Foto: Mario Todoric / CROPIX
VAPAJ INTELEKTUALCA
+ AAA -

Jokićev potez uznemirio Prosperova: ‘Zašto Tomić i Dežulović mogu, a ova tri Hrvate ne’

Autor: Slobodan Prosperov Novak/7dnevno

Sad kad se već godinama nekadašnji lider kurikularne reforme, izvjesni dr. Jokić, nalazi na čelu nekog statističkog instituta za društvena istraživanja, o njegovoj se navodnoj, a ustvari samo propaloj, školskoj reformi ne govori ništa. Svi se ponašaju kao da je ona uspjela i kao da je sve, da ostanemo samo na lektiri, s tom problematikom u najboljem redu.

Naravno da to nije tako pa sam upravo zato odlučio ispričati, ovako ukratko za novinski format, tri književna života iz XX. stoljeća, tri života pisaca koje nikada nitko u tim Jokićevim kurikulima nije ni spomenuo. A kako i bi kad je tamo gužva nekih Tomića, Dežulovića i sličnih velikana. Dakle, ovo je bilješka o trojici zaboravljenih!

U krilu hrvatskoga komunizma još prije rata bilo je porođeno nekoliko kristalno čistih i etički osviještenih književnih opusa, ali je najvrednije od svega bilo to što je u tom razdoblju nastalo nekoliko autentičnih antistaljinističkih svjedočanstava. Jedan od najživopisnijih književnih dokumenata o zlu totalitarnog staljinizma i o ruskim logorima, ali i o sudbini hrvatskih patriota u vrijeme tadašnjih meteža, sačuvan je u knjigama jedno vrijeme ljevičarskog aktivista Antuna Cilige.

Neprijatelj Titove Jugoslavije

Taj poliglot uglavnom je objavljivao na francuskom jeziku. On je bio dugogodišnji politički emigrant i avanturist, u mladosti rusofil, ali kasnije otvoreni neprijatelj Titove Jugoslavije. Napisao je cijeli niz važnih knjiga. Rođen u Istri 1898., Ciliga se školovao u Mostaru, gdje su ga proganjali zbog protuaustrijske djelatnosti. Pridružio se socijaldemokratskom pokretu još u Križevcima, gdje je studirao gospodarstvo.




U Mađarskoj je djelovao u revolucionarnim krugovima Bele Kuna. U Pragu je ovaj znatiželjni čovjek studirao filozofiju, a u Trstu su ga onda uhapsili jer su ustanovili da je sudjelovao na nekom komunističkom kongresu. Vazda u bijegu, taj organizator seljačkih pobuna u Istri stigao je još i doktorirati filozofiju s tezom iz marksizma. Među hrvatskim radnicima propagirao je seljački pokret Stjepana Radića pa ga je Josip Broz Tito rano javno kritizirao da je skrenuo s marksističkog puta, da je nepromišljen i da ne razumije načela radničke borbe jer da je nacionalist.

U Moskvu stiže Ante Ciliga 1926. da ondje bude instruktor i informator komunističkim organizacijama u tadašnjoj Jugoslaviji. Bio je više nego je bilo očekivano blizak Lavu Trockom pa su ga zbog devijacija ubrzo isključili iz komunističke partije, ali je on, spretan kakav je bio, ipak u Petrogradu, tadašnjem Lenjingradu, na sveučilištu svejedno predavao povijest. Staljinovi krvnici uhitili su ga 1930. te su ga godinama držali u uralskim i sibirskim zatvorima.

Prosperov završio u bolnici, tamo došao do iznenađujućeg otkrića: ‘Ostao sam u šoku’




Sovjetska zemlja laži

Uspio se ipak osloboditi pa je preko Poljske stigao u Pariz, gdje je odmah počeo pisati knjigu o sovjetskim logorima i o staljinizmu. Središte Ciligina književnog rada upravo je analiza Staljinove Rusije. Prva važna knjiga Ante Cilige imala je naslov “Au pays du grand mensonge”, tiskana je 1938., a izdao ju je slavni Gallimard. Pisac ju je diktirao na ruskom jeziku jednoj zavodljivoj emigrantici. Naslov joj je bio prokazujući, opisivala je sovjetsku zemlju laži i lažnih utopija.

