Holjevac bez dlake na jeziku: ‘Samo je jedan političar bio bahatiji od Milanovića’

Mislite da ovo predugo traje? Sjetite se izbora 2007. I tada smo imali “nesporazum” oko toga tko je pobijedio, a prikupljanje potpisa trajalo je 20 dana. “Mi smo pobjednici i sastavit ćemo vladu”, izjavio je tada Milanović nakon izbora. Zvuči poznato? Predsjednik Mesić je, iako je po Ustavu trebao biti nepristrani arbitar izbora, otvoreno drukao za SDP pa je odugovlačio s određivanjem mandatara jer je silom želio da to bude Milanović.

No on nikako nije mogao sastaviti 77 ruku. Sanader je tada najavio da će promijeniti članak 97. Ustava i odrediti da se mandat daje relativnom pobjedniku, a tek ako on ne uspije sastaviti vladu u danom roku, idućoj najjačoj stranci, što je praksa demokratskih država i prijedlog koji sam iznio prošlog tjedna. Da je Sanader uspio ispuniti svoje obećanje o promjeni Ustava, Tomislav Karamarko bi prije osam godina postao premijer, no vratimo se u 2007.

Milanović je tada pokunjeno stajao u predvorju na Pantovčaku, čekajući da Mesić primi njega, s “gotovo 77 potpisa”, i Sanadera koji je došao sa svim potpisima i svitom. “I, jesi sastavio vladu”, pitao je Sanader podrugljivo Milanovića, koji mu je poslušno pritrčao i rukovao se. Sanader, dosad jedini hrvatski političar bahatiji od Milanovića, ušao je kroz vrata i Mesić nije imao izbora nego dati mu mandat. Milanović je svoj prvi mandat na mjestu premijera morao sačekati još četiri godine. Ni tada ga ne bi dobio da “ćaća” nije završio na robiji. A bahatio se da će on biti premijer, pri čemu su ga mediji podržavali i obrušavali se na Ustavni sud, pa i tvrdili kako ga treba ukinuti ako sudi kontra prosudbe partije, koja je prema njima jedini autentični tumač Ustava. Opet, poznato. On je i tada, kao i sada, pokušao dobiti izgubljene izbore galamom i kreativnim tumačenjem Ustava.

Nije se mogao kontrolirati

A zašto ih je izgubio kada je pobjedu imao u džepu? Jer nije mogao kontrolirati jezičinu pa je neposredno prije izbora on, tada još nitko i ništa, odrecitirao onu balkansku krkansku mantru “je l’ znaš ti ko sam ja” portiru u zgradi T-Coma koji se držao propisa i nije pustio gospodina “je l’ znaš ti ko sam ja” bez propusnice. Sličnu je stvar izveo i ovog puta: imao je dobre šanse, ali ga je manjak samokontrole ponovno odveo u poraz. A Grbin je i tada tumačio Ustav na jedan način jedan dan, a na drugi način tri dana poslije, pa je o tome kako su stajali pregovori s Mostom ovisilo je li potrebno 77 ruku ili je dovoljno imati “gotovo 77 zastupnika” kako je tvrdio Milanović. Koji sada tvrdi nešto sasvim drugo.

Nakon tog cirkusa, kada je upravo kako bi se pomoglo Milanoviću uspostavljena loša praksa kako nije dovoljno imati relativnu većinu da bi se pokušalo sastaviti vladu, Milanović je također odbijao priznati poraz i pokušavao se natjecati s Karamarkom u utrci “tko će brže do 76 ruku”. Naravno, mediji poput Indexa i Telegrama tada su pisali (citiram naslove) “Karamarko i dalje uvjeren da je pobijedio: Cijelo vrijeme nas dobitnike proglašavaju gubitnicima”, i “Analiza: Ove izbore nije izgubio Karamarko, već njegov nacionalizam”. Ukratko, mediji su podržavali izborne gubitnike u iluziji da su pobijedili. Spomenimo da je, osim od Sanadera i Karamarka, Milanović izgubio i ponovljene izbore 2016. od Plenkovića.

Holjevac rekao što se mnogi ne usude: ‘Znate li koja je najgora stvar u vezi s Pupovcem’

Hoće li Plenković krenuti putem Sanadera, ne znamo, ali znamo da je ovo Milanoviću već treći put da pokušava sebe na sve mile načine, uz potporu partije i medija, proglasiti izbornim pobjednikom, svaki put tumačeći Ustav na drugi način. I četvrti put da, kao vođa oporbe, gubi parlamentarne izbore od HDZ-a: jednom od Sanadera, drugi put od Karamarka, dva puta od Plenkovića. Razlika je jedino što će ovog puta on osobno morati dati mandat za sastav vlade Plenkoviću, što mu je karma i kazna: gdje ćete boljeg dokaza da se povijest ponavlja, drugi put kao farsa?

