KARDINAL STEPINAC: ‘Masonerija je vječni neprijatelj Katoličke crkve i svih Hrvata’

Povijesna je činjenica da je blaženi kardinal Alojzije Stepinac bio kritičar i ustaškog i komunističkog režima. Povijesna je činjenica da je služio rimskom papi i bio odan Katoličkoj crkvi. Iz udžbenika se zna da je odbio Titovu ponudu o formiranju hrvatske katoličke crkve, odnosno njezinu odcjepljenju od Vatikana. Da mu je suđenje bilo montirani proces, danas priznaju ili šuteći potvrđuju i sami komunisti. A tek tu i tamo, uglavnom u katoličkim medijima, možete doznati i da je Stepinac u svojim propovijedima ne samo kritizirao masone nego im se i suprotstavljao i prokazivao njihove članove.

Utjecajna i tajnovita “upregačena” elita, infiltrirana u najviše redove svjetskog establišmenta i svih mogućih ideoloških režima, morala je nešto poduzeti. Stepinac je uhapšen, osuđen i zatvoren. Polako je trovan, da bi na kraju umro u rodnom Krašiću. A prije toga Partiju je razbjesnila odluka Vatikana da se Stepincu dodijeli titula kardinala. Njegovo suđenje i zatvaranje izazvalo je zgražanje zemalja zapadne demokracije koje su ipak željele Tita i njegovu socijalističku, a od Moskve neovisnu, Jugoslaviju u blokovskoj podjeli svijeta zadržati na svojoj strani. Pa su žrtvovali nekog tamo kardinala u nekoj tamo Hrvatskoj.

Tijekom jedne audijencije u Vatikanu 1946. jedan je hrvatski hodočasnik upitao papu Pija XII.: “Svetosti, kad će nadbiskup Stepinac biti imenovan kardinalom?”. Papa je u prvi mah produžio s pozdravljanjem drugih hodočasnika, a onda se naglo okrenuo i odgovorio: “Nemate kardinala, ali imate sveca!”.

Papa Ivan Pavao II. bio je toliko zaljubljen u Hrvatsku da je napravio gotovo presedan posjetivši istu zemlju čak tri puta, a kardinala Stepinca konačno je proglasio blaženim u Mariji Bistrici. Benedikt XVI. možda bi ga proglasio svetim, ali nije stigao zbog kratkog pontifikata.

 Pljuska usred Rima

Dolaskom pape Ivana XXIII. mijenja se politika Vatikana prema komunističkim državama, što je konačno rezultiralo i uspostavom diplomatskih odnosa između Svete Stolice i SFRJ 1970., u vrijeme kada je hrvatski kardinal Franjo Šeper bio na dužnosti pročelnika Kongregacije za nauk vjere i time postigao najviše mjesto u crkvenoj hijerarhiji u povijesti Crkve u Hrvata.

I najednom – od toga da “nemamo kardinala, ali imamo sveca” i blaženika, na čijem se grobu u zagrebačkoj prvostolnici molio papa – došli smo do toga da sadašnji papa saziva kojekakve mješovite katoličko-pravoslavne komisije o Stepinčevu životu, liku i djelu, za mišljenje zove srpskog patrijarha kojeg iz nekog razloga naziva velikim, sve do pljuske koju je nedavno opalio premijeru Plenkoviću usred Rima poručivši mu, kao neukom djetetu, “da s kanonizacijom Stepinca treba strpljenja”.

Kako je došlo do ovako velikog zaokreta u stavu Svete Stolice o blaženom zagrebačkom nadbiskupu?

Prvo se prisjetimo da je Stepinac u svom dnevniku 30-ih godina prošlog stoljeća masoneriju nazivao “vječnim neprijateljem Katoličke crkve i hrvatskog naroda”.

“U Jugoslaviji vlada danas masonerija. Nažalost, i u srcu hrvatskog naroda u Zagrebu ugnijezdila se ta paklena družba, leglo nemorala, korupcije i svakog nepoštenja, zakleti neprijatelji Crkve katoličke, pa prema tome i hrvatskog naroda. Bez znanja i odobrenja masonerije ne može nitko doći na položaj. Nije šala uhvatiti se s njom ukoštac, a ipak se mora u interesu Crkve, naroda hrvatskog i same države Jugoslavije, ako misli dalje egzistirati. Jer ovo nasilje koje danas vlada, podržava masonerija…”, napisao je Stepinac u svom dnevniku 30. svibnja 1934.