Ciligina knjiga zasmetala je čak i Nijemcima koji su je stavili na indeks zabranjenih naslova čim su okupirali Francusku. Druga Ciligina knjiga o ruskom komunizmu zove se “Sibirija, zemlja izgnanstva i industrijalizacije”. Premda je napisana prije rata, ona je na tisak čekala više godina pa je objavljena 1950., kad je taj rukopis uoči jačanja hladnog rata dobio na aktualnosti.
Ciligina detekcija staljinizma i njegovih nasilja imala je europsku premijernost pa je pobuđivala pozornost i kasnije.

Naime, obje su spomenute piščeve knjige o Rusiji bile više puta pretiskavane, a posljednji put u Rimu 1977., i to pod zajedničkim naslovom “Deset godina u zemlji zbunjujuće laži”. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Ciliga, koji je dugo bio blizak idejama reformnoga komunizma, objavljivao je bez ikakvih sankcija svoja djela u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Tada mu je pseudonim bio Tone Valić. 1944. godine Matica hrvatska tiskala je piščeve angažirane “Štorice iz Proštine”.

Optuživalo ga se da je bio kolaborator

Ta samo naoko bezazlena, a zapravo vrlo aluzivna i polemička knjiga, ima izravnih stranica o hrvatstvu Istre. Pisana u dijalektu piščeva rodnoga kraja, upravo zato što je bila objavljena za vrijeme Pavelićeve vladavine, poslije se koristila kao krunski argument kojim se Antu Ciligu u krugovima jugoslavenske titoističke komunističke policije bez dokaza optuživalo da je bio kolaborator s nacistima. Bila je to prijesna laž koju Titova policija nikada nije dokazala, ali je na osnovi nje lišila Antu Ciligu domovine.

Te optužbe tim više su bile nepravedne jer je Ciliga za vrijeme Drugoga svjetskog rata, upravo zato što je nekoć bio komunist, jedno vrijeme bio i zatočenik u radnom logoru Jasenovac. Uz to, Ciliga je u tadašnjim nemogućim okolnostima i usuprot oštrim naredbama i dalje pisao. U Jasenovcu su tako nastajale središnje stranice Ciligine memoarske knjige “Sam kroz Europu u ratu 1939. – 1945.”. Ta knjiga najuzbudljivije je piščevo štivo i jedan od najboljih hrvatskih ratnih memoranduma.

Tiskana je tek 1978. u Rimu, u doba kad je autoru bio zapriječen svaki povratak u domovinu i kad su ga Titovi policajci svrstavali među ustaše. Ante Ciliga u ideološkom smislu bio je sve ono što se njegovim vršnjacima moglo dogoditi, ali on je sve bio tek parcijalno. On je u jednoj osobi bio kremljolog, i to puno prije hladnog rata, ali je bio i stručnjak za titoizam i njegove devijacije, bio je emigrant i logoraš, upoznao je logore i komunističke i ustaške, isto tako bio je on jednom trockist, a neki put samo antikomunist, jednom ustaša, a kad je komu ustrebalo, čak i agresivni autonomaš i Istrijan.

O sukobu dva slavna Hrvata malo se zna: ‘Među studentima je dugo kružila urbana legenda’

Posljednji tekst

Potkraj života 1990., u svojoj devedesetoj godini, Ciliga je na francuskom jeziku objavio političku dramu za čitanje “Luđaci iz Pariza”. Bio je to posljednji tekst tada ponešto umorna čovjeka. Bila je to raspričana knjiga onoga koji je o Arhipelagu Gulag pisao u doba dok se Solženjicin još divio Lenjinu. Ante Ciliga ima jednu od najčudnijih hrvatskih književnih biografija među piscima dvadesetoga stoljeća, a stvorio je djela koja posjeduju nevjerojatnu iskustvenu energiju i svjetskost ovog avanturista.