Domovinci i mostovci

Te 2007. Most je, sa svojih čak 19 zastupnika, bio taj o kojem je ovisilo tko će formirati vladu. Tih je 19 imalo posve različite svjetonazore i nije ih povezivalo ništa. Pregovarali su i sa SDP-om i s HDZ-om po načelu “tko da više”, a kada je Milanović pokušao odvesti dio mostovaca k sebi i rascijepiti ionako krhku stranku, tek onda su se ozbiljno okrenuli HDZ-u. No postavili su ucjenjivačke uvjete, kršeći nepisano pravilo demokracija da premijera daje najjača stranka u parlamentu.

Ovog se puta u pregovore krenulo ozbiljnije. DP se nije postavio ucjenjivački poput Mosta, ali se postavio tvrdo kada je bila riječ o njihovim osnovnim zahtjevima, onima koje su morali ispuniti da bi ostali vjerodostojni. To se prije svega odnosi na nesudjelovanje Milorada Pupovca ne samo u Vladi nego i u većini koja podupire Vladu. Nefinanciranje Novosti također ne bi trebalo biti sporno jer Ustavni zakon o pravima manjima jasno navodi što se može, a što ne financirati sredstvima namijenjenima manjinama, a Novosti su izrazito politički tjednik, ne manjinski, što ga po tom zakonu diskvalificira za primanje novca po toj osnovi, čak i da nije antihrvatski.

Zahtjev da DP dobije broj ministarstava proporcionalan uspjehu na izborima posve je realan. Treba li nam novo ministarstvo demografije ili bi se to moglo preko ureda ili agencije upitno je, ali je sigurno da nam trebaju sustavne političke mjere za poticanje rađanja jer je demografska situacija katastrofalna i korijen svih problema.

Mostovci definitivno gubitnici

Sama činjenica da se nije srljalo, da je sve u detalje dogovoreno unaprijed, obećavajuća je. Ne, nije jamstvo da će Vlada biti stabilna, ali odaje dojam odgovornog pristupa i zdravog poslovnog odnosa – uostalom, Radić je prije svega poslovnjak, ne političar.

Obećavajuća je i činjenica da se u pregovore išlo određenim redom – fotelje su se dogovarale tek na kraju, što upućuje na to da to nije bilo prioritetno, da su im jamstva da će se njihove politike provoditi važnije. U DP-u mogu biti zadovoljni, ipak su oni najveći pobjednici ovih izbora, ne HDZ koji više ne može vladati sam. No pred njima je druga velika opasnost – a to je da ih HDZ proguta ili jednostavno raskoli i dio pokupi kao “žetončiće”.

A Most? Oni su definitivno gubitnici, stranka koja ide prema nestanku s političke scene jer ne treba nikom, ni ljevici ni desnici, niti je itko želi uza se. I nije pitanje što birači DP-a misle o koaliciji s HDZ-om, nego što birači Mosta misle o zagrljaju te stranke s Milanovićem i Grbinom, pa i Možemo. Jer, možda nisu očekivali suradnju s HDZ-om, ali sigurno ni veliku ljubav s ljevicom. “Ja sam glasala za Most, a oni to protumačili kao glas protiv HDZ-a pa makar i s Možemo, notornom Dalijom, Pametnima. E, ne može”, kaže mi jedna bivša HDZ-ova vijećnica. To je stranka čiji je koalicijski potencijal, zahvaljujući greškama iz prošlosti, ravan nuli. I mogu se ljutiti zbog toga što im je DP preuzeo ulogu “kingmakera” koju su sami sebi namijenili od početka, ali problem je u njima.

Nova stranka opasnih namjera

No mediji čiji su favoriti ponovno izgubili prilično se pjene. “Za koliko ste se fotelja prodali”, pitaju. Prodali komu? Da su išli sa SDP-om, onda se ne bi “prodali”? “Birači DP-a sipaju gorčinu ispod Penavine objave: ‘Srami se! Prodana dušo, izdao si narod'”, navodi jedan naslov. Prozirno. Većina onih koji su glasali za DP to su učinili da prisile HDZ da se pomakne udesno i odrekne se Pupovca, jer nitko razuman nije smatrao da DP može oformiti vladu. Svakoj normalnoj političkoj stranci mora biti cilj da bude dio vlasti kako bi mogla provesti svoje ideje. Što bi DP trebao? Nije teško zaključiti tko su navodni anonimni “birači DP-a”. Tko gubi, ima pravo biti nezadovoljan. Ali vidoviti Aleksandar Dragaš iz Jutarnjeg nam poručuje da je Baby Lasagna više učinio za Hrvatsku u tri minute nego što će Domovinski pokret za četiri godine. Aleksandri su uvijek znali što je najbolje za Hrvatsku, od Vučića i Vulina do Rankovića. I to unaprijed.

