Kolektivna amnezija drma Hrvate: Podsjetite se kako smo zaista živjeli u Jugi

Hoće li Milanović još jednom rukopoložiti svog nasljednika u SDP-u, kojeg je tijekom svog predsjednikovanja strankom potpuno očistio od svih autentičnih političara i sveo stranku na klimoglavce i bezveznjake? Navodno bi stranku trebao preuzeti Siniša Hajdaš Dončić, Milanovićev neuspješni čovjek od povjerenja dok je bio neuspješni premijer. Da je stranka kadrovski devastirana nije sporno, ali Dončić samo jamči nastavak politika koje su i dovele do erozije SDP-a i toga da je HDZ bez muke došao do trećeg mandata unatoč tomu što se Remetinec u međuvremenu lijepo napunio bivšim HDZ-ovim ministrima i zastupnicima.

Hajdaš Dončić ostao je zapamćen po tome što je po Milanovićevoj direktivi svojevremeno pokušao mimo natječaja imenovati Krunoslava Šamsa na čelo Zračne luke Zagreb, ali je stvar propala kad su mediji provalili namještaljku pa je potom Milanović stao iza poslušnog i pouzdanog Siniše i rekao da nije riječ o uhljebljivanju nego o “prekomandi unutar sustava” (za što se nekima sudilo!). Na kraju Hajdašu Dončiću nije preostalo ništa drugo nego poništiti natječaj, uz izgovor da je posrijedi bio “splet nesretnih okolnosti”. Dođe li na čelo SDP-a bez natječaja, opet po direktivi Zorana Milanovića koji očito voli prekomande “unutar sustava”, bit će to još jedan splet nesretnih okolnosti, kako za SDP tako i za Hrvatsku. Hajdaš Dončić isluženi je i potrošeni partijski aparatčik bez karizme, tu ga šije čak i bolno neupečatljivi Peđa. A Hrvatska treba jaku oporbu i suvisao SDP jer svaka vlast treba korektiv i kontrolu u vidu jake oporbe. Ako se kad pitate zašto se HDZ i Plenković ponašaju kako se ponašaju, odgovor je “zato što mogu”. Zbog toga većina ljudi radi većinu stvari. Zašto mogu? Zato što je oporba takva kakva je.

Peđu bi mogao zamijeniti netko od široj javnosti uglavnom anonimnih mladih kadrova – ili netko poput Picule, jednog od rijetkih “disidenata” iz stare garde koji nisu pod Milanovićevim utjecajem. Ali to se, kako se čini, neće dogoditi – jer Milanovićev ego to neće dopustiti. I tu dolazimo do osnovnog problema današnjeg SDP-a – to je i dalje takoreći Milanovićeva privatna prćija iako on više formalno nije član stranke. Nije sporno da se SDP mora riješiti Peđe Grbina jer on na izborima ne bi pobijedio ni da HDZ vodi Banožić. Ali Peđa nije problem sam po sebi, on je isto tako Milanovićev izbor. Ono čega se SDP stvarno treba riješiti da bi prosperirao jest – Milanovićev utjecaj u stranci. Dok se to ne dogodi, Milanović je taj koji će kadrovirati, smjenjivati i postavljati neuspješne i nesposobne šefove stranke kao što je nekoć smjenjivao i postavljao neuspješne i nesposobne ministre, na svoju sliku i priliku.

