Hrvatska ima svemoćnu ustanovu s ‘božanskim’ ovlastima: Nema je gotovo nitko i ne treba im

Da nešto nije u redu s hrvatskim pravnim poretkom i političkim uređenjem, javnosti i ozbiljnijim političkim analitičarima postalo je jasno u kampanji za protekle parlamentarne izbore. Ustavni sud tada se proglasio nadležnim protumačiti izbornu zbrku koju je izazvao predsjednik Zoran Milanović odlukom da se aktivno uključi u političko nadmetanje za ulazak u Sabor. Ustavni sud tada mu je onemogućio bilo kakvo političko djelovanje izvan političkog prostora predsjednika, čime su možda unaprijed odlučeni parlamentarni izbori. U sukobu između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića presudio je predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, koji je zakopao Zorana Milanovića svojim tumačenjem Ustava prema kojem Milanović ne može biti kandidat na stranačkim listama, ne može biti ni mandatar za sastavljanje Vlade, a ni potencijalni premijer, ističući da svako drugačije tumačenje ugrožava višestranački parlamentarni demokratski ustavni poredak i vladavinu prava.

Da podsjetimo, za tu je odluku glasalo devet ustavnih sudaca, a protiv su bili suci Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec, dok sutkinja Ingrid Antičević Marinović nije došla na sjednicu. Usput, Šeparović je optužio Milanovića da postupa suprotno Ustavu, odnosno da krši Ustav. S druge strane, Milanović je optužio Plenkovića da upravo on svojim autoritarnim ponašanjem krši Ustav i demokratske principe. Potaknut ovom novonastalom političkom situacijom, probudio se i uspavani Gong koji se opredijelio za stav podijeljene odgovornosti, ali je istaknuo značajnu činjenicu koja je i tema ovog teksta. Iz Gonga su upozorili da Ustavni sud ne djeluje kao čuvar Ustava jer se svojim loše obrazloženim upozorenjem Milanoviću stavio iznad Ustava.

Na kraju svega, nakon malo gunđanja i vrijeđanja Ustavnog suda, Milanović je zašutio i priznao poraz, odnosno Šeparovićevu pobjedu, njegov SDP na izbornim je plakatima koristio samo njegovu siluetu odnosno sjenu, a tako je i prošao na izborima.

Pitanje reprize

Da se ovakva situacija ne bi ponovila na sljedećim, trećim, predsjedničkim izborima, postavili smo četiri pitanja Ustavnom sudu, Vrhovnom sudu, Ministarstvu pravosuđa i Saboru, jer bi se lako moglo dogoditi da se za predsjednika ponovno kandidiraju na primjer Stjepan Mesić, Ivo Josipović ili Kolinda Grabar Kitarović i što onda?

Postavljena pitanja nadležnim institucijama glasila su: Tko ima pravo tumačiti Ustav? Tko ima pravo tumačiti izborni zakon? Ima li tumačenje Ustava i izbornog zakona obvezujuću snagu ili se smatra neobvezujućom preporukom? Može li stranka nezadovoljna tumačenjem određenih akata pokrenuti upravni postupak ili sudski spor kako bi se osporilo tumačenje?

Na kraju smo naveli opasku sa su odgovori na ova pitanja važni kako bi se u budućnosti izbjegle neugodne političke situacije kao ove godine u kojima se mogao uočiti određeni pravni vakuum u reguliranju izbora i političkog nadmetanja. Prije objave njihovih odgovora nužno je opisati potpuno nedefiniranu poziciju Ustavnog suda u hrvatskom pravnom poretku koju će trebati posebno preispitati jer po tumačenju mnogih pravosudnih eksperata, Ustavni sud zapravo i nije sud.

U Hrvatskoj se upravo događa nešto što mnogima promiče: Mora se hitno reagirati

Naime, Ustavni sud ograničio je Saboru mogućnost vjerodostojnog tumačenja zakona! Još donedavno svatko tko je imao nedoumice u pogledu tumačenja zakona mogao se obratiti Saboru, Odboru za zakonodavstvo, s pitanjem kako vjerodostojno tumačiti pojedine odredbe nekih zakona. S tim je gotovo jer je 11. srpnja 2023. Ustavni sud ukinuo dio saborskog Poslovnika o tumačenju zakona, točnije ukinuo je onaj dio Poslovnika koji se odnosi na saborske ovlasti da daju vjerodostojna tumačenja pojedinih zakona. Upravo ta činjenica dovela je do situacije da sudovi iz različitih područja Hrvatske donose i različite odluke o istom pravnom pitanju iako je Europski sud više puta jasno naglasio da je primjena jedinstvene sudske prakse nužna u uređenoj pravnoj državi. No Ustavni sud rekao je ne vjerodostojnom tumačenju pojedinih zakona pa se nalazimo u pravnom zatočeništvu i nepoznanicama, što se iščitava iz sudskih presuda iz kojih je očito da neki suci zakone tumače na apstraktan, pa i na arbitraran način.

