Holjevac: ‘Bed mi je jer sam nekom dao plaću od 8000 eura, auto i dnevnice, a on odgovara nikome’

Kad smo supruga i ja nedavno kupili kuću – kreditom, naravno – svi su nas pitali zašto smo prodali stan, također svojevremeno kupljen kreditom. Pa da bismo kupili kuću. I svi su pitali, “a zar vam nisu roditelji mogli pomoći pa da vam stan ostane?” U Hrvatskoj vas gledaju kao endemsku vrstu kad kažete da vam roditelji NISU dali dio novca da kupite stan ili kuću, da vam rodbina nije uletjela ako je gradite. I da baš niste toliko kreditno sposobni da biste mogli cijelu platiti kreditom. I sad se svi masovno iščuđavaju i moralistički zgražaju jer je mama Stephena Bartulice, koja živi u Americi i situirana je, prodala kuću u Zagrebu, u Gračanima – koja joj ne treba niti će joj ikad trebati – i novac podijelila djeci.

Ispada da je Hrvatima, kojima je inače normalno da žive s roditeljima do trideset i neke i da im onda ti roditelji pomognu pri kupnji nekretnine, posve nepoznat taj koncept da nekom starci daju novac kako bi mu pomogli. Podsjetimo, počelo je tako što je Index otkrio da Bartulici i supruzi ostaje tek neki sitniš nakon što otplate kredite jer su u siječnju ove (2024.!) godine digli kredit za kuću u rodnom mjestu supruge. I to je samo po sebi jako čudno u državi u kojoj inače svaki drugi zagrebački penzioner ima nešto na moru, a nije rođen i cijeli život živio u Americi, gdje se ipak malo drukčije zarađuje. To čerupanje uskoro je prešlo u lov na vještice pa su jedne novine slavodobitno objavile da Bartulica laže da mu je mama pomogla kupiti kuću jer ju je prodala dva mjeseca nakon što je on digao kredit kojim je kupio tu istu kuću. Tko se tu pravi blesaviji nego što jest? A usto je utvrđeno i da je mama kuću devedesetih, sramotno, sagradila bespravno pa je legalizirala 2014. Kao i pola Hrvatske, jer do dvijetisućitih je dobiti građevinsku u razumnom roku bila misaona imenica, ali eto.

Sve je to samo pomoglo Bartulici da premoćno osvoji mjesto u Europskom parlamentu, jer problematizirati kupnju kuće na moru kreditom banke, nekoga tko je inače iz situirane i brojne obitelji iseljenika, u državi u kojoj pola političara ne može objasniti kako su stekli imovinu – Mesić je posudio dva milijuna za kuću od nevidljivog prijatelja, navodno Finca koji se odaziva na Patria, a Tomašević je kao mlađahni aktivist, zgubidan u trideset i nekoj, kupio stan u centru za keš – jednostavno je doživljeno kao nepravda i progon. Za Bartulicu su na kraju glasali i birači HDZ-a, upravo zato što se pokušala proizvesti afera ni iz čega.

S Ferrarijem se poskliznuo

A onda se dogodio crveni Ferrari kojim je Bartulica nakon izbora stigao u stožer. Trebalo je to biti trolanje medija, ali tu se Bartulica poskliznuo. Ideja je navodno bila Bujančeva, a Bartulica je naivno uletio u auto nekoga koga nije poznavao niti je znao tko je, a za koga se ispostavilo da je dio krim-miljea. Bartulica je platio za svoje neiskustvo u politici i lakomislenost, Penava je zgrožen, Radić je rekao da je to “previše i da se ne može braniti”, Bartulica se i sam posuo pepelom i ispričao, ali reputacijska šteta je napravljena. Političari bi se trebali kloniti kontakata s osobama za koje nisu sigurni tko su, naročito kad voze Ferrarije, jer i u Americi to voze uglavnom dileri kokaina. I to oni nižerangirani, koji ne znaju biti diskretni s novcem. Ideja je bila hrabra, ako ne previše pametna, izvedba katastrofalna.

Šteta, jer Bartulica je od vrlo, vrlo rijetkih hrvatskih desničara. Kad kažem desničara, mislim na ljude koji nisu nacionalisti koji zagovaraju protekcionizam i snažnu socijalnu državu, koji se od ljevice u Hrvatskoj razlikuju uglavnom po tome što nisu Jugoslaveni nego Hrvati, nego su prije svega pobornici osobnih sloboda, slobodne trgovine i svega onog što se u SAD-u i anglosaksonskom svijetu smatra normalnom desnicom. U njemu su ispravno prepoznali ideologa hrvatske nove desnice, zato je i bio pod povećalom, kao i Trumpu tražilo se bilo što što mu se može naći kako bi ga se kompromitiralo. Kao što se sad pokušava, putem medija, izazvati raskol u DP-u preko afere “Ferrari”. Ali uspoređivati Bartulicu s Trumpom pogrešno je: Trump je protekcionist, Bartulica je ideološki bliži Mileiju, iako s posve drukčijim imidžem.

Vlatka Pokos u Makarskoj imala zanimljiv posao, ali i šefa: ‘Jako je strog’

Moguće je da su njegovi američki korijeni, inkulturiranost u američki milje, i pridonijeli tomu da sjedne u taj nesretni Ferrari – jer američka desnica ne vidi ništa loše u Ferrariju i osobnom bogatstvu, dok se u Europi, