Kako je propala najskuplja tajna Jugoslavije: Napravljena je da čuva od nuklearnih napada

Aerodrom Željava, počeo je s izgradnjom 1958., a čija je gradnja trajala deset godina, bio je grandiozan projekt koji je koštao nevjerojatnih osam milijardi dolara. Ovaj podzemni aerodrom mogao je primiti 2500 ljudi i sadržavao je komore za zrakoplove, zapovjedništvo, prostorije za osoblje i druge objekte. Izgrađen u hladnoratovskoj paranoji, Željava je bila dizajnirana da izdrži udar nuklearne bombe, a na vrhu je imala radar s dometom od 1000 kilometara.

Međutim, Željava je završila neslavno tijekom rata i raspada Jugoslavije. Korištena je u borbene svrhe manje od godinu dana, a zatim uništena eksplozivom. Danas su od nje ostali samo ulazi u tunele i piste zarasle u travu i korov. Vojni aerodrom Željava, smješten na granici između Bosne i Hercegovine i Hrvatske blizu Bihaća, bio je najveći podzemni aerodrom i bivša baza Jugoslavenske narodne armije.

Poznat i kao Bihaćki aerodrom, bio je u punoj funkciji od 1968. do 1992. godine, kada je uništen detonacijom eksplozivnih sredstava prilikom povlačenja JNA.

Lokacija pomno odabrana

Nakon Drugog svjetskog rata, mnoge granice novonastalih republika nisu bile jasno definirane, pa se prava lokacija pojedinih područja mogla utvrditi samo uz pomoć katastarskih knjiga. Prema današnjem službenom statusu, radarska postaja na Ličkoj Plješivici, podzemni dio aerodroma, pista 4 te dijelovi pista 1 i 3 pripadaju Republici Hrvatskoj (općina Korenica), dok se piste 2 i 5 nalaze na teritoriju Bosne i Hercegovine i pripadaju Gradu Bihaću, pojašnjeno je na hrvatskoj Wikipediji.

Selo Željava, smješteno na sjevernom podnožju planine, djelomično je iseljeno zbog izgradnje aerodroma, pri čemu su neke kuće bile unutar kruga aerodroma. Tijekom gradnje, mjesto Baljevac je potpuno iseljeno, a njegovo groblje danas se nalazi između ulaza 3 i 4 u podzemni objekt. Put iz vojarne vodio je do podzemnog dijela baze, poznatog kao Klek ili O-505 (Objekt 505).

Lokacija objekta odabrana je nakon temeljitih studija, s naglaskom na njegov geostrateški značaj. Ključni zahtjev bio je da bude smješten dovoljno duboko unutar državnog teritorija kako bi se mogao učinkovito braniti i ravnomjerno udaljen od važnih strateških ciljeva. Prema riječima umirovljenog generala Zlatka Rendulića, 1954. godine jugoslavenski vojni vrh zaključio je da bi u slučaju napada Varšavskog pakta postojeće baze u Somboru i Batajnici bile ranjive, pa je donesena odluka za izgradnju novog objekta prema konceptu “bastiona”.

Branitelj nazvao majku koja nije znala da je u ratu, njihov razgovor je šou: ‘To nije vatromet’

Moćan objekt

Novi objekt trebao je izdržati udar bombe od 20 kilotona, a izgradnja je temeljena na švedskim modelima s kojima je Jugoslavija tada surađivala. Odabir lokacije olakšale su povoljno smještene planine u predviđenom području, a Plješevica je odabrana zbog idealnog geomorfološkog sastava. To je predstavljalo izazov za graditelje, no zadaci su bili ostvarivi. Politička i društvena situacija te razvoj vojne tehnologije opravdavali su ovaj izbor.

Jugoslavija je imala veliko iskustvo u gradnji takvih objekata širom zemlje, što je uključivalo oko četrdesetak objekata strateške namjene, izgrađenih do 1990-ih, a cijena izgradnje bila je oko 90 milijardi američkih dolara. Objekt je projektiran da služi desetljećima bez većih prepravki, opravdavajući uložena sredstva.

Geostrateške karakteristike, logistička baza i blizina pomoćnih aerodroma dodatno su povećali vojni značaj objekta. Planina je predstavljala idealnu zaštitu od iznenadnih napada, a položaj je omogućavao taktičko iznenađenje, jer su zrakoplovi mogli neprimijećeno polijetati iz radarske sjene planine. Sjeverna i sjeveroistočna strana pružale su dodatnu zaštitu zbog prostrane slavonske ravnice koja je onemogućavala prikriveno prilaženje objektu.

Tko je bio u Željavi?

Baza Željava bila je dom 117. Lovačko-Avijacijskog Puka (LAP) s 124. i 125. eskadrilom, opremljenih najsuvremenijim MiG-21 zrakoplovima. Treća eskadrila bila je smještena u Puli za obuku pilota. Na Željavi je također djelovala 352. izviđačka eskadrila, koja je bila direktno podređena Zapovjedništvu Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (RZ i PZO).