Nije objašnjeno

Iako suce Ustavnog suda bira Sabor, Ustavni sud postavio se iznad njega i ograničio mu pravo na tumačenje zakona. Objasnio je da Sabor ubuduće neće davati vjerodostojna tumačenja pojedinih zakona, već će te zakone tumačiti i primjenjivati sudovi, što je njihova ustavna zadaća. Međutim, Ustavni sud nije objasnio što kad suci ne žele pravilno protumačiti zakon i primjenjivati ga onako kako je to zakonodavac želio.

Ustavni sud ne pripada ni zakonodavnoj ni izvršnoj ni sudbenoj grani državne vlasti. Štoviše, nema ni svojstvo suda pa je pretpostavka da je Ustavni sud pri obrazloženju ukidanja prava Saboru na tumačenje zakona mislio da to pravo trebaju imati općinski i županijski sudovi ili pak viši sudovi odnosno Vrhovni sud. Ali odgovor u vezi s vjerodostojnim tumačenjem zakona od tih se sudova ne može dobiti. Upravo suprotno, kada se stranke i odvjetnici pozivaju na zakon i zakonske odredbe onako kako to piše u samom zakonu, suci to ne žele prihvatiti.

Takav položaj Ustavnog suda uvjetovan je njegovom ustavnom nadležnošću da ukida zakone Sabora, uredbe i druge propise predsjednika i Vlade, pravilnike, naredbe i naputke ministara te propise svih drugih tijela državne vlasti i pravnih osoba s javnim ovlastima, ali i presude redovnih i specijaliziranih sudova, uključujući i presude Vrhovnog suda kao najvišeg suda u zemlji.
Sabor donosi i usvaja zakone, a Poslovnik Sabora ima pravnu snagu zakona. Ustavni sud postavio se iznad Sabora i ukida zakone koje su saborski zastupnici usvojili sa stopostotnom većinom.
Sabor, na temelju prava i ovlaštenja utvrđenih Ustavom i Poslovnikom Sabora, donosi Ustav, ustavne zakone, zakonike, zakone, državni proračun, odluke, deklaracije, rezolucije, povelje, preporuke i zaključke te je davao i vjerodostojna tumačenja pojedinih odredaba zakona dok mu to pravo Ustavni sud nije ukinuo.

Građane zanima, kad suci ne žele primijeniti zakon onako kako ga je usvojio Sabor, tko će ga onda njima protumačiti kako bi jasno i točno znali što mogu očekivati u nekom sudskom postupku. Zasad je to potpuna nepoznanica.

Prisilna naplata

Zakoni i Ustav trebali bi se jednako primjenjivati na sve građane jer samo takvo postupanje jamči građanima pravnu sigurnost i pošteno suđenje. Ujednačenom i jedinstvenom primjenom prava osigurava se općenitost zakonskih propisa, jednakost pred zakonom i pravna sigurnost. Stalna prisutnost različitih sudskih odluka o istim pravnim pitanjima stvara ozračje pravne nesigurnosti, umanjuje povjerenje javnosti u pravosuđe i sudove i narušava sliku vladavine prava i predodžbu o poštenju i pravdi. Građani nemaju odgovore na pitanja koja su iznimno važna za njihovu budućnost i egzistenciju, a nemaju ni s kim raščistiti nepoznanice u vezi s primjenom zakona.

Konkretno, javnosti je poznato da je 2010. u Hrvatskoj uveden sustav prisilne naplate potraživanja. Gotovo nigdje u svijetu, a u Europi pogotovo, nije osmišljen takav nakaradan pljenidbeni sustav koji bez ikakve mogućnosti da se obrane građanima usteže primanja s računa, nakon čega ostaju blokirani godinama. Kako je moguće da se ovršeni ne mogu iščupati iz ovršnog jarma? Pravna država morala bi imati zakone i propise koji se podjednako brinu i o ovrhovoditeljima i o ovršenicima, ali sve dok se zakoni različito tumače, a tumače se uglavnom na štetu ovršenika, nema izgleda da Hrvatska bude zemlja u kojoj ljudi žive dostojanstveno. Prvi primjer nedosljednosti i nepoznavanja zakona svakako je ovrha solidarnih dužnika na novčanim sredstvima putem Fine.

U trenutku kada Financijska agencija zaprimi osnovu za zapljenu novca, i ako se tom osnovom nalaže blokirati tri ili više sudužnika, Fina sva tri ili više solidarnih dužnika blokira u punom iznosu duga. Na taj puni iznos duga još obračunava i zateznu kamatu, svakom od solidarnih dužnika u punom iznosu, i namiruje ovrhovoditelja trostruko naplaćenom zakonskom zateznom kamatom. Zakon propisuje da se dug solidarno dijeli, prema tome Fina ne smije blokirati sve solidarne dužnike od kojih se naplaćuje isti dug u visini punog duga i na taj dug obračunavati kamatu, već se dug treba podijeliti i prema visini podijeljenog duga obračunati kamata. No Fina to ne čini, a država jako lijepo živi od neosnovano zaplijenjenih sredstava.

Samovoljni postupci

Drugi primjer je naplata zakonske zatezne kamate u ovršnom postupku ovrhom na nekretnini. Zakonom o obveznim odnosima propisano je da obročna potraživanja koja dospijevaju periodično ili u anuitetima zastarijevaju u roku od tri godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama o reviziji tumači jednako, da za naplatu zakonskih zateznih kamata nastupa zastara tri godine od ovršnosti iskazane na ovršnoj ispravi. Ali suci tako ne sude, već vjerovnici/ovrhovoditelji najčešće namjerno, a nekad i uz asistenciju sudova odugovlače ovršni postupak po deset i više godina kako bi zakonska zatezna kamata neumjereno visoko rasla, pa i premašila glavnicu.

O primjeni tih zakonskih odredbi o zastari potraživanja zakonske zatezne kamate još nema vjerodostojnog tumačenja zakona koji bi bio jasan i sucima i odvjetnicima, u čemu ne bi smjelo biti nikakve dileme. Uz navedeno, zakon nije jasno odredio kako obračunavati zakonsku zateznu kamatu u situaciji kada je dužnik brisan iz sudskog registra ili ako je fizička osoba dužnik preminuo. Praksa je pred hrvatskim sudovima da zakonsku zateznu kamatu vjerovnik obračunava neovisno o tome postoji li dužnik, a onda godinama poslije potražuje dug od nasljednika ili neke druge osobe, i to uvećan za kamatu koju je obračunavao i kada je po sili zakona nastupio prekid postupka.

Milanović ima plan za opstanak i to u pet točaka: Najintrigantnija je ona treća

Različite sudske odluke ne bi se smjele pojavljivati u ovršnim postupcima ni u zemljišnoknjižnim postupcima koji su strogo formalni. U tim se postupcima suci trebaju strogo držati zakona, ali se ne drže. To je očito iz nekih ovršnih postupaka u kojima su suci odredili ovrhu iako protiv ovršenika nema ovršne isprave, nema ni nekretnine iz ovršne isprave. Dodatno pitanje koje nema tko protumačiti jest trebaju li ovršni suci čitati pažljivo zemljišnoknjižne izvatke kako bi jasno razlučili što vjerovnik ima pravo potraživati, a što nema. Ako tvorac tumači vlastitu normu, to je onda pravo autentično tumačenje koje pravno obvezuje. Tumačenje zakonodavca ima najširu pravnu obveznost, osobito u sustavima poput Republike Hrvatske, gdje se 95 posto ustavnih tužbi odbacuje pa nema gotovo nikakvog nadzora ustavnosti. Sudsko tumačenje zakona može snažno utjecati na sudsku praksu, pa ako je zakon protumačen suprotno onomu što je njegov tvorac htio njime postići, tada ni sudska praksa nije dobra i treba je mijenjati.

Problem u primjeni

Sabor je 29. srpnja 2017. jednoglasno usvojio Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenim u Republici Hrvatskoj, popularno zvan “Škibolin zakon” po zastupniku koji ga je predložio. Europski sud presudom od 14. veljače 2019. godine proglasio je taj zakon protivnim pravu Europske unije, i to zato što se ne primjenjuje i na “domaće neovlaštene vjerovnike”. Umjesto da se zauzme za oštećenike od neovlaštenih vjerovnika, raznih nelegalnih zadruga i nelegalnih kreditnih ureda koji su masovno davali kredite građanima Hrvatske iako za to nisu imali nikakva ovlaštenja, Ustavni sud ukinuo je zakon 27. studenoga 2020. godine i od toga dana sudovi masovno odbijaju tužbe za ništetnost ugovora o kreditu iako je već samim Zakonom o obveznim odnosima propisana ništetnost na koju su se stranke isto pozivale.

Čestim promjenama zakona i njihovim različitim primjenama, uskratom prava na vjerodostojno tumačenje zakona kojim se nedvojbeno, sažeto, izričito razrješuje dvojba ili različito tumačenje u primjeni, građani su izloženi situacijama u kojima nikad ne znaju što pred sudom mogu očekivati i kakva će sudska odluka biti, pa makar bili dobri poznavatelji zakona, to ne znači da je i sudac na jednak način shvatio što je bila intencija zakonodavca kad je zakon donosio. Ustavni sud ocijenio je da zakonodavac tumači zakon apstraktno za sve slučajeve iste vrste, dok sud tumači zakon pojedinačno, vezano uz rješavanje konkretnog slučaja. Iako je Sabor predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti, Ustavni sud mu je ograničio nadležnost razrađenu Poslovnikom Sabora. Prema Ustavnom sudu, Sabor koji je zakonodavna vlast može donijeti zakone, a Ustavni sud ih očito može, kad god hoće, i ukinuti. Kao zakonodavna vlast Sabor bi trebao imati ovlasti tumačiti zakon, ali i to pravo mu je Ustavni sud ograničio te nije ovlašten dati vjerodostojno tumačenje pojedinih odredaba zakona koje bi trebalo rastumačiti zbog njihove nejasnoće ili pogrešnog tumačenja u praksi.

“Zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava iz članka 3. Ustava traže da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidljiva, tj. takva da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi se prema njima mogli ponašati.”

Nepoznati predsjednik

Adresati pravne norme ne mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i dužnosti te predvidjeti posljedice svojeg ponašanja ako pravna norma nije dovoljno određena i precizna. “Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme predstavlja jedan od temeljnih elemenata načela vladavine prava i ključan je za postanak i održanje legitimiteta pravnog poretka”, obrazložio je Ustavni sud u predmetu broj U-I-722/2009 u kojem je istaknuo da zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme predstavlja jedan od temeljnih elemenata vladavine prava.

A onda je to pravo Ustavni sud uskratio građanima i uveo opću zbrku u pravosuđe jer je svaki sudac doveden u situaciju da zakon tumači kako želi, a ovisno i o tome komu sudi. Ustavni sud u koliziji je sam sa sobom tumačeći da “vjerodostojno tumačenje jest tumačenje propisa od strane samog tijela koje ga je i donijelo”, a potom je tom tijelu uskratio pravo na tumačenje zakona.
Na kraju, ako ovaj problem s institucionalne razine spustimo na personalnu, dolazimo do zaključka da se Ustavni sud postavio iznad Sabora, Vlade, predsjednika i premijera. Bavi se pravosudnim predmetima u žalbenim postupcima, tumači izborni zakon, ukida zakone koje donosi Sabor… Dakle, postavio se i iznad naroda i građana kojima pripada suverenitet. Ako se uzme u obzir da Ustavni sud svojim metodama kontrolira Miroslav Šeparović, dolazimo do zaključka da je zapravo predsjednik Ustavnog suda stvarni vladar Hrvatske na temelju nepisanih prava i ovlasti koje je prisvojio prešutnim konsenzusom predsjednika, premijera i Sabora.

Ustavni sud ima ekskluzivno pravo na tumačenje Ustava

Na postavljena pitanja prvo objavljujemo suhoparni odgovor Ustavnog suda. “U povodu vašeg današnjeg e-upita obavještavamo vas da Ustavni sud, sukladno odredbama Ustava o njegovoj nadležnosti te odredbama svoga Poslovnika (Narodne novine, broj 83/14 – pročišćeni tekst i 2/15, članak 91. stavak 1.), ne daje odgovore i mišljenja izvan Ustavom propisanih postupaka.” Ovaj odgovor potpisuje mr. sc. Ksenija Podgornik, predstojnica Ureda predsjednika Ustavnog suda.

Ministarstvo pravosuđa u svojem odgovoru proglašava se nenadležnim, kao što to čini i većina proračunskih tijela Republike Hrvatske. “U skladu s Ustavom Republike Hrvatske Hrvatski sabor odlučuje o donošenju i promjeni Ustava Republike Hrvatske te donosi zakone. Ovlasti Ustavnoga suda uređene su Ustavom Republike Hrvatske i Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, navedena pitanja nisu u djelokrugu Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije.”

I na kraju, odgovor iz Sabora. “Tumačenje propisa odnosno pojedinačnih odredaba unutar propisa načelno je gledano u nadležnosti tijela koja ih primjenjuju. Pritom je potrebno naglasiti da se tumačenje pojedinačnih odredaba ne smatra tumačenjem cjelokupnog propisa (zakona, akta). Za tumačenje Ustava nadležan je Ustavni sud, no za zakone, uključujući izborne zakone, nije moguće jednoznačno odgovoriti na vaše pitanje jer različite odredbe unutar tog zakona primjenjuje više institucija, prvenstveno Vlada i njezina nadležna ministarstava. Vezano uz primjenu izbornih zakona, građani i institucije mogu se obratiti i Službi za politički i izborni sustav Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, u čijem je djelokrugu davanje mišljenja javnopravnim tijelima i drugim osobama o odgovarajućoj primjeni propisa iz svog djelokruga. Nije moguće pokrenuti upravni postupak niti sudski spor radi osporavanja tumačenja odredaba određenog propisa protiv institucije koja daje tumačenje primjene određene odredbe u svom djelokrugu.”

Odgovor iz Vrhovnog suda, do zaključenja broja, nismo dobili.