Bavi se fašizmom, ali ne i obnovom

Obnova od potresa u Sisku stoji. Barem kad je riječ o objektima u nadležnosti Grada. Sad je posve sigurno da odobrena EU sredstva neće biti iskorištena, iako je Plenković u Bruxellesu svojevremeno – na svoju i sramotu svoje vlade – užicao znatno produljenje roka. O tome se već dulje govori i piše u sisačkim lokalnim medijima, no bez većeg odjeka u javnosti dok ovog tjedna ministarstvo nije optužilo gradonačelnicu Ikić Baniček za potpunu nekooperativnost, zbog čega će sredstva namijenjena Sisku morati vratiti. Da podsjetim, to je ona ostrašćena partizanka koja je svojevremeno zabranila Caritasu – koji je hranio Siščane nakon potresa – da prikuplja sredstva u njezinu gradu za potrebe pučke kuhinje “jer nije sekularan”, blajburške žrtve nazvala “navodnima”, a komemoraciju “balom vampira”, ona koja tvrdi da nema srednjeg puta između fašizma i antifašizma – dakle, da je svatko tko se aktivno ne bori protiv fašizma fašist, a fašizam je sve što ona ne odobrava. Riječ je o ženi za koju je čak i Puhovski rekao da je zbog nje Sisak najjadniji grad u Hrvatskoj.

Holjevac: ‘Jeste li primijetili tko baš nikada nije gostovao kod Stankovića, a koga uredno zove?’

O ženi koja je kažnjena jer je odbila USKOK-u dati na uvid dokumentaciju kad je htio istražiti sumnje u kriminal u gradskoj upravi. To je pravdala time da je “istražuje HDZ” pa zato ne da ni zrna žita neprijatelju, ni jedan papir policiji. A riječ je bila navodno o aferi “Kopa beach”, gdje se zauzela da posao vrijedan 10 milijuna kuna dobije netom osnovana udruga čiji su čelni ljudi njezini bliski suradnici, pri čemu nije poznata ni sudbina projekta ni novca. Nepoznanica je i utrošak 50 milijuna kuna kredita za infrastrukturne projekte koje nitko nije vidio. Ikić Baniček 2021. dala je tiskati jumbo-plakate sa svojom slikom i tekstom: “Uspjeli smo! Siščani će imati pravo na 100 % državne obnove!”, o trošku Grada. Bilo je nejasno u čemu je uspjela, jer da će Sisak biti na popisu gradova kojima će država u potpunosti financirati obnovu, nikad nije bilo sporno. E, sad ispada da ipak jest.

Ako prođe, prođe

Na upite novinara Večernjeg o utrošenim sredstvima iz Fonda solidarnosti iz Grada su odgovorili da “ne žele reagirati na HDZ-ove laži”. Nije ni da se HDZ-u može puno vjerovati, zar ne?
No problem je što nisu odgovarali ni na upite lokalnih sisačkih portala prije nego što ih je HDZ prozvao: Sisakportal je i prije postavljao pitanje gdje je zapela obnova objekata u nadležnosti Grada Siska, ustvrdivši da se dizalice vide samo kod objekata kojima upravlja Županija, ali ne i kod onih u vlasništvu Grada, te kako će novac ostati neiskorišten. Sredstva su odobrena još sredinom 2022., a od 11 projekata završen je samo jedan, onaj najmanji. Gradski muzej Sisak od svibnja 2022. nije ugovorio izradu projektne dokumentacije za upravnu zgradu muzeja i Stari grad Sisak, te je propuštena mogućnost obnove konstrukcije Starog grada.

“Grad Sisak uzastopno nepravedno i netočno iznosi podatak kako radovi nisu mogli započeti zbog zahtjevne konzervatorske dokumentacije. Primjerice, za Stari grad Sisak sva potrebna konzervatorska dokumentacija izrađena je prije potresa. Postupci su vrlo jasni, rokovi za izdavanje akata maksimalno 15 dana od dana predaje, što je regulirano sustavom eDozvole, a postupci javne nabave skraćeni. Za usporedbu, na prostoru grada Gline ukupno je odobreno 12 programa, od kojih je 10 u provedbi obnove konstrukcije i radovi vrlo dobro napreduju”, poručuju iz ministarstva gradonačelnici. Ako ste pomislili da HDZ mulja pa pomaže “svom” gradonačelniku, a ne i mrskoj SDP-ovki – Glina također ima oporbenog gradonačelnika, neovisnog mladog geodeta. Izgleda da je gradonačelnici Ikić Baniček ipak najvažnije pokazati srednji HDZ-u, s kojim ne želi razgovarati ni o čemu, kao ni s USKOK-om ni DORH-om, jer su to sve neprijateljske institucije pod kontrolom ustaškog režima. A ako se grad, jedini od potresom pogođenih, ne obnovi, ona će moći kriviti HDZ i ministarstvo i tako i dalje skupljati političke bodove prikazujući razrušeni grad žrtvom HDZ-ove nebrige, po uzoru na kolegu Tomaševića. Pa ako prođe, prođe. Dosad joj je prolazilo iako je Sisak očit primjer nemarnog upravljanja gradom i mimo potresa.