I političari koji su vabili DP na “svoju stranu” sada su razočarani i bijesni. “Jedna mala stranka koja je dobila više od devet posto glasova sada se stavlja u poziciju da hrvatskim građanima kroji pravo i diktira politiku. To je Domovinski pokret, stranka koja je sigurnosno i politički opasna i za državu i za građane i koja je pritom dobila jednoznamenkasti rezultat na izborima, a postavlja se u poziciju određivanja što će se događati”, objasnila je Pusić. “Nalazimo se u velikoj opasnosti da stranka s malim rezultatom povuče Hrvatsku prema ekstremnoj desnici i tomu se treba suprotstaviti. Ovo bi bio trenutak za potez predsjednika Republike da kaže da je Hrvatskoj potrebna Vlada nacionalnog spasa u kojoj će se dogovoriti četiri ili pet stvari koje će se napraviti i nakon toga treba ponovno ići na izbore. To bi bila Vlada SDP-a i HDZ-a koja ne bi mogla biti dugoročna, ali bi mogla spasiti Hrvatsku od ekstremne situacije i ruskom utjecaju otvorene desnice”, dodala je pozvavši de facto Milanovića na neku vrstu ustavnog puča.

Holjevac: ‘Jedna osoba je kriva za to što Hrvati više ne mogu imati pobjednika na izborima’

To je narativ o “stranci opasnih namjera” iz devedesetih, ali je bizarno i suludo da Vesna Pusić iz HNS-a stranku koja je dobila 202.000 glasova proglašava “strankom s malim rezultatom”: Kad je to HNS dobio toliko glasova? Desetinu toga? Da ne govorimo da njezin prijedlog zapravo ide za uvođenjem diktature, poništenjem volje birača, a o tome tko je ekstreman možda najbolje da se dogovori s bratom, starom partizančinom i jugofilom. Sigurnosna i politička opasnost za Hrvatsku oduvijek je bio njezin HNS, skupa s Mesićem, kao pučistička stranka koju je osnovala udbaška mafija.

Ostani luzer do kraja

Ipak, najgori od loših gubitnika ispao je Peđa Grbin, koji ne samo da nije smogao moralne snage da prizna poraz nego je sve proglasio “prljavom političkom trgovinom” iako su HDZ i DP ideološki neosporno bliske stranke, što SDP i DP nisu. “To je poraz Domovinskog pokreta i nešto za što će morati odgovarati biračima. Mi smo utvrdili realnost i svaki daljnji pregovori su suvišni, nepotrebni i nema razloga da se dalje vode”, rekao je Grbin za dogovor DP-a i HDZ-a.

Njegova reakcija na gubitak izbora i dogovor HDZ-a i DP-a jednostavno je primitivna, gubitnička i jadna. Priče o trgovini su bedaste. DP je sa svojih 13 mandata dobio zahtjevne i neugodne resore poljoprivrede, gospodarstva i demografije, gdje je teško napraviti pomake, a lako se zamjeriti biračima, a Most je 2015. s 15 mandata dobio poljoprivredu, gospodarstvo, zaštitu okoliša, upravu, MUP i pravosuđe. Ili je DP loše ispregovarao ili im fotelje nisu bile u prvom planu.

Peđa je velik čovjek, ali samo fizički. Inače je mali političar i sitna duša. Umjesto da smjesta ponudi ostavku, on je odlučio ostati luzer do kraja. Umjesto da smjesta prizna poraz, on je odlučio sramotiti se do kraja. Nevjerojatno je kako se SDP-ovci, možemosi, mostovci i ini brinu o tome je li DP prevario svoje birače. Ako će netko morati odgovarati svojim biračima, to je prije svih Peđa. U SDP-u su sve glasniji zahtjevi za njegov odlazak, koji je samo pitanje vremena. Najbolje ga oslikava “fotografija godine”, gdje s facom debila nešto govori s govornice dok ga Kekin, koja mu je do pupka, gleda začuđeno odozdo. Antireklama za emancipaciju i ravnopravnost. Kad smo kod toga, nije mi jasno kako Milanovićev karikaturalni i isforsirani mačizam feministicama ni najmanje ne smeta, nego ga podržavaju. A inače im je mačizam najgora zamisliva osobina kod muškarca.