardnih najava u funkciji ostavljanja dojma pa su tim i signifikantnije za buduća politička razumijevanja i postupanja, iako je ostvarivanje gotovo svih strateških ciljeva bez demografskog opstanka nemoguća misija.

Šterc upozorava: ‘Pogledajte što se dogodilo Vukovaru u samo deset godina’

Potpredsjednik Vlade Tomo Medved poručio je 15 siječnja u Karlovcu, povodom 32. obljetnice međunarodnog priznanja, da je Hrvatska ostvarila gotovo sve strateške ciljeve, a kao sljedeći mora ostvariti demografsku revitalizaciju.

Demografska revitalizacija kao hrvatski strateški cilj malo je komu više sporna i to bi trebalo biti u temelju svih političkih stranaka koje djeluju u Hrvatskoj, osim naravno onih kojima je ideologija odmak od racionalnosti i strateških razvojnih i sigurnosnih potreba hrvatskog društva i prostora. Ubrzo je uslijedila najava i sa samog političkog izvršnog vrha s potvrdama prvog mjesta značenja i konačnog prihvaćanja već puno puta izrečenih znanstvenih tvrdnji kako je u pitanju opstanak, naznačen prethodno također i u dokumentarnoj seriji od šest epizoda “Opstanak” (HRT, scenaristi D. Merlić, Ž. Matić i S. Šterc, 2019.).

Javna ukazivanja

Plenković je u jednom od govora prije nekoliko dana na prvo mjesto stavio demografsku revitalizaciju Hrvatske. “Mi smo stalno u kampanji. Demografska revitalizacija je pitanje opstanka”, rekao je Plenković krajem siječnja 2024.

Hrvatskim znanstvenim i javnim ukazivanjima ipak je trebala prethoditi najava koncepta 3D iz europskih raspravnih salona, i to nakon što su reakcije europskih građana na imigracijsku stihiju postale i politički vidljive u preslagivanjima i najavljivanjima promjena.

“Uz obrazovanje, tri su još prioriteta, demokratska revitalizacija, digitalizacija i dekarbonizacija, odnosno prelazak na obnovljive izvore energije. Samo ostvarivanje ovih ciljeva osigurava ravnopravan položaj našem narodu na karti svijeta”, zaključio je, prenosi Dalmatinski portal.

Domobranski mentalitet najveća je prepreka razvoju hrvatske vojske: Rat nam je na pragu, a mi stagniramo

Europski i opći zamah nije mogao više mimoići Hrvatsku, koja je već trebala biti po svim pokazateljima demografskih negativnosti zemlja vodilja nacionalne i europske demografske revitalizacije i svojim primjerom povijesno iseljeničke i depopulacijske zemlje pokazati političku volju provedbom iste. Zato je slijed nakon ovih najava posebno bitan pa su osvrtanja na njihovu političku učestalost po potrebi dojmljivosti manje bitna, kao i formalne nedavne konferencijske političke najave o europskoj dugovječnosti i pametnim imigracijama, zasnivane kao i dosad na političkim pristupima i lišene svih osnovnih dosadašnjih znanstvenih ukazivanja.

Sve to ne može više zaustaviti rješavanje pitanja hrvatskog demografskog opstanka, ali se politička volja treba primarno dokazivati u postupanjima bitnog odmaka od dosadašnjih, a isto vrijedi i za dosadašnje pozicijske provoditelje demografske problematike. Prijelaz s demografske politike na provedbenu revitalizacijsku po svim modelima i znanstvenim zakonitostima postaje stvarno “pitanje opstanka” i “primarni strateški cilj” Hrvatske.