Manje je više

Po svim mjerljivim ekonomskim pokazateljima, Hrvatska nikad u povijesti nije stajala bolje u odnosu na zapad Europe. Nitko ne zna zašto i kako, neki kažu da je to zbog fondova EU-a, neki da je zbog turizma, Schengena, uvođenja eura. Nitko ne smatra ni da je to zbog naročito sposobne Vlade, osim naravno same Vlade. No barem nisu uspjeli napraviti veću štetu ekonomiji, što je više nego što se može reći za većinu dosadašnjih – za Milanovićeva mandata plaće su porasle za vrtoglavih 14 eura. Upravo je ekonomija u pozadini činjenice da je HDZ uspio dogurati do trećeg mandata jer je HDZ ionako već dulje ideološki prilično sterilan. Hrvatski BDP prešao je 20.000 eura po stanovniku i približio se 80 % prosjeka u EU-u, stopa rasta najveća je u EU-u, nezaposlenost pala gotovo na razinu prirodne, zaposlenih nikad nije bilo više, a nezaposlenih nikad nije bilo manje, računajući i podatke za Hrvatsku u SFRJ. Plaće su porasle iznad očekivanja zbog nestašice radne snage, tako da sad u Zagrebu iznose više od 1600 eura neto, a na razini Hrvatske trenutno nešto manje od 1400. Još u ožujku iznosile su 1326 eura, što je realan rast (dakle, kad se oduzme inflacija) veći od 6 posto godišnje. Daleko je to još od Njemačke, ali nju ionako nikad nećemo stići, ponajviše zato što nismo Nijemci. No to više nije noć i dan razlika kakva je bila nekad, pa i ne tako davno.

No nikad ne može biti toliko bolje da Hrvati ne bi mogli reći da nam je ipak gore nego prije. A dobar dio njih nikad neće priznati da nam je bolje nego što nam je bilo u Jugi. I nikakvi brojevi i argumenti tu ne pomažu. Dapače, jako će se naljutiti ako im kažete da smo imali redukcije struje i grijanja, vožnju par-nepar, da smo sve od kave do traperica i od banana do ulja švercali iz Trsta i plaćali polog za prelazak granice, da smo benzin kupovali na bonove i da je novac popodne vrijedio jedno deset posto manje nego ujutro. O telefonskom priključku od 2000 maraka – što je tada bilo nekoliko solidnih mjesečnih plaća – koji se čekao godinu-dvije da ne govorim. To mnogi dožive kao osobnu uvredu. Reći će vam da prosjek ne znači ništa i poslužiti se idiotskom usporedbom sa sarmom, mesom i zeljem. Da je statistika bezveze stvar. Ekonomisti socijalističke provenijencije gunđat će da nam treba teška industrija jer su softver i tehnološke tvrtke bezveze, a turizam je još više bezveze. A neki pak jednostavno imaju potrebu biti zlonamjerni jer je sve drugo u Hrvatskoj socijalno neprihvatljivo. Iako će im svatko tko je osamdesetih radio u Njemačkoj rado potvrditi da je ondje mogao u danu zaraditi više nego u škveru za mjesec dana za isti posao.