Logori, strijeljanja i deportacije nisu za vrijeme Drugoga svjetskog rata bili namijenjeni samo komunistima, inovjercima i semitima. Totalitarizmi su progonili svakoga tko je mislio liberalno i tko je smatrao da se društvo mora razvijati uz pomoć mehanizama zapadne demokracije. Autora najbolje memoarske knjige o Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pjesnika i romanopisca Iliju Jakovljevića, zatvarali su svi režimi. Najprije su ga zbog aktivnog podržavanja Hrvatske seljačke stranke utamničili u Karađorđevićevim kazamatima prve Jugoslavije. Pavelićeva policija zatočila ga je u Staroj Gradiški zbog liberalnih i građanskih ideja, a zbog istih ideja taj kasnije antifašistički borac stradao je u komunističkoj tamnici, gdje su okrutno političko ubojstvo toga časnog čovjeka i izvrsnog pjesnika 1948. proglasili samoubojstvom.

U trenutku smrti Jakovljevićevu opusu nedostajale su dvije najvažnije komponente. Tek je, naime, kasnije otkrivena njegova zbirka pjesama “Lirika nevremena” iz 1945., a memoarska piščeva knjiga “Konclogor na Savi” koju je dovršio 1944. prije odlaska u partizane, objavljena je tek 1999. Rođen stotinu godina prije u Mostaru, Jakovljević se školovao u Sarajevu i Zagrebu, gdje je obavljao odvjetnički posao. Sudjelovao je u mnogobrojnim proslavljenim procesima onoga doba, a na glasu je bio kao spretan organizator pa su ga kolege uoči Drugoga svjetskog rata zbog tih kvaliteta izabrale za predsjednika Društva hrvatskih književnika.

Svi su ga imali i imaju na savjesti

Znamenit je prijeratni književni izlet hrvatskih pisaca u Sloveniju što ga je Jakovljević vodio i na kojemu su sudjelovali Ujević i Nazor. Bio je aktivist i zagovornik Hrvatske seljačke stranke, urednik njezinih glasila, liberalan i demokratski političar koji je imao snažan kritički otklon i od nacionalizma, ali i od kraljevskog režima, kao i od dinarske varijante hrvatske slobode kao i boljševičko-staljinističke varijante komunizma. U Staroj Gradiški, gdje su nastale njegova “Lirika nevremena” i knjiga “Konclogor na Savi”, bio je Jakovljević zatočen od listopada 1941. Sudbinom svojih književnih djela sam nije upravljao.

Zavist i strah da mu se spomene ime i da mu se čitaju stihovi i prozne stranice stvorila je u vezi s Jakovljevićem jednu od najneugodnijih epizoda suvremene hrvatske književnosti. Bio je žrtva s kristalnim životopisom. Iliju Jakovljevića svi su imali i imaju na savjesti pa se njegov svjesni zaborav ne može pripisati samo jednoj ideologiji. Bio je žrtva cijele zajednice koja nije znala što bi s njegovom etikom i nacionalnom čistoćom. Jakovljevića, koji je s Ivanom Goranom Kovačićem najvažniji hrvatski pjesnik antifašističkog otpora, desetljećima nisu čak ni spominjali. To je bilo zbog toga što je porazna Jakovljevićeva lirska i prozna dijagnoza društva u kojemu je živio. Sve mu se učinilo opsjenom, pred njegovim očima ideja narodnog jedinstva bila je raskomadana, ideja domovine upljuvana, ideja Crkve dezavuirana, sve mu se činilo opljačkanim i rasprodanim.

