Hrvatskoj prijeti kolaps: ‘Vremena više nema, ovaj problem više se ne smije zanemarivati’

Hrvatsku su nakon izbora ponovno preplavile velike želje za partijskim vladanjem i usmjeravanjem hrvatskog puta u budućnost po ideološkim anacionalnim zasadama, malo promijenjenima i uglavnom samo aranžiranima u europski ili/i globalni cvjetni modernizam na koji se uvijek dobro pozivati kako bi se prikrivao vlastiti partijski i svjetonazorski okvir. Želje se uzdignute na razinu strasti prevladavajuće zasnivaju na jasno vidljivim krimenima dosadašnjeg vladanja Hrvatskom u materijalnim, financijskim, pozicijskim i sličnim sferama, dok se strateška pitanja hrvatskog opstanka i nastavka već kao utrenirano političko djelovanje svode na usputnost, nebitnost i posvuda drugdje vidljivu učestalost.

Razdvajanje Hrvatske po tim osnovama ipak je najvidljivije i ono se, unatoč sad već znatnom protoku vremena u hrvatskoj slobodi, uvijek u pravilu temelji na prihvaćanju hrvatske samostalnosti kao logičnog povijesnog i civilizacijskog slijeda ili još neprežaljenog zajedništva u kojem je jednosmjerna dominacija praktički u svemu bila osnova planski postavljenog kriterijskog sustava. Bilo kakvi odmaci od takvog sustava i dandanas se u Hrvatskoj svjesno, planski i namjenski podvode pod vječnu hrvatsku povijesnu krivnju prema drugima, neovisno o tome jesu li podvodnici zbrinuti u vlasti ili je s partijskim djelovanjem javnom ili poslijeizbornom destrukcijom žele pridobiti. Očekivano je ipak bilo, unatoč svemu, prihvaćanje hrvatske slobode i hrvatskog puta u razvojnu budućnost kao ključnih odrednica političkog djelovanja usprkos političkim i inim različitostima.

Vremenskim odmakom od početnog idealizma nastavljen je nasljedni ideološki slijed po istim mjerilima, a istovremeno je rasla i strast za preuzimanjem vladanja nad Hrvatskom. Građenje tih vladajućih želja i strasti najjednostavnije je bilo na temeljima dosadašnjih izvršnih vladajućih odmaka od početnih postavki, koji su svoje tragove ostavljali praktički u cijelom hrvatskom društvu i prostoru. Pretvarajući politički smisao izvršnog i zakonodavnog vladanja u pozicijsku, interesnu i trgovinsku ideologiju, odmak je s vremenom postajao sve veći pa su s približavanjem izbora samo dodatno rasle i procjene mogućeg anacionalnog vladanja Hrvatskom.

Vladajuća umišljenost

Predizborni je zamah doživio razinu euforije i posebno vjerovanja kako je upravo sada na ovim izborima došlo vrijeme primirivanja hrvatskih nacionalnih razvojnih i sigurnosnih potreba pa se po tom obrascu svom žestinom i vodila anacionalna naracija. Opća se predizborna atmosfera svela na klasičnu vladajuću umišljenost i nepogrešivost bez imalo potrebe za bilo kakvim isprikama hrvatskom puku za neučinjeno ili nedovoljno učinjeno i nasuprot tomu na potpunu umišljenost u svoje mogućnosti unatoč nedokazanosti u te mogućnosti u izvanpolitičkom djelovanju. Naravno, nije to vrijedilo za sve aktere, a posebno ne za one koji nisu zanemarivali hrvatske temelje na kojima se gradi svaka razvojna budućnost. Potpomognuti najamnim novinarstvom, partijski su ideolozi i njihovi ustaljeni stručnjaci javnog djelovanja sve temeljili na glasačkoj izlaznosti, potvrđujući time kako hrvatska strateška politička postupanja i vođenja nisu primarna, već je dovoljan samo kriticizam.

Zaboravljeni su pritom i izbori 2000. godine te kako je i pod kojim okolnostima došlo do promjene vladanja, odmaka prema anacionalnim političkim koncepcijama i povećanog protestnog izbornog izražavanja. Tada je ipak postojala formalna garancija neodstupanja od nacionalnih strateških interesa čak i u vodstvima političkih koalicijskih pobjednika, a posebno u partnerskom dijelu stranačkog članstva. Prilikom ovih izbora toga nije bilo i antivladajući se predizborni savez sveo na ideologijske nasljedne osnove bliže prošlim vremenima nego hrvatskim strateškim potrebama.

Vjerovanja u političke osjećaje i vlastite želje, umjesto u već dokazane i potvrđene zakonitosti, pretvorila su se već u predizbornim vremenima u izbornu izvjesnost u kojoj je bilo samo pitanje izlaska, a ne najavljivanja te selekcijskog pokazivanja i dokazivanja nacionalnih mogućnosti političkog djelovanja. Hrvatski ukupni puk, unatoč svemu nedovoljno ili loše učinjenom, ne može u ovakvim složenim vremenima sam sebi izglasati anacionalno vođenje u neizvjesnost, a pogotovo kad pritisci o vječnoj krivnji za sve u okruženju ne jenjavaju. Potvrđuju to i izričaji po kojima je svaka vlast usmjerena prema hrvatskim razvojnim i sigurnosnim potrebama atribuirana prispodobama iz prošlosti, prošlosti koja mlađe generacije u današnjim uvjetima bitno drugačijih društvenih i ostalih okolnosti praktički i ne zanima. Nastavak se po oprobanom obrascu dodjeljivanja krivnje, uz istovremeno zanemarivanje svega što se događalo devedesetih godina prošlog stoljeća, u Hrvatskoj, očekuje i po formiranju nove hrvatske izvršne vlasti, a potvrde toga dolaze već i s reakcijama na pregovore o istoj.

Hrvatska nacija može se očuvati samo na jedan način: Odličan primjer je poljski model

Izborna realnost

Prema današnjim europskim stremljenjima i postavljenim europskim vrijednostima, na koje se prevladavajući broj hrvatskih političara voli pozivati, a u uvjetima europskih razvojnih, demografskih, migracijskih, radnih, ratnih i sličnih nesigurnosti, teško je i u jednoj zemlji više očekivati anacionalni politički program i provođenje politike zanemarivanja navedenog. Razlikovanje pritom lijevih i desnih političkih opcija postaje anakronizam realnosti jer je očito kako upravo nacionalne države i njihove izvršne vlasti postaju temelj prostorne europske i nacionalne sigurnosti. Posebno to vrijedi za Hrvatsku, koja se u novim europskim šengenskim okolnostima vratila na svoju povijesnu graničnu ulogu predziđa.

Generacijske među izborne promjene po broju i obilježju izborne i glasačke populacije, koje u apsolutnim brojevima nisu male, nisu bitno promijenile političke odnose niti se to dogodilo s brojčanim povećanjem glasačke populacije na ovim izborima. Hrvatska je politička scena ostala sukladna europskoj i svojoj tradicijskoj i dodatno je na izborima, unatoč vidljivim provedbenim i selekcijskim slabostima, potvrđen dvotrećinski odnos u ukupnoj glasačkoj populaciji, a pretpostavka je i u biračkoj.

Jednosmjernim pristupom te isto takvom retorikom, najavom, žestinom i sličnim predizbornom predstavama, kako je bilo uopće moguće bez utvrđene spoznaje očekivati anacionalno usmjeravanje Hrvatske ili izvršno provedbeno udruživanje u kojem neće prevladavati hrvatski nacionalni interesi. Izborna realnost temeljena samo na zbrajanju nedvojbeno dosad pogrešnog, a bez pokazivanja selekcijskog i provedbenog potencijala prema hrvatskim strateškim interesima, ne podiže hrvatskom puku vjerovanje u uređenost, razvijenost i sigurnost izvršnog vođenja.