Holjevac bez dlake na jeziku: ‘Samo je jedan političar bio bahatiji od Milanovića’

No ipak, išao sam malo provjeriti službene podatke SFRJ – pa reda radi, prosječna je plaća prije 40 godina, 1984. – dok je Vladu vodila Milka Planinc – u Jugoslaviji iznosila, preračunato u “čvrstu valutu”, 106 dolara i 82 centa. Danas bi to bilo, preračunato za inflaciju, 324 dolara – dakle, petnaestak puta manje u apsolutnom iznosu i oko pet puta manje kad se uračuna porast cijena, od onog koliko je danas u Hrvatskoj prosjek plaće. A sad, slobodni ste reći da su si svi mogli priuštiti fićeke i jugiće, a da danas malo tko može kupiti novi Mercedes, a još manje Ferrari, da je čekanje u redovima za mlijeko u najlon-vrećici (jer je tetrapak bio preskup) zapravo bilo zabavno, da se moglo spavati na klupi u parku i da su svi išli na more (malo morgen!) i da je statistika propagandna laž. I papagajiti o besplatnom zdravstvu i o tome da su svi išli na more.
Valjda je to ipak do toga da smo takav narod, jednostavno volimo kukati.

Nekima je ipak bolje

No nije svima dobro. Nekima je puno bolje. Jedan od njih svakako je Pupovac, koji je čvrsto odlučio biti novi-stari predsjednik Odbora za ljudska prava. Milorada je, na Miloradov prijedlog, predložio klub zastupnika nacionalnih manjina u kojem glavnu riječ vodi Milorad. Plenković je imao ideju da to uvali oporbi, da ona imenuje Milorada na to mjesto, ali oporba – naravno – ne želi pomagati HDZ-u da učvrsti koaliciju s DP-om i elegenatno riješi svoj problem. A ne želi pomagati ni Miloradu jer, kažu, on za njih ionako nije oporba. Iako prijedlog nikad nije službeno ni došao do Peđe Grbina i Sandre Benčić, oni su se nedvojbeno izjasnili o tome. Benčić smatra da se DP ponaša diskriminatorno prema srpskoj manjini, otjelovljenoj u liku i djelu Milorada Pupovca, ali oni mu ne žele pomoći da ne bude diskriminiran.

Neosporno je – saborski su odbori podijeljeni dogovorom HDZ-a i oporbe, onaj za ljudska prava pripao je vladajućima. Pupovac više nije među vladajućima pa nema što tražiti na čelu tog odbora, a oporba ga ne želi među sobom i kažu da bi oni, da je to njihov odbor, ionako imenovali nekog drugog pa je problem očito samo u Pupovcu kao takvom. Jer se, po običaju, gura gdje ga nitko ne želi.

Grmoja je u pravu kad kaže da su ljudska prava puno šira priča od manjinskih i da treba prestati s tom praksom da to uvijek pripada klubu manjina. Uostalom, ni jedan oporbeni klub od samo tri zastupnika nema predsjednika odbora, tim više što su i ta tri izabrana prema povlaštenom izbornom sustavu za manjine pa mogu ući u Sabor i sa stotinjak glasova.

Ali Pupovac nam nudi rješenje. Da ga pošaljemo u Bruxelles na plaćicu od 8 tisuća eura plus troškovi. Pa se našao na listi kandidata “Fair play” liste koju vodi IDS-ov Valter Flego. Na zadnjem, 12. mjestu, ali uz mogućnost da uđe uz pomoć preferencijskih glasova. A ideja mu je odlična – na plakatu koji je naručio kako bi po običaju reklamirao sebe o trošku poreznih obveznika, i vjerojatno iz sredstava namijenjenih za manjine, a ne za njegovu samopromociju, na francuskom piše: “Pupovac napušta Hrvatsku, sad igra za Bruxelles!” Možda se nada da ćemo svi glasati za njega samo da ga se riješimo jer zna da nitko neće glasati za njega iz nekih drugih razloga. Gotovo da bi čovjek i došao u iskušenje kad ne bi znao kolika je ondje plaća i koliko je Pupovac spretan u izvlačenju novca, uglavnom za sebe. Gotovo. Ali najbolje je da se problem riješi tako da ga se konačno pošalje u političku ropotarnicu, u brigadu zaboravljenih političara. Jedino mu je ondje mjesto.