Bio je žrtva političkih misionara, ljudi koji navodno imaju mesijanske zadaće, a oko sebe vidio je samo koljače iz hrvatskog Liliputa. Bio je pisac racionalističkog uma koji je bolje od većine svojih sunarodnjaka prepoznao naličje totalitarizama. Rođen u Hercegovini, još je za rata, usred pokolja, bio sposoban sasvim racionalno shvaćati jedinstvenost južnoslavenskog prostora i potrebu suživota tamošnjih ljudi bez obzira na različite vjere. Jakovljević je Hrvatskoj u Staroj Gradiški čuvao obraz. Čuvao joj ga je i kad su ga cinični komunisti otjerali u preranu smrt 1948. i proglasili ga samoubojicom. Bio je zapisničar grobljanskoga ratnog krajolika kojemu nije posvetio samo objektivne opise nego i dirljive i intimističke stihove.

Prosperov zaprepašten zbog znamenitog Hrvata: ‘Umjesto da se po njemu nazivaju škole i ulice’

Jakovljević osuđuje zlo

Premda u svim tim pjesmama i njihovim jednostavnim slikama i riječima Jakovljević osuđuje zlo, nije on u njima bio pisac plakatskih ideja koji bi grmio protiv tirana. Jakovljević je najbolji u “Lirici nevremena” kad Boga moli ispod glasa, kad traži blagoslov i u patnji i u snima, i kad moli Boga “za to da prođem cestom neznan svima”. Jakovljević je pjesnik ponosa u patnji, pisac stoičkih stihova kojima nema premca u onodobnoj Hrvatskoj, a malo mu je ravnih u europskoj lirici antifašističkog otpora. Ima nešto starinsko u Jakovljevićevim stihovima iz “Lirike nevremena”, nešto što njihovu izoliranost još više podcrtava.

Takav je pjesnik i u svojoj prijeratnoj zbirci “Otrov uspomena” koju je objavio 1940. i u kojoj je gorkim izričajem naslutio rat i propast čovječnosti, rimovao sumnju i opjevao je elegijskim tonovima. Jakovljević je već od mladosti objavljivao pripovijetke u kojima su dominirala sjećanja na hercegovačko djetinjstvo, a u romanu “Na raskrsnici” 1925. opisuje ljubavnu vezu emocionalno navodno neskladnog para, neke telefonistice i moralizacijama sklonog novinara Pristojkovića.

Najuspješnija Jakovljevićeva umjetnička proza je roman “U mraku” koji je objavljen 1945. i u kojemu se vrlo koncentrirano pričaju izvanjske okolnosti mostarskoga ljubavnog vrtuljka u kojemu se kućni učitelj, gimnazijalac Zelić, ne zna odlučiti između seksualnosti majke i duhovnosti njezine naivne kćeri. “U mraku” je korektan društveni roman objavljen, nažalost, u nedruštveno vrijeme koje nije htjelo primijetiti ni piščevu “Liriku nevremena” ni njegov “Konclogor na Savi”, knjige po kojima je i on, kao Ciliga, jedan od najuvjerljivijih književnih svjedoka Drugoga svjetskog rata.

Najprodorniji talent imao Splićanin

Najprodorniji talent i najbogatije životno iskustvo u ovom naraštaju hrvatskih pisaca imao je jedan Splićanin. Zvao se Bogdan Radica. Ovaj međuratni dopisnik Obzora iz Italije te izvještajne agencije Avala iz Atene, inače zet bogatog i europski utjecajnog historičara Guglielma Ferrera, imao je znatnih političkih ambicija. U splitskoj su mu gimnaziji profesori bili učeni talijanist Vinko Lozovina i dobar književni kritičar Ante Petravić. Poslije je studirao u Ljubljani i Firenci povijest i povijest umjetnosti. U prvoj Jugoslaviji angažirali su ga za stalnoga člana jugoslavenske delegacije u Društvu naroda u Ženevi.

Kad je izbio Drugi svjetski rat, financijski inače potpuno nezavisni Radica, čija je žena bila pripadnica talijanskog bogatog plemstva, a otac vrlo blizak tadašnjoj talijanskoj politici, našao se na mjestu jugoslavenskog atašea za tisak u ambasadi u Washingtonu. Tijekom rata Bogdan Radica, koji je bio liberalan čovjek, koji je bio žestoki antifašist, došao je u kontakt s Josipom Brozom Titom, i to u vrijeme kada je ovaj sa svojom partizanskom, a ustvari staljinističkom vladom stigao u Beograd. Radicu su Titovi agenti dočekali sa sumnjama pa je bio policijski uhođen. Bogdan je Radica u Beogradu ubrzo doživio neugodnu sudbinu čovjeka kojega su Srbi sumnjičili da je hrvatski nacionalist, a komunisti da je truli liberal i zapadni kozmopolit.

Istina je bila da je Radica bio oboje, kao što je istina bila da se u beogradskim političkim krugovima u prvim godinama komunističke vladavine stvarala sprega između komunizma i srpstva kojoj je Radica bio prvim svjedokom i kojoj je posvetio svoju briljantnu memoarsku knjigu s naslovom “Hrvatska 1945.”. Bio je Bogdan Radica uz Ivana Meštrovića svakako najbolji hrvatski politički memoarist dvadesetoga stoljeća. Razočaran u svaku Jugoslaviju, Radica je napustio domovinu odmah poslije tih spoznaja i trajno se nastanio u New Yorku, gdje je postao profesorom povijesti, a od Tita i njegovih adlatusa bio je odmah proglašen ratnim huškačem.

Prosperovu Novaku dozlogrdilo: ‘To je bruka hrvatskih leftarda i propuhalih zanovijetala’

Nije nikoga huškao na rat

On naravno nikada i nigdje nije nikoga huškao na rat nego je bio liberal koji nije mogao prihvatiti komunističku balkansku satrapiju. Organizacijski vrlo blizak desnomu hrvatskom emigrantskom pokretu, Radica nije u tom krugu bio i branitelj Pavelićeve države i malo je što imao podijeliti s dijelom emigranata koji su bili nostalgični prema ustaškom režimu. Bogdan Radica bio je duboko svjestan, a to je jasno iskazao u brojnim svojim tekstovima, da se konačna nezavisnost Hrvatske može ostvariti jedino u udruženoj borbi nacionalnih, klerikalnih i liberalnih opozicionara među kojima je ovaj nekadašnji suradnik masonske Nove Europe pripadao trećima.

Učen i s bogatim međunarodnim kontaktima, Bogdan Radica bio je žestoki kritičar svih režima koji su se za njegova života prevalili preko Hrvatske. Rođen 1904., školovao se u Austro-Ugarskoj, intenzivno je živio u prvoj Jugoslaviji, kritizirao je Pavelićev ratni fašistički režim, svojim tekstovima pripremao je teren novoj federativnoj Jugoslaviji u koju se brzo razočarao, i to prije nego što joj je stigao pomoći. U emigraciji surađivao je u mnogim najuglednijim američkim, engleskim, talijanskim i francuskim tjednicima i novinama, pa je po tomu bio najozbiljniji kritičar Titova socijalizma i srbijanske prevlasti u njemu. Lucidan, predvidio je raspad te nesklapne zemlje te je u nizu tekstova naslutio neminovan svjetski konsenzus u vezi s nastankom hrvatske samostalnosti. Kako je umro 1993., doživio je i proglašenje hrvatske samostalnosti.

Imao je eksplozivni mediteranski temperament. Ostaje velikim spomenikom hrvatske svjetskosti Radičina knjiga “Agonija Europe” u kojoj je 1940. objavio eseje, impresije i razgovore s najumnijim ljudima svoje mladosti. Među sugovornicima su mu bili Thomas Mann i André Gide, José Ortega y Gasset i Julien Benda, Nikolaj Berdjajev i Maksim Gorki, Luigi Pirandello i Benedetto Croce, Francois Mauriac i Miguel de Unamuno. Bio je Radica potpuno integriran u talijanski kulturni prostor pa je i u tomu njegov publicistički rad ostao do danas nenadmašen i vrlo objektivan. Njegovi sugovornici u “Agoniji Europe” lica su iz proročanskog igrokaza u kojemu se naziru obrisi tragične budućnosti koja je tridesetih godina bila sve očitija

Foto: Josko Ponos / CROPIX

Ivančić javno kmeči

Eseje je skupio u knjizi “Sredozemni povratak”, afirmirajući mediteranstvo ne samo kao komponentu pravoga hrvatstva nego kao demokratski ideal. Malo je hrvatskih pisaca napisalo tako lijepih stranica o Grčkoj. “Sredozemni povratak” objavljen je 1971. u Muenchenu i Barceloni, i to s izuzetkom jednog eseja koji je, zbog liberalnog duha, oprezni hrvatski emigrantski izdavač izostavio u strahu od Francovih cenzora. Taj esej koji ima naslov “Vječni Split” tiskan je za vrijeme komunizma osamdesetih godina u Splitu, a urednik mu je bio Ivo Sanader. Korpus Radičine memoaristike, osim spomenute i razorne “Hrvatske 1945.”, čine još dva sveska s više od tisuću stranica, pod naslovom “Živjeti – Nedoživjeti”.

U tim knjigama objavljenima 1982. – 1984. Radica zamjetnom minucioznošću i jasnim stilom opisuje svoj život i brojne susrete s najvećim ljudima svojega doba. Bio je privatno vrlo imućan čovjek, ali trajno i tragično udaljen od domovine. Bio je jedan od njezinih izgubljenih sinova, jedan od lutalaca koji su domovinu morali voljeti iz daljine. Djelomično je tu poziciju izabrao sam, a djelomično ju je diktirao njegov eksplozivni mediteranski temperament. Čim bi domovini prišao, ona bi se njegovoj svjetskosti osvetila, a njezini minorni duhovi su Radicu ponižavali. Memoaristika Bogdana Radice važan je dokument iz kojega se vidi energičnost jednog života, ali čuju i točne ocjene o mnogim ljudima i događajima, moralne osude zavičajnih politikanata i naslućuje razočaranost moralnom bijedom tzv. velikih ljudi. Bio je Radica jednim od najracionalnijih pera svojega stoljeća, pisac objektivan, ali srčan, vizionar čije su se vizije ostvarivale kao da ih je već jednom u nekoj drugoj dimenziji ugledao.

Naveo sam književne sudbine ove trojice ljudi jer mi se čini da ni jedan školski kurikul ne bi mogao bez njih. Ali oni postoje bez njih i tamo caruju, jer je to odredila navodna prosvjetna hrvatska pamet, samovolja nastavnika i samih učenika, pa oni kao dobrovoljno biraju da im lektirni pisci budu oni koji se najugodnije osjećaju u onoj torbi iz koje proviruju Ante Tomić, Zoran Ferić, Jurica Pavičić, Boris Dežulović, Predrag Lucić. Kako se vidi u tekstovima objavljenima posljednjih dana, Lucićevi su prijatelji odlučili da hrvatska država novcem svojih poreznih obveznika tiska pokojnikova sabrana djela. Pa sada Viktor Ivančić javno kmeči jer su ih odbili oni isti koju su, veli, poslali pokojnikovoj rodbini, kad je umro, neke dirljive brzojave. Eto s takvim književnim gorostasom ne mogu se naravno usporediti ni Ciliga ni Jakovljević ni Radica. Uostalom, tko da ih uspoređuje!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr

 

Autor:Slobodan Prosperov Novak/7dnevno

ZADNJE VIJESTI

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.