Zapovjedništvo puka i izviđačke eskadrile bilo je u podzemnom dijelu baze. Zapovjednik 117. LAP-a bio je rangiran kao potpukovnik ili pukovnik, dok je zapovjednik izviđačke eskadrile bio major ili potpukovnik. Aerodrom je imao i Zrakoplovnu bazu koja je osiguravala logistiku i druge pomoćne zadatke, smještenu u vojarni tri kilometra od aerodroma, s gorivom skladištenim u Pokoju i skladištem raketa i bombi u Vedrom Polju.

Za potrebe protuzračne obrane (PZO) objekta, bazirana je bila samostalna jedinica s pukovnikom kao zapovjednikom. Također, 51. bataljon VOJIN koristio je bazu kao lokaciju, a bio je podređen zapovjedništvu petog puka VOJIN u Zagrebu. U operativnom smislu, VOJIN je imao svoj operativni centar (OC) u objektu Klek.

Vođa hrvatskih komandosa je znao da će umrijeti: ‘Ovo je moja posljednja akcija’

Posebna privilegija

Tijekom mirnodopske upotrebe, svi zrakoplovi su bili smješteni pod zemljom, osim angažiranih zrakoplova i dežurnog para koji je uvijek bio spreman za uzlijetanje. Baza nije bila školskog tipa, već elitna borbena jedinica. Služba u bazi smatrana je čašću i vrlo značajnim postignućem. Samo najbolji su radili na Željavi, a status pilota i osoblja bio je identičan kao i u drugim jedinicama, s posebnim identifikacijskim brojevima za pilote u letu.

Svi pripadnici baze imali su riješeno stambeno pitanje, živeći sa svojim obiteljima u Bihaću, u četvrti izgrađenoj za potrebe aerodroma. Aerodrom je bio u prilici provjeravati profesionalizam i stručnost svojih članova, posebno tijekom međunarodnih kriza.

Kada je vojno-politička situacija u Jugoslaviji postala neodrživa, donesena je odluka o uništenju aerodroma kako ne bi pao u neprijateljske ruke. To je izvršeno 16. svibnja 1992. godine s 50-ak tona eksploziva, minirajući piste u cik-cak rasporedu. Uništenje aerodroma simboliziralo je i konačni pad države, budući da je napuštanje i uništavanje objekta značilo odustajanje od dotadašnje geostrateške osnove Jugoslavije.

Stanje za vrijeme Domovinskog rata

Na samom početku Domovinskog rata, JNA je podržavala pobunjene Srbe u ostvarivanju projekta Velike Srbije. Djelovali su s aerodroma u više navrata, uključujući presretanje hrvatskih MUP-ovih helikoptera tijekom balvan-revolucije 1990. godine i raketiranje televizijskog odašiljača na Sljemenu pored Zagreba 1991. godine. Također, pokušali su izvršiti atentat na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i Banske dvore u Zagrebu. Međunarodno poznat incident dogodio se kada je pilot JNA srušio helikopter promatračke misije Europske unije.

U tom razdoblju, radarska postaja na vrhu Ličke Plješevice, poznatog kao Gola Plješevica, bila je aktivna i služila je aerodromu. Nakon povlačenja JNA, postaja je ostala u sastavu 51. bataljona VOJIN, koji je obučavao pripadnike vojske tzv. RSK. Međutim, zbog ograničenja i problema s obukom, postaja je ostala na tom području. S tog položaja su djelovali prema Bihaću i okolici.

Aktivna je bila sve do kolovoza 1995. godine, kada su srpski vojnici uništili položaje i opremu pri povlačenju. Vojarna u Ličkom Petrovom Selu koristila se za služenje vojnog roka sve do akcije Oluja 1995. godine, kojom je Hrvatska oslobodila većinu svojih teritorija koje su bile pod okupacijom.

Američki reporter svijetu ispričao o Bošku i Admiri: Tražio je da ga sahrane pokraj njih

Što je s bazom danas?

Miniranjem objekata i uzletno-sletnih staza, aerodrom je potpuno onesposobljen za upotrebu. Vanjski objekti su uništeni, dok su ostaci zarasli u žbunje. Iako su vidljivi tragovi detonacija na mnogim mjestima, podzemni objekt Klek nije uništen i još uvijek je prohodan. Većina oštećenja dogodila se u posljednjih nekoliko godina zbog pljačkanja sekundarnih sirovina.

Tijekom velikosrpske agresije, cijelo područje aerodroma je minirano zbog prisutnosti crte razdvajanja. Vojarna u Ličkom Petrovom Selu sada je pod upravom Hrvatske vojske. Razmatrano je korištenje objekta kao centra za azilante, ali se od te ideje odustalo, nakon čega je vojarna postala dio vojnog poligona “Eugen Kvarternik” kod Slunja.

Hrvatska vojska je 2007. godine proglasila aerodrom i vojarnu neperspektivnima te ih napustila u skladu s pograničnim sporazumima. Grad Bihać je razmotrio mogućnost obnove pista aerodroma za civilnu upotrebu, ali je odlučeno da će se za tu namjenu proširiti postojeći aerodrom Golubić južno od Bihaća. Aerodrom je danas eventualna stanica avanturista koji istražuju ovaj zanimljivi objekt koji je “nestao” skupa s bivšom državom.