Holjevac: ‘Jedna osoba je kriva za to što Hrvati više ne mogu imati pobjednika na izborima’

U Hrvatskoj se ni nakon izbora ne zna tko je pobijedio. Jer svatko tvrdi da je on. U demokracijama je inače običaj da se čestita pobjedniku, prizna poraz, ali u Hrvatskoj se smišljaju opcije za dolazak do 76 mandata koje spadaju u lošu znanstvenu fantastiku, negdje između filma o morskom psu s pet glava i onog o invaziji zombi izvanzemaljaca. Tvrdnje da je oporba pobijedila jer je ukupno dobila više mandata od HDZ-a idiotske su jer je HDZ i prošli put imao manje od 76 mandata pa je svejedno formirao saborsku većinu s partnerima.

Pokušaji Možemo, SDP-a i Mosta da se proglase izbornim pobjednicima patetični su i ostavljaju dojam utopljenika koji se hvata za slamku. Jer to što postoji mogućnost da HDZ ne uspije skupiti saborsku većinu ne znači automatski da oni to ikako mogu. Kako, kad im trebaju glasovi svih koji nisu HDZ ni DP, do zadnjeg? I tko bi bio mandatar? Most bi rušio HDZ, ali ne bi Milanovića. O čemu bi se uopće mogli dogovoriti, kako bi vodili državu? Eh, oni sad kažu, nije bitno, nećemo je ni voditi, samo ćemo srušiti “lex AP” i smijeniti Turudića, a onda idemo na nove izbore. Ispada da je Turudić, koji nije ni stupio na dužnost, najveći problem države. I isto tako još neisprobani “lex AP”. Ako je tako, onda ova država nema nikakvih problema.

Problem je što im nedostaje osjećaja za realnost. Traže pomoć desnice, ali ne da bi se dogovorili o vlasti, zajedničkim ciljevima ili programima, jer ih ne može ni biti s obzirom na dijametralno suprotne svjetonazore, nego samo da bi rušili HDZ. Kažu, zbog korupcije. A na listama te antikorupcijske ekipe bili su ljudi poput Vojka Obersnela. Ljevica nije korumpirana kao HDZ ponajviše zato što već dugo nisu bili blizu vlasti. Tko se još sjeća izbora za šefa SDP-a nakon Račanove smrti? Kandidati: Dragan Kovačević iz afere Janaf, Bandić, Milanović. Dva osumnjičena i jedan ne baš jako normalan.

Kriv je Mesić

Krivac je za taj cirkus Stipe Mesić koji je 2007. godine zavlačio s davanjem mandata Ivi Sanaderu pokušavajući progurati izbornog gubitnika, izvjesnog Zorana Milanovića, iako je HDZ bio izborni pobjednik. Mesić je tada osmislio kreativno tumačenje Ustava i izbornog zakona po kojem nitko nema mandat za sastavljanje vlade dok ne donese apsolutnu većinu potpisa, omogućivši Milanoviću da pokuša sastaviti većinu prije Sanadera, što ovaj naravno nije uspio i što je suprotno pravilima u demokracijama.

Naime, normalno je da novoizabrani parlament (ili predsjednik ili suveren) imenuje osobu koja će ispitati tko ima najveće izglede za sastavljanje vlade, u pravilu je to najjača stranka ili koalicija, te koja obavještava o tome parlament.

Njezin lider dobiva rok od 30 dana da sastavi vladu, plus eventualno još trideset. Ako ne uspiju ispregovarati većinu u parlamentu, onda se mandat daje lideru iduće najjače stranke ili koalicije. Ako ni on ne uspije, ide se na nove izbore. To je red. Ovo ostavlja mogućnost da oporbenjaci govore bedastoće poput one da je “oporba pobijedila na izborima” i da stranke ucjenjuju i trguju svojim glasovima na posve neprimjeren način. Ukratko: stvara se kaos u kojem svatko istovremeno pregovara i trguje sa svakim i gdje neki ne mogu sakriti koliko su očajni.

Glasanje za i glasanje protiv

A u tom očaju Benčić je čak pozvala DP da im se pridruži i da “zajedno sruše HDZ”. Ali pritom ne bi dali ni zrna žita ideološkom neprijatelju. Dakle, stranka koja otvoreno kaže da im je svrha postojanja da budu brana ulasku desnice u vlast tu istu desnicu zove da im pomogne srušiti HDZ, pri čemu ne samo da zauzvrat ne nude baš ništa nego i traže od DP-a da se odrekne sudjelovanja u vlasti. Ona dakle traži pomoć da netko drugi riješi njezin problem i ispuni njezine želje, a istovremeno bi oko tog nekog gradila sanitarni kordon.

A sve to objašnjava time da je svatko tko ne želi s njima rušiti HDZ izdajica. “Svaki oblik pregovora s HDZ-om je izdaja onog što su mnoge političke grupacije predstavljale do izbora. Nema koaliranja s HDZ-om. Ako tko uđe s njima u tal, to znači da je kartel dobio još jednog pridruženog člana”, kaže komentirajući pregovore HDZ-a i DP-a o novoj vladi. Dakle, Penava ih je izdao time što kani koalirati s HDZ-om i oni ga više nikad neće podržati. “Niste ni prije”, da citiram Marka. Koga bi DP izdao da uđe u koaliciju s HDZ-om? Svoje birače svakako ne jer su uglavnom bivši HDZ-ovci, razočarani ideološkim skretanjem HDZ-a ulijevo i koaliranjem s Pupovcem. Možda bi izdao Možemo, no kako možete izdati nekog tko o vama ionako misli sve najgore? Sama ideja manjinske vlade u kojoj ne bi bilo ni Možemo ni DP-a, ali bi je i jedni i drugi kao podržali u Saboru, nakaradna je i suprotna pravilima igre u demokracijama. Koga bi ta vlada predstavljala? Nikoga. One koji su glasali protiv HDZ-a? Takvih nema, ljudi glasaju za nekog, na listiću nije bilo opcije “protiv HDZ-a”.

Holjevac: ‘Ispada da bi Plenkoviću draže bilo da je na čelu Vukovara Stanimirović nego Penava’

Dakle, zašto bi DP trebao ostati u oporbi ako možda može participirati u vlasti? Jer Sandra tako želi? Cilj svake političke stranke jest i treba biti obnašanje vlasti i oblikovanje države prema svojim zamislima. Najveći dio oporbe to je izgubio iz vida i trenutno im je jedini program rušenje HDZ-a s vlasti, i smatraju da to i drugi tako trebaju gledati. Kažu da je fanatik onaj tko je udvostručio napore da postigne svoj cilj nakon što je izgubio iz vida što mu je uopće cilj. Nešto poput kojota iz crtića. Onog koji lovi pticu trkačicu pa završi u provaliji. Fanatična predanost oporbe rušenju HDZ-a, a da se nitko od njih ne sjeća zašto to stvarno želi i koja je svrha toga, trenutno je njihov najveći problem: oni su svjesni da ne mogu formirati nikakvu stabilnu vladu koja bi uključivala sve i svašta svjetonazorski nespojivo i opterećeno osobnim animozitetima, ali im to nije ni bitno. Kad destrukcija postane prioritet, kad se sav program svede na “poništit ćemo što je HDZ izglasao”, bez namjere i plana da se učini bilo što konstruktivno, onda stvari ne idu u dobrom smjeru.

O izbornom sustavu

Stranci Možemo trebalo je čak 19.300 glasova za svaki osvojeni mandat u Saboru, a koalicijama HDZ-a i SDP-a samo 11.965, odnosno 12.827. Naravno, izbore netko mora izgubiti i taj će uvijek tvrditi da je izborni sustav nepravedan. Index se posebno raspisao o tome nakon što je njima najdraža stranka, ujedno i najprogresivnija u Saboru (nakon što je RF ispao iz njega) doživjela debakl. Pa zaključio kako je to zato što imamo nepravedan izborni sustav. Objašnjenje je nakaradno: “Razlog tome leži u izbornim jedinicama, odnosno u tome da one nisu dobro izbalansirane. Tako je, ugrubo gledano, u jedinicama koje se sastoje od većih urbanijih središta, tamo gdje je veći broj ljudi, potrebno više glasova da bi se dobio mandat.”

Dovoljan je letimičan pogled na broj birača po izbornim jedinicama da se jasno vidi da to nije istina, i to znaju čak i novinari Indexa. Isti medij je prije izbora bio zgrožen što je Zagreb, u kojem i oko kojeg živi četvrtina stanovnika Hrvatske, podijeljen na tri izborne jedinice, i to su ilustrirali time da postoji linija tramvaja koja prolazi kroz sve tri jedinice, te to proglasio nakaradnim HDZ-ovim krojenjem jedinica. Pa, kad bi cijeli bio samo jedna, kako oni žele, imali bismo jedinicu pet puta veću od svake druge, tek onda bi Možemo loše prošao!

Zašto su onda Most i Domovinski pokret s manje glasova ubrali više mandata? Male stranke su diskriminirane? NP Sjever je stranka puno manja od Možemo pa im je trebalo otprilike jednako glasova kao i HDZ-u i SDP-u po mandatu. Možemo je, prije svega, imao očajnu izbornu strategiju. Oni se i dalje ponašaju kao aktivisti i ekskluzivni, elitistički debatni klub. No izbori se ne dobivaju preko Facebooka i parola, već radom s ljudima na terenu.

Nije kriv ni D’Hondt ni HDZ

Za ilustraciju: u 4. izbornoj jedinici Most je dobio samo 1015 glasova više od Možemo, ali je osvojio jednog zastupnika, dok je Možemo ostao ispod praga. Nepravda? Ne. Loša sreća? Donekle, ali da su se malo više potrudili na terenu… U 9. i 10. jedinici Možemo je osvojio po 4,44, odnosno 5,27 posto glasova, ali nisu prošli. Most je pak imao 5,71 posto glasova u 8. izbornoj jedinici i dobio jedan mandat, a Možemo je u njoj dobacio do 10,24 posto, ali je također dobio – jedan mandat. Da su imali par stotina glasova više, dobili bi i drugi. Ali nisu. Da je Most imao par stotina glasova manje, ne bi dobio ni jedan, ali nije.