Poslijeizborna obećanja

Izbor između dijelom nedovoljnog i pogrešnog i anacionalnog nije bio lak, ali je prevladao pa su zato i poslijeizborna očekivanja u nastavku izvršnog i zakonodavnog vođenja Hrvatske podignuta na još veću razinu. Posebno to vrijedi po demografskim pitanjima za koja nam gotovo svakodnevno dolaze upozorenja neovisno o političkoj usmjerenosti, i to upozorenja s još drastičnijim izražajem od dosadašnjih znanstvenih najava.

“Demografski kolaps Hrvatske: Broj umrlih drastično je veći od broja rođenih, podaci za 2024. su užasni. U Hrvatskoj sa strepnjom trebamo čekati objavu sljedećeg mjesečnog podatka o broju rođenih i umrlih kako bismo sami sebi potvrdili ono što slutimo dulje od desetljeća – RH je država koja ubrzano izumire.” (G. Drljača, Jutarnji list, 21. 4. 2024.). Unatoč jasno vidljivoj primjeni i na ovim izborima političke interesne ideologije i obrasca političkog zbrinjavanja, potvrđenih listovnim pozicijskim postavljanjima te javnim izričajima i najavljivanjima, poslijeizborne obaveze u slaganju političkih odnosa i obaveza prema ukupnom hrvatskom puku postaju u ovakvim dramatičnim demografskim prilikama strateški nacionalni prioritet neovisno o svim dosadašnjim djelovanjima.

Postavljanje uvjeta na hrvatskom putu prema izvjesnoj budućnosti dosadašnjim ustaljenim političkim navikama, nužnost je i obaveza u svim novim slaganjima. Posebno to vrijedi za temelje na kojima počivaju hrvatsko društvo i hrvatski prostor, kako bi se osigurala i nadgradnja u gospodarskom, financijskom, investicijskom i općenito razvojnom i sigurnosnom djelovanju. Pritom je povratak na dokazane znanstvene spoznaje i univerzalne vrijednosne kategorije objektivna potreba, ne želimo li gotovo svakodnevno čitati sa zebnjom objave novih demografskih podataka uz javne novinarske potvrde o “demografskom kolapsu i državi koja ubrzano izumire”.

Opasna destrukcija ugrožava Hrvatsku, pred slomom smo: Evo što se hitno mora napraviti

Ideološke suprotnosti

Uostalom, potvrda takve nužnosti došla je i s rezultatima ovih izbora, po kojima bi i ideološke suprotnosti konačno po tom pitanju trebale političko suglasje, dok se politički ratovi mogu voditi po nizu drugih pitanja, nezadovoljstava i kadrovskih nesuvislosti. Hrvatska jednostavno nema više vremena za prevladavajući politički ugođaj vladanja i apsolutnu nekritičnost unutar stranačko-partijskog miljea, i to za iste postupke za koje svoje političko nezadovoljstvo usmjerava prema političkim nepripadnicima.

Vrijedi isto i za političku dominaciju u svemu, političku apologiju, ideologijsku sljedbenost i udivljenost te općenito za primjenjivani politički determinizam, po kojem je javna učestalost političkog djelovanja prevladavajuća u odnosu na sve vrijednosne kategorije. Vratimo se barem mislima na vremena puna idealizma i snage, vremena kad se sanjalo i pjevalo zajedno neovisno o različitostima i kad je građenje slobode i vrijednosti donosilo smisao. Kao i slušanje neponovljivih majstora iz Prljavog kazališta i njihovih poruka pjesmama.

“Lupi petama, reci evo
sve za Hrvatsku.
Poljubim zastavu i pustim suzu
neku iskrenu.
O Bože, čuvaj ti naše golubove
i sirotinju
jer bogati se ionako
za sebe pobrinu.”