Za njega je Kraljevina Jugoslavija bila poredak koji daje zaštitu masonima, ali još je gorim sustavom smatrao Austo-Ugarsku Monarhiju. Stepinac je doživljavao državne službe i ostale državne institucije kao manje masonske lože te je s nasljednikom austrougarskoga prijestolja Franzom Ferdinandom pokušavao iskorijeniti “masonski duh” u Beču. A kao veliki borac protiv segregacije koju je vršila vlast na vjernike svih vrsta, Stepinac je svim svojim bićem pokušao stati na kraj toj bešćutnoj organizaciji.

Kardinalovi zapisi

Evo još nekih kardinalovih zapisa o masoneriji. Stepinac je 27. travnja 1935. zapisao: “Sinoć je policija plijenila u sjemeništu bogoslovskom brošure koje izdaje UDSK. Zaplijenila je brošuru ‘Tko vlada u Rusiji’ i ‘Židovska masonerija’. Iz ovog se očito vidi da kod nas ima vlast masonerija, odnosno Židovi, jer je masonerija samo njihovo oruđe. Hrvatski narod, a ni Jugoslavija neće imati mira dok se ne riješi ovog prokletog sjemena masonskog, koje se poput šišmiša skriva i iz busije udara na sv. Crkvu katoličku, najjače uporište naroda i domovine i moralnog poretka“.

Dana 17. veljače 1935. Stepinac je izjavio: “Danas je bila zaista silna navala svijeta na papinskoj proslavi i sigurno je bilo neugodno protivnicima katolicizma. Bio sam neodlučan da li da istupim ili ne i ja na govornicu, jer nije običaj da biskup govori u ovakvim zgodama. Ali živimo u iznimnim, teškim i borbenim vremenima. U strahovitoj borbi s masonerijom, sektaštvom itd., a državna vlast pod uplivom masona goni nas gdje može. Ne daju nam da se javljamo u štampi pa sam smatrao za uputno da ovdje jasno istaknem našu odlučnu volju da se poštuju prava Katoličke crkve. Masonske Novosti, taj najodurniji masonski list, tendenciozno je po običaju iznio neke stvari u krivom svjetlu“ (iz knjige Ivana Mužića: O sekti masona, Matica hrvatska, Split, 1999.).

Stotinu loža

A kada danas spomenemo činjenicu da je izbor pape Franje javno u medijima i vlastitim glasilima podržalo više od stotinu svjetskih masonskih loža, stvari u vezi s odugovlačenjem s kanonizacijom hrvatskog blaženika postaju mnogo jasnije.

Kako izgleda masonerija na djelu, Stepinac je doznao iz masonskog projekta Španjolskoga građanskog rata. Što je vidio? Vidio je kako se stvara republika: kroz progon i ubijanje svećenika, rušenje crkava i silovanje redovnica. Shvatio je svu srž zla u masonskom pokretu pa stoga ne treba čuditi oštrina njegovih propovijedi protiv tog tajnog udruženja.

Početkom Drugoga svjetskog rata dolazi do stvaranja NDH, koju je na Radiju Zagrebu proglasio mason Slavko Kvaternik. Prije toga, tadašnji politički vođa Hrvata i vicepremijer u Kraljevini Jugoslaviji, mason Vladko Maček, ne želi podržati Hitlera i ustaše i biva maknut s političke scene. S druge strane, vođa pokreta otpora je mason Josip Broz Tito i kako god da okrenete, kako god da rat završi, masoni su na dobitku i imaju osiguranu pobjedu i buduću vlast. Stepinac je bio svjestan u kakvim se okolnostima i političkim igrama našla Hrvatska i stoga je imao otklon i od ustaškog režima i od Tita. A sam ustaški režim, zločinački kakav je bio, namjerno je takvim napravljen samo da bi se Hrvati kompromitirali kao narod. Jer, oslonac hrvatske obrane bilo je hrvatsko domobranstvo i činilo je 90 posto hrvatskih oružanih snaga, dok su ustaški odredi činili samo 10 posto, no njihovi zločini imali su funkciju ocrnjivanja hrvatskog naroda.

E, sad odakle tolika mržnja masona prema Hrvatima? Možda u činjenici da su Hrvati kroz povijest više bili papisti nego katolici, otkako je knez Branimir prisegnuo papi Aragonu da Hrvati nikad neće osvajati tuđe, da će braniti samo svoje i da se zaklinju na vjernost papi? To zasigurno, jer ako masoni ikoga mrze to je, kako ga zovu, “onaj čovjek u bijelom”, tj. papa.

Zato, vratimo se još malo u povijest. Godina je 1848. U Europi bjesne tzv. građanske revolucije (iako danas znamo da im je cilj bio dokinuti sve monarhije i kraljevske dinastije kako bi na svijetu ostala samo dinastija Windsor i jedna monarhija – Britansko Carstvo). Jedna takva odvija se u Beču i dinastija Habsburgovaca (inače jedina katolička među velikim nasljednim dinastijama u Europi) u pomoć zove svog generala, Hrvata bana Jelačića, koji situaciju u Beču uskoro dovodi “u normalu”, čime je pomrsio račune masoneriji da i od Habsburške Monarhije naprave republiku bez kralja i nasljedne krune.

Mason Karl Marx, pravim imenom Mondekar Levi, bio je toliko bijesan na Hrvata Josipa Jelačića koji mu je ugušio revoluciju u Beču, da je izjavio kako “treba istrijebiti Hrvate, tu bljuvotinu od naroda”!

I otud sva mržnja masona najprije prema Hrvatima, a uzmemo li u obzir činjenicu da su se masoni infiltrirali u sam vrh Katoličke crkve, onda i prema kardinalu Stepincu i njegovoj kanonizaciji.

Ovdje spomenimo još goru sudbinu koju je doživio jedan drugi svećenik Katoličke crkve koji se usudio suprotstaviti masonima. Godine 1917. u veljači Velika masonska loža u Londonu, na svoju 200. obljetnicu, objavila je otvoreni rat protiv Katoličke crkve koji je sveti Maksimilijan Kolbe ovako opisao: “U Rimu je 17. veljače na dan smrti Giordana Bruna organizirana velika masonska manifestacija. Masonska je povorka, na putu prema njegovu spomeniku, prolazila ulicama talijanskoga glavnog grada te se dugo zadržala na Trgu svetoga Petra, mašući pod papinim prozorom crnom zastavom sa slikom svetoga Mihaela Arkanđela pod Luciferovim nogama. Transparenti su veličali Sotonu, a jedan od natpisa je glasio: ‘Sotona će upravljati Vatikanom, a papa će mu služiti kao švicarska garda'”.

Kao svoj odgovor na taj napad na Katoličku crkvu, osniva 16. listopada 1917. – dakle, gotovo istodobno s Oktobarskom revolucijom i fatimskim ukazanjima u Portugalu – s još šestoricom braće konventualaca katoličku marijansku organizaciju Vojska Bezgrešne, s ciljem da molitvom preobrati masone, ali i za promicanje katoličkih vrijednosti, posebno širenja štovanja Blažene Djevice Marije. Kolbe je pritom uspješno koristio medije, tiskao novine, osnivao radiostanice i katolička kazališta i dr. Ubijen je u logoru Auschwitz, gdje je dobrovoljno otišao u smrt umjesto jednog Poljaka. Nacisti su njega i još devetoricu logoraša izgladnjivali do smrti, no zahvaljujući molitvi krunice, izdržao je dulje nego što bi biološki trebao. Kako ne bi dočekao blagdan Velike Gospe, nacisti su ga ipak odlučili ubiti injekcijom karbonske kiseline. Podružnicu Vojske Bezgrešne osnovao je čak i u Japanu, a kad su Amerikanci željeli Japancima pri kraju Dugoga svjetskog rata demonstrirati snagu novog oružja – atomske bombe, od svih gradova u Japanu odlučili su je baciti baš na grad u kojem je Kolbe osnovao podružnicu Vojske Bezgrešne – na Nagasaki!

Prava narav

Nikada se ne smije smetnuti s uma da je Katolička crkva kao izvorište Kristova nauka i dalje najveća prepreka masonskim eugenicima za konačnu uspostavu njihova Novog svjetskog poretka. Njihova borba usredotočena je na slabljenje te na kraju ovladavanje Crkvom. Današnja Crkva koja se boji govoriti protiv masona mogla bi se ugledati baš na blaženog Alojzija koji je još od vremena svog zaređenja za biskupa 1934. beskompromisno progovarao o pravoj naravi masonstva i zbog toga na sebe navukao nezapamćeni gnjev rušitelja Crkve.

Zaključimo stoga tekst Stepinčevim zapisom u dnevniku od 5. studenoga 1940., u kojem iznosi svoju proročku viziju: “Pobijedi li Njemačka, bit će grozan teror i propast za male narode. Pobijedi li Engleska, ostat će na vlasti masoni, Židovi, prema tome nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobijedi li SSSR, onda je đavo dobio vlast nad svijetom i pakao. Dakle, kuda ćemo, Gospodine, nego k Tebi podići oči?“