Broj glasova potreban jednoj stranci za mandat ovisi ponajprije o tome kako su rasporedili svoje snage na terenu. Ako imate tri-četiri posto birača u svakoj jedinici, i kandidirate se u njima, a samo u jednoj sedam ili osam posto, dobit ćete jednog zastupnika – a desetke tisuća glasova ste poklonili HDZ-u. A to je problem Možemo. Njima je Hrvatska samo od Gajnica do Sesveta i zato su svakog zastupnika platili puno većim brojem glasova nego drugi. A da nisu bili tvrdoglava magarad i da su poslušali one koji su im pokušavali nacrtati da bez predizborne koalicije sa SDP-om, upravo zbog izbornog sustava, nemaju nikakvih izgleda, e onda bi možda oni sad pregovarali o sastavljanju vlade.

Nije im, dakle, kriv ni D’Hondt ni HDZ, ni “nepravedan sustav”, i ne mogu za debakl kriviti nikog osim sebe. Igru morate prilagoditi pravilima, ne možete pravila prilagoditi načinu igre koji vam odgovara. I nije bitno koliko bi mandata dobili da je Hrvatska jedna izborna jedinica, kako se Index potrudio izračunati, nego koliko bi mandata imali da su bili dovoljno inteligentni da prihvate što im se nudilo i za što su svi znali da je nužno za pobjedu. Umjesto toga, oni su lamentirali o svojim nekim anketama i “sinergiji”. Sve više sliče “Našem Hajduku”, uvijek su im svi drugi krivi, najviše suci, pravila i HNS. S tim da će vjerojatno prije Hajduk osvojiti titulu nego oni vlast.

Kraj i početak

Izgleda da ćemo nakon svakih izbora slušati o tome kako je izborni sustav nepravedan. Ali sjetite se devedesetih! Glavna je kritika bila da imamo “nedemokratski” polupredsjednički sustav, a ne “demokratski” parlamentarni, i cijela se ljevica pjenila zbog prevelikih ovlasti koje je imao tadašnji predsjednik Franjo Tuđman. “Car, diktator, autokrat, ovlasti treba prenijeti na parlament!”, galamili su jer su znali da Tuđmana ne mogu poraziti na predsjedničkim izborima, ali HDZ mogu na parlamentarnima. I bi tako. Predsjednik je nakon Tuđmanove smrti i pobjede “trećejanuarske koalicije” sveden na fikus, a sve ovlasti prenesene na Vladu i Sabor.

Tadašnja je oporba naivno i kratkovidno smatrala kako će to njima ići na ruku, jer Tuđman je eto kao predsjednik nedodirljiv, vjerovali su da će HDZ-ovo biračko tijelo, “glupi i primitivni desničari”, uvijek glasati za karizmatičnog i jakog vođu i izglasati predsjednika, dok će oni pak voditi glavnu riječ u parlamentu i Vladi.

Ironija je u tome što je od Tuđmanove smrti pa dosad HDZ vodio Vladu gotovo cijelo vrijeme, dok je predsjednik, s izuzetkom Kolindine četiri godine, bio iz redova SDP-a ili tada bratskog mu HNS-a. SDP si je tim prebacivanjem ovlasti na parlament pucao ne u nogu, nego ravno u čelo. Bi li se isto dogodilo s novim promjenama izbornog sustava? Vjerojatno.

Holjevac: ‘Mislite da pretjerujem kad kažem da je Milanović kao diktator? Vidite što je napravio’

Koje je rješenje?

No neovisno o tome što su kritike sustava motivirane frustracijama izbornih gubitnika, on nije naročito dobar. Ne zato što nekom treba više, a nekom manje glasova za mandat, to je uvijek tako. Na predsjedničkim izborima možete dobiti 49,9 posto glasova i svejedno ostati bez ičega. No ono što bi bilo korisno za građane suprotno je od ideje o Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici – a to je podijeliti je na onoliko izbornih okruga ili jedinica koliko ima zastupnika, a parlamentarne izbore održavati u dva kruga – poput predsjedničkih, ako nitko ne dobije apsolutnu većinu, dvoje s najviše glasova idu u drugi krug.

Tako bi svaki građanin imao svog saborskog zastupnika, s imenom i prezimenom, većinski izabranog s bar 50 % glasova, i znao bi tko točno njega zastupa u Saboru, mogao bi mu se obratiti za svoje probleme i sa svojim prijedlozima. Saborski bi pak zastupnici morali voditi računa prije svega o interesima svojih birača i svog okruga, a ne o tome na koje će ih mjesto na listi vođa stranke staviti. Usto, demokracija dokazano bolje funkcionira u manjim zajednicama, gdje svatko zna sve o svakom. Jednostavno je. Istina, ima skrivene opasnosti, ali ako funkcionira kod izbora za Kongres SAD-a i britanski parlament, moglo bi i u Hrvatskoj. Možda. Ali, naravno, to ni jednoj stranci ne bi odgovaralo pa to nitko i ne predlaže…