Najrazornije američko oružje trebalo je uništavati ruske bunkere

SAD su jedina država koja je u praksi iskoristila nuklearno oružje. Na kraju Drugog svjetskog rata bacili su dvije bombe na Japan, bombu nadimka Little Boy na Hirošimu i nadimka Fat Man na Nagasaki. Nakon Drugog svjetskog rata uslijedio je period Hladnog rata u kojem su se države zapadnog i istočnog bloka nadmetale u nuklearnom naoružanju. SAD i SSSR su se natjecale tko će imati razornije oružje, iako ono nije bilo korišteno u praksi. To je bila politika odvraćanja.

Najmoćnija bomba koju su američki inženjeri napravili za zastrašivanje Rusije je termonuklearna bomba B53. To je oružje visoke razorne moći namijenjeno za uništavanje bunkera.

Razorna moć ove bombe je devet megatona, a ona je postala najmoćnije oružje američkog arsenala nakon što je serija nuklearki B41 povučena 1976. godine. Ova bomba bila je osnova bojeve glave W-53 koju je nosila raketa Titan II, koja je povučena iz upotrebe 1987 godine.

65 years ago today, the United States conducted the Oak thermonuclear bomb test on a barge in the lagoon at Enewetak Atoll. The 8.9 Megaton explosion—the sixth-largest US test—blasted a crater 5,740 feet wide and 204 feet deep. This device evolved into the B53 bomb/W53 warhead. pic.twitter.com/L5WgeLudKe

— Stephen Schwartz (@AtomicAnalyst) June 29, 2023

Težila je više od četiri tone

Razvoj oružja započeo je 1955. godine u Los Alamos National Laboratory, temeljen na ranijim oružjima Mk 21 i Mk 46. U ožujku 1958. Strateška zračna komanda izdala je zahtjev za novu bombu klase C (manje od pet tona, megatonskog dometa) kako bi zamijenila raniji Mk 41. Revidirana verzija Mk 46 postala je TX-53 1959. godine. Razvojna bojna glava TX-53 očito nikada nije testirana, iako je eksperimentalni prethodnik TX-46 detoniran 28. lipnja 1958. pod imenom Hardtack Oak, s razornom moći od 8,9 megatona.

Gotovo je, NATO povlači radikalan potez: ‘Moramo, to je direktna poruka protivnicima’

Mk 53 ušla je u proizvodnju 1962. godine i proizvodila se do lipnja 1965. godine. Proizvedeno je oko 340 bombi. Ušla je u službu na zrakoplovima B-47 Stratojet, B-52G Stratofortress i B-58 Hustler sredinom 1960-ih. Od 1968. preimenovana je u B53.

B53 je bila duga 3,76 metara s promjerom od 1,27 metara. Težila je 4,010 kilograma, uključujući bojnu glavu W53, padobranski sustav i aluminijski noseći potporanj koji joj je omogućavao da bude položena na tlo bez detonacije. Imala je pet padobrana čije je raspoređivanje ovisilo o načinu dostave, s glavnim padobranima korištenim samo za dostavu polaganjem.

A B-52G with a 9 megaton B53 bomb far right March 1982. pic.twitter.com/3IUs2l3Ed6

— J.J. (@kadonkey) March 7, 2023

Zamišljena kao uništavač bunkera

Bojna glava W53 B53 koristila je visoko obogaćeni uran umjesto plutonija za fisiju, s mješavinom litij-6 deuterida za fuziju. Izrađene su dvije varijante: B53-Y1, “prljava” oružja sa sekundarnom ovojnicom od U-238, i B53-Y2 “čista” verzija s nesekundarnom (olovna ili volframova) sekundarna ovojnica. Eksplozivna moć za Y1 verziju je deklasificirana 2014. godine kao 9 megatona.

Godine 1988. neke B53 bombe su nadograđene na varijantu B53 Mod 1 (B53-1) radi poboljšanja sigurnosti oružja i kompatibilnosti s G/H varijantama B52 bombardera. Tijekom ove nadogradnje oružje je izgubilo potpunu mogućnost aktiviranja, zadržavajući samo način aktiviranja polaganjem.

B53 je bila namijenjena kao oružje za uništavanje bunkera, koristeći površinsku eksploziju nakon polaganja kako bi prenijela udarni val kroz zemlju i srušila metu. Namjena su im bila napadi na sovjetska podzemna skloništa za vodstvo u području Čekhov/Sharapovo južno od Moskve Za tu svrhu zamijenila ju je penetracijska bomba B61 Mod 11, koja prodire u površinu kako bi isporučila puno više svoje eksplozivne energije u tlo i stoga treba puno manju razornu moć za postizanje istih učinaka.

Two Pantex Plant employees examine the final B53 bomb prior to its dismantling. The B53 was a two-stage thermonuclear bomb with a nuclear yield of nine megatons. the whole bomb weighs approximately 8,850 pounds 📷 Courtesy of NNSA. pic.twitter.com/wtsSq2q0Xf

— J.J. (@kadonkey) December 26, 2020

Zadržali su ih za obranu planeta

B53 je trebala biti povučena 1980-ih, ali 50 jedinica ostalo je u aktivnom skladištu do raspoređivanja B61-11 1997. Tada su zastarjele B53 bombe bile planirane za neposrednu demontažu; međutim, proces demontaže jedinica bio je znatno otežan zbog sigurnosnih problema i nedostatka resursa. Posljednja preostala B53 bomba započela je proces demontaže u utorak, 25. listopada 2011. u postrojenju Pantex Ministarstva energetike.

Putinovo najmoćnije oružje: Uništava sve, a prozori pucaju i na 900 kilometara udaljenosti

Izvještaj GAO-a iz travnja 2014. napominje da Nacionalna uprava za nuklearnu sigurnost (NNSA) zadržava konzervirane podsklopove (CSAs) “povezane s određenom bojevom glavom označenom kao višak u Direktivi za proizvodnju i planiranje iz 2012., a zadržavaju se u neodređenom stanju do evaluacije na visokoj razini njihove upotrebe u planetarnoj obrani protiv asteroida koji se kreću prema Zemlji.” U svojoj proračunskoj zahtjevnici za fiskalnu godinu 2015. NNSA je napomenula da je demontaža komponente B53 “odgođena”, što je navelo neke promatrače da zaključe da bi to ustvari mogle biti bojeve glave CSA koje zadržavaju za potencijalne svrhe planetarne obrane.

Pod pretpostavkom detonacije na optimalnoj visini, eksplozija od 9 megatona rezultirala bi vatrenom kuglom promjera oko 2,9 do 3,4 milje (4,7 do 5,5 km). Emitirana toplina bila bi dovoljna da izazove smrtonosne opekline svakoj nezaštićenoj osobi unutar radijusa od 32 kilometra. Udarni efekti bili bi dovoljni da sruše većinu stambenih i industrijskih struktura unutar radijusa od 14 kilometara; unutar 6 kilometara gotovo sve nadzemne strukture bile bi uništene, a udarni efekti bi ubili gotovo sve ljude uhvaćene u eksploziji.