Foto: Damir Krajac / CROPIX

Najznačajniji hrvatski vojnik za kojeg malo tko zna: Užasan događaj iz Splita obilježio mu život

Autor: Slobodan Prosperov Novak/7dnevno

Premda današnjim svijetom dominira ratni krajolik u kojem boj prije svega bije umjetna inteligencija, ipak je dobro prisjetiti se vremena koja su stvarala nove europske granice u sam osvit i za vrijeme Napoleonovih ratova. I tada su vojske bile prave države u državama, i tada su kao danas ratovi preplavili svijet koji je upravo otkrivao svoju do tada nepoznatu tehnološku snagu. Nove tehnike ubijanja spremno su odbacivale prethodnu ceremonijalnost i ritualnost smrti na bojnom polju.

Zapovjednici tih tadašnjih novih i moćnih, a za neko vrijeme i mirnodopskih postrojbi, dakle sve kao danas, više su se od ratovanja bavili vojnim akademijama, fortifikacijama i luksuznim balovima. U Napoleonovo vrijeme naše su pretke više od ratovanja zanimale popodnevne promenade, koncerti vojne kapele u gradskim paviljonima, očijukanje s popodnevnim udavačama. Sve im je to, ali samo naoko, bilo važnije od ratovanja. Uostalom, nasilje je kao danas bilo prepušteno provincijskim plaćenicima, danas nekim Čečenima i ruskim obojenim narodima, a nekoć, takvi su se vojnici borili pod obilježjima mađarskih husara, hrvatskih pandura ili albanskih stradiota.

U tim napoleonovskim ratovima u kojima je sudjelovalo i mnogo Hrvata, i to na svim stranama, središnje armije vodile su guerre de positions, baš kao i danas, stvarale su tek manje čarke kako bi se sačuvala sposobnost i uvježbanost armija. Iz tih velikih vojnih struktura nasilje kao da je iščezlo pa se u tadašnjim jedinicama javljalo sve više učenih časnika, ljudi koji su više nego ratovanju bili skloni pisanju i filozofiranju. Uostalom, i za vrijeme ozbiljnih vojni, a one su ubrzo zamijenile vrijeme mira i priprema, imali su tadašnji časnici dovoljno slobodnog vremena, pa čak i ljudske snage, da u nekoliko kovčega sa sobom dotegle vlastite priručne knjižnice. Zato, koliko god da su vojne operacije i sukobi armija bili krvavi, oni bi trajali tek po nekoliko mjeseci, nakon čega bi se na frontu mijenjale stare za svježe trupe pa bi opet nadolazili periodi mira.

Ratovi profesionalaca

U vrijeme starog režima ratovi su se cinično pacificirali pa se tako engleskom romanopiscu Lawrencu Sterneu dogodilo, a to je opisao u svojoj slavnoj knjizi “Sentimental Journey” kada je iz Engleske doputovao u Francusku, da je ondje neko vrijeme boravio i tek je kad su ga podsjetili da nema putovnice, shvatio da su Britanija i Francuska u ratnom sukobu, a on se sam našao u njegovu središtu. Trgovina, putovanja, znanstvena istraživanja i učenost nastavljali bi se odvijati u vrijeme ratnih jednako kao i mirnodopskih razdoblja pa se može zaključiti da je najtočnije da su ratovi bili arcana regni, svojevrsni posao koji je zanimao države.




Bili su to ratovi profesionalaca koje prosvjetitelji nisu prihvaćali kao neizbježan dio sudbine čovječanstva, tek možda kao nužno zlo koje treba izdržati strpljivošću, nešto poput epidemije ili neke dosadne egzotične bolesti. U tomu nisu se tadašnji philosophes slagali s prosvijećenim vladarima koji su ih usuprot tomu rado viđali za svojim trpezama. Svi ti moćni ljudi, kako oni na vlasti tako i oni u duhovnim zanimanjima, slagali su se da je društvu potreban protok roba i ideja, potrošnja i razmjena dobara, pa su svi maštali društvo čvrstog i stabilnog poretka. Fiziokratima, a to je bila moda toga vremena, a tako je slično i danas, rat se na poseban način gadio jer je dokidao njihov ideal harmonije prirode i čovjeka. Oni su ratove doživljavali rezultatom loših zakona i krivih procjena, skrivenih interesa i neukih predodžaba. Fiziokrati toga vremena čvrsto su vjerovali u to da će u društvima koja budu vodili ljudi čistih pogleda i koji razumiju odnos čovjeka i prirode ratovi preko noći nestati.

Bilo je u tom vremenu pesimista koji su ratove smatrali redovitim stanjem, a mir im se činio ekscesom. Naravno, ni takvih nije bilo malo, ali su se neposredno prije Francuske revolucije oni pritajili pa se počelo više vjerovati onima koji su bili uvjereni da je pred Europom vrijeme bez ratova jer da u njoj nema nacije koja bi u istom trenutku bila tako snažna i revolucionarna. Jedino je slavni vojni pisac i stručnjak za ratnu taktiku, Francuz JacquesAntoineHippolyte, Comte de Guibert, u slavnoj knjizi “Essai général de tactique” objavljenoj 1772. u Londonu shvatio da su tadašnje armije umorne, da su u krizi i da će svijetom zavladati ona nacija koja uspije stvoriti pravu nacionalnu vojsku koja neće biti corpus separatum od svoje države.

Napoleon o Hrvatima

Grof Guibert analizirao je tadašnje armije koje su po njegovu mišljenju bile jedna drugoj srodne pa su shodno tomu imale sposobnost da se međusobno kvare. Njegova knjiga bila je proročanska jer ono što se u njoj analiziralo doista se urušilo, a francuska nacionalna armija koju je Napoleon uskoro poveo bila je nešto posve novo i revolucionarno, sposobna da zavlada većinom poznatoga svijeta. U Europi, ali i u većem dijelu zapadne civilizacije započinjali su početkom XIX. stoljeća ratovi koji su u usporedbi s prethodnima imali neviđene razmjere jer su uključili sve postojeće vojske, a i zato što su u ratovanje uveli posve novu društvenu strukturu, dok su staro oružanje koristili u novim taktičkim okolnostima.

Napoleon je bio idealan čovjek toga doba pa su ga jedni divinizirali, a drugi prezirali. Hrvati su po doživljaju toga čovjeka bili posve karakteristična nacija prema kojoj je on imao dvostruke emocije. Bilo je među Hrvatima mnogo ljudi, a među njima i književnika, koji su se osobno našli u Napoleonovim vojnim, ali i upravnim formacijama. Mnogi od tih ljudi, obučeni u dobrim vojnim školama i prekaljeni u ozbiljnim bitkama, bilježili su svoje dojmove i svoje uspomene, pisali memoare i eseje, paskvile i poruge, pohvalnice i analize od kojih su se neke objavljivale pa zadobivale veliku europsku pozornost, čak su se koristile u vojnim štabovima kao obavezna časnička lektira, dok je jedan manji dio tih zapisa ostajao u rukopisima među životnim reliktima svojih autora.

Ta su djela najčešće objavljivali tek kasnije ponosni potomci, posebno kad bi im se to činilo oportunim u promijenjenim političkim okolnostima. Nije svakako čudno što su mnogi hrvatski vojnici poželjeli pisati o ratovima jer u Napoleonovo vrijeme ratovi su se ponovno doživljavali kao da su umjetnička djela, kao da su savršenstvo klasično romantičarskog heroizma, kao titanska djela velikih umova. Zbog toga se na te ratove nešto kasnije gledalo s određenom nostalgijom, često s pizmom, ali i s nostalgijom. Vizualizacija tih ratnih pohoda bila je, sve do izuma fotografije i snimki ratnih stradanja, što se prvi put dogodilo u vrijeme američkih građanskih ratova, posve teatarska. Jer o tim krvoprolićima svaki je Europljanin, zatvorivši oči, mogao u svijesti stvoriti freske o silnoj ljudskoj i tehničkoj snazi kako se sukobljava u nekim preširokim, romantičnim dolinama.

Jokićev potez uznemirio Prosperova: ‘Zašto Tomić i Dežulović mogu, a ova tri Hrvate ne’

Čuić opisao ratne događaje

Čak ni postojanje novina u to doba te velikog broja grafičkih letaka koji su se širili nije mogao pomutiti idealiziranu sliku armija koje su imale šesteroznamenkaste brojke vojnika, ali koje su se sukobljavale u jednodnevnim bitkama. Dio tih sukoba, pa i onih najbrutalnijih, s vremenom se premještao na europske periferije, sve dalje od europske kontinentalne jezgre u Poljsku i Rusiju, dok su se na hrvatskom tlu ovi ratovi pretvarali u otimanja i pljačku sad jednih, sutra drugih, a prekosutra trećih okupatora koji su svi, kako su mudri Dubrovčani odmah shvatili, samo prohodili i othodili!

U hrvatskoj književnosti tako je ostalo zabilježeno nešto realnih slika iz Napoleonovih ratova. Jedno takvo djelo napisao je hrvatski časnik Miho Čuić. On je opisao ratne događaje i operacije dijela krajiških hrvatskih četa u francuskoj vojsci od 1809. do 1814. Opisao ih je već 1815., dok su mu uspomene bile još svježe, u knjizi predugog naslova na njemačkom jeziku koji ćemo skratiti na prve dvije riječi, a one su “Kurze Geschichte” događaja kojima je svjedočio između 1809. i 1814. godine. Čuićevi autobiografski zapisi vrlo su važan izvor za povijest toga vremena, ali ono po čemu je on najupečatljiviji jesu posve realni opisi ratnih događanja i strave kroz koju je prolazila njegova hrvatska bojna.

Čuićevo djelo bilo je objavljeno u hrvatskom prijevodu, ali nakon više od dvadeset godina. Na hrvatski jezik Čuićev je tekst preveo kapelan Andrija Stipić, a objavio ga je 1838. zagrebački kanonik Stjepan Mojzes. On je dobar Stipićev prijevod znatno pokvario, a knjizi je još dao ne baš pogođeni naslov “Dika i kod neprijatelja”, dodavši izdanju predgovor u kojemu je zaboravio na Mihu Čuića pa je iznosio svoje poglede o hrvatskom književnom jeziku koji bi, po njegovu mišljenju, trebao biti neka mješavina slovensko-hrvatska. Miho Čuić bio je krajiški časnik koji se 1765. rodio u Broćancu nedaleko od Rakovice.

Prosperov: ‘Ovog Hrvata nepravedno su optužili i javno palili kao da je pokladni lutak’

Najznačajniji hrvatski vojnik

Istaknuo se u brojnim junaštvima u graničarskoj borbi s Turcima jer je bio u ogulinskoj pješačkoj pukovniji. Prije pada Venecije sudjelovao je u borbama protiv Francuza u Italiji, a onda je nakon pada s konja 1799. u Tirolu bio zarobljen i odveden u francuski zatvor, ali su ga uskoro oslobodili pa se vratio u svoju graničarsku postrojbu u kojoj se borio protiv Turaka kad su ovi 1807. napali utvrdu Drežnik. Kad su se nakon Schönbrunnskog mira hrvatske krajiške pukovnije južno od Save predale Francuzima, odlučio je Miho Čuić ući u njihovu službu. Tako se dogodilo da je sudjelovao u Napoleonovu pohodu na Rusiju 1812., gdje je ovaj hrvatski časnik, premda je u rancu navodno uvijek imao spremnu zastavu Habsburškoga Carstva, postao francuski major hrvatske pukovnije. Čim je Napoleon abdicirao, hrvatski se književnik i časnik vratio zdrav u Karlovac te je ondje radio ono što je najbolje znao, a to je bilo ganjati Turke i hajduke.

Odmah je postao austrijskim potpukovnikom, a u mirovini i pukovnikom. Ovaj pisac jedne važne memoarske knjige malo prije smrti dobio je od austrijskoga cara i plemstvo, naravno ne za književne nego za vojne zasluge. Inače Miho Čuić nije bio ni ilirac ni svjesni Slovin pa da bi se u Rusiji sažalio na patnje tamošnjih domorodaca. To možda sugerira hrvatski naslov njegove knjige, ali taj s tekstom njegovih memoara ima malo što podijeliti. Zato su bili sasvim drugačiji osjećaji u Rusiji na bojištima što ih je zapisao jedan drugi hrvatski časnik, neki kapetan Trbuhović kojemu nije sačuvano ime. Bio je taj pisac rodom iz Petrinje, a njegov memoarski zapis o Napoleonovu ratu u Rusiji naručili su od njega, kasnije, Gajevi ilirci. Oni su od Trbuhovića dobili tekst u kojem je on prije svega iskazivao sućut prema patnjama ruskoga naroda i pisao jedan posve panslavenski tekst iz vremena koje sigurno nije dijelilo ništa s danima u kojima se kao Napoleonov vojnik borio u krvavim bitkama protiv Rusa.

Ipak, najznačajniji hrvatski vojnik toga razdoblja, ali i vojni pisac u istoj osobi, bio je Dalmatinac Lujo Matutinović, čije se dvije na francuskom napisane knjige nisu mogle uključiti u ničija, ali zato možda jesu u svačija očekivanja. Nije takav prihvat njegovih knjiga bio nimalo čudan za čovjeka koji je služio kao časnik kod Napoleona, ali je onda kasnije ratovao za austrijskoga cara. Uz to, bio je to vojnik koji je ratovao pod slavnim venecijanskim admiralom Emom i koji je za vrijeme te službe bio više puta uhićen i zarobljen. Matutinovićeva je prva knjiga bila napisana u Veneciji 1806. na 108 gustih rukopisnih stranica pod naslovom “Mémoires Historiques Politiques et militaires sur la Dalmatie L’Istrie & l’Albanie”, dok je autor drugo svoje i životno djelo, kako je bio običaj predugog popisnog naslova “Essai Historique, Géographique Politique Civil et Militaire sur Les Provinces Illyriennes, et sur le Monténégro Accompagné d’une Carte Géographique du Territoire voisin de la Narenta, de celui de Raguse, de l’Albanie Ex-Vénitienne du Monténégro, et du Littoral de ces différentes contrées” zgotovio u Parizu 1811.

Prosperov iskopao podatak koji će naživcirati Pupovca i Puhovskog: ‘Širi se lažna slika’

Prelazi u habsburšku službu

Ova knjiga obuhvaća čak 422 stranice preglednog teksta i po svemu je vrlo temeljito djelo o povijesnim, vojnim i svim drugim karakteristikama Napoleonovih posjeda u hrvatskim zemljama. Zan Aluise, kako su Matutinovića u mladosti zvali Venecijanci, rodio se na Krfu 1765. Majka mu je bila podrijetlom s Hvara, a otac služio kao kapetan u mletačkoj mornarici. Mladi je Lujo rano postao kadet pa je kao petnaestogodišnjak već sudjelovao u ratnim i vrlo opasnim ekspedicijama spomenutog admirala Angela Ema čiji su se brodovi, a na njima i Matutinović, zalijetali čak do Srednje Amerike, Engleske, Portugala, Norveške, ali i sjeverne Afrike. Bilo mu je tek šesnaest godina kad su ga zarobili Englezi, ali se ubrzo vratio venecijanskim trupama da bi se dalje borio protiv sjevernoafričkih gusara. U godini Francuske revolucije bio je imenovan kapetanom u Dalmatinskoj pukovniji, pa onda i majorom, a sve to nakon junaštva koje je pokazao kada je na obali Tunisa osvojio berberski brod zvučnog imena Hanibal. U godini pada Venecije postao je potpukovnikom u Dalmatinskoj pukovniji i odmah kao hrvatski patriot prelazi u habsburšku službu, u kojoj je ranjen u bitki kod Marenga.

Ovaj Lujo Matutinović nosio je obiteljski teret koji je bio povezan s drastičnom i nasilnom smrću njegova strica Jurja. Zbog te priče o stricu bio je mlađi Matutinović već 1800. denunciran kao francuski pristaša pa su ga austrijske vlasti zatvorile na otočiću San Giorgio preko puta venecijanskog trga, gdje je sljedeće četiri godine bio pod neugodnom i iscrpljujućom istragom. Taj biljeg koji je Lujo Matutinović nosio cijeloga života bio je biljeg na koji je on bio ponosan. Riječ je bila o ubojstvu njegova strica Jurja kojega je u Splitu, kao Napoleonova pristašu, podivljala rulja ubila 1797. godine u njegovu stanu dok se branio i dok mu je isukana sablja zapela u drvenom stropu. Ubili su ga tada okrutno, a glavu mu nasred Splita nataknuli na kolac. Kasnije, nećak Lujo brinuo se o stričevoj siročadi i ne jednom u životu vraćao mu se pred oči taj užasni događaj iz splitske političke svakodnevice.

Nakon četverogodišnjih mučnih mletačkih istraga bio je Matutinović mlađi oslobođen. Tada, a bilo je to 1806. godine, piše on svoj već spomenuti “Mémoires Historiques, Politiques et Militaires”. Odlukom tadašnjeg ministra bio je poslan da u Bergamu ustroji Dalmatinski bataljun. Ipak, talijanski boravak ovog nemirnog čovjeka kratko je trajao jer su ga ubrzo poslali na prusko bojište, gdje je 1807. sudjelovao u brojnim bitkama. Nakon tih ratova vratio se u Split, brinuo se nadalje o stričevoj djeci, da bi već 1810. bio imenovan “gros majorom” u pandurskim postrojbama svoje Dalmacije.

Foto: Pixabay/Ilustracija

Već sljedeće godine u Parizu

Zašto se Lujo Matutinović već sljedeće godine našao u Parizu, nije posve jasno, ali se u bogatim knjižnicama vratio vlastitim prethodnim bilješkama i završio svoj “Essai historique, géographique, politique, civil et militaire”, svoje životno djelo. Iz Pariza otputili su ga da kao major i zapovjednik jednog bataljuna ilirske pukovnije osvaja Moskvu. Nakon poraza u Rusiji i posljedičnih borbi u Njemačkoj Lujo se Matutinović vratio u Pariz, gdje je 1814. bio zapovjednik jedne divizije koja je sudjelovala u obrani grada. Nakon poraza koji mu je doživjela postrojba bio je otpušten iz francuske vojne službe u činu maréchal de camp. Bilo je to imenovanje dovoljnim razlogom da ovaj sada poraženi časnik još jednom bude uhićen i priveden, te po nalogu samoga austrijskoga cara Franje I. upućen u Beč, gdje će se njegov nemirni život konačno smiriti i gdje će biti umirovljen. Kao general major on će nastaviti živjeti posljednje tri godine svoga života u Splitu, kamo se preselio i gdje su mu bila priređena čak dva susljedna sprovoda 1844. godine. Pokopan je, naime, najprije uz vojne počasti i uz skromnu nazočnost župnika i dvaju svećenika. Njegovi prijatelji smatrali su da ovaj austrijski maršal zaslužuje svečaniji ispraćaj pa su mu organizirali ponovljeni svečaniji sprovod kojem su prisustvovali brojni svećenici, vojni štab s oficirima i velik broj Splićana.

Značajno je pokojnikovo obrazovanje koje je fiksirano u one dvije njegove knjige. Ono je bilo veliko, a još je veće bilo njegovo vojno junaštvo i neka neobična sklonost avanturizmu. Pisao je Matutinović vrlo upućeno o Jonskim otocima i o Grčkom arhipelagu, pisao je o organizaciji malih brodica u Jadranskom moru, poznavao je financije mletačkih provincija, mnogo je znao o Dalmaciji i Albaniji, o Crnoj Gori i o mletačkoj pomorskoj trgovini. Kopiju njegova rukopisnog memoranduma, onoga duljega i napisanog u Parizu o ilirskim provincijama, osobno je zatražio Napoleon za svoju biblioteku u Parizu, a onda je isto poželio i Franjo I. za svoju u Beču. Poznato je da je piscu učeni Conrad Malte-Brun, dansko-francuski novinar, za originalni rukopis nudio čak osamnaest tisuća franaka.

Lujo Matutinović pisac je onoga trenutka u kojem se pomislilo kako se ni jedna tajna više ne nalazi na nebu. Pisci novovjekovlja zbog toga su počeli radikalno gledati u čovjekovu osjećajnost, prekapati njegovu iracionalnu i snovitu prirodu, pri čemu je sve više bilo onih koji su počeli vjerovati da razum i volja dolaze iz nutrine. Usred vremena koje je doživjelo teško objašnjiv teror, vremena u kojem je bilo ispisano mnoštvo političkih tekstova i memoranduma, nastajale su i neizmjerne količine plačljive književnosti. Daljine su se svakodnevno smanjivale, putovalo se sve brže, ali zato i manje uzbudljivo, odijevalo se sve jednostavnije, ali zato i sve praktičnije. S britanskih otoka stizalo je najviše ekonomskih inovacija. Englezi, Irci i Škoti pokazali su se pred Europljanima, ali i Amerikancima kao proroci liberalizma. Iz tog svijeta prvi je put odaslana vijest o kapitalu koji je najprije tiho, a onda sve glasnije proglašen novim gospodarom svijeta. Iz Velike Britanije stizali su i prvi sindikalni proglasi, najavljeni su prvi ulični otpori. S Otoka na kontinent došle su prve anarhističke ideje.

Prosperov zaprepašten zbog znamenitog Hrvata: ‘Umjesto da se po njemu nazivaju škole i ulice’

Hrvatski Srbin sudjelovao u ondašnjim ratovima

I Lujo Matutinović, kao i mnogi njegovi vršnjaci, bio je žrtva toga vremena u kojem su se režimi, pa tako i okolnosti, prebrzo mijenjali. Isto tako mijenjale su se i lojalnosti. Postoje dokazi o Matutinovićevu iskazivanju lojalnosti Francuskoj, što mu s obzirom na pogibiju strica i nije bilo teško, ali isto tako bio je on lojalan nešto kasnije austrijskom caru. Između tih različitih lojalnosti protegnula se linija života ovoga talentiranog i hrabrog čovjeka koji je život potrošio na tuđim bojištima. Kada se danas čitaju njegovi tekstovi, onda je iz njih vidljivo da je ovaj čovjek u svom kaotičnom vremenu posve racionalno analizirao dalmatinski zavičaj te da je vjerovao kako ga se dobrim vođenjem i pametnim zakonima može u samo sedam godina dovesti u red najrazvijenijih krajeva svijeta.

Bio je čovjek snažnih osjećaja koji je prvo slijepo povjerovao u Napoleonovu neprolaznost, bio je čovjek koji je na pozadini svjetskih prilika hrabro iskušavao svoju osobnost. Igrom slučaja oblačio je i svlačio uniforme svih mogućih vojski, pa čak i onih koje su, kako je otvoreno pisao, bile ubojice njegove obitelji. Lujo Matutinović u svojim je rukopisima deklarirao kako želi pisati istinu i kako ne želi ništa dodati da bi je umanjio ili uljepšao. Njegovi rukopisi nažalost nisu bili tiskani, ali su, našavši se u francuskim i bečkim vojnim knjižnicama, bili ne jednom čitani, i to od najmoćnijih ljudi. Svi oni mogli su te rukopise dobiti osim njihova pisca koji je doživio da uhite ne samo njega nego i njegove rukopise.

I jedan je hrvatski Srbin, doduše ne časnik kao Matutinović nego samo kaplar, sudjelovao u ondašnjim ratovima. I on je bio memoarist koji se borio u austrijskim trupama 1797. protiv Francuza, da bi onda negdje na području Grubišnoga Polja, čim je završio svoje memoare, dao iste uvezati u kožu. Prezivao se Karanović, a osim svog ratnog dnevnika na njemačkom jeziku napisao je i jedan tekst u obranu francuskog kralja Luja XVI. u povodu njegove mučeničke smrti koju je opisao do najmanjeg detalja. Karanović je uz to i autor i jedne ljekaruše jer se kao rashodovani vojnik bavio pčelarstvom i na njemačkom sistematično čitao fiziokratske spise. Pisao je ovaj Srbin kajkavskim narječjem i latinicom, ali ima tekstova koje je zbog egzotike ispisivao crkvenoslavenskom ćirilicom, tako da je od njega sačuvan i jedan heretički zapis koji je preuzet iz bogumilskih izvora. Sebi i svom vojničkom društvu Karanović je za zabavu izmislio pseudonim pa se prozvao Kaparapanopović i tako se potpisivao. Dok je Matutinoviću rat bio sudbina, ovome kaplaru bio je on tek prozor u svijet koji baš i nije najbolje razumio.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr

Autor:Slobodan Prosperov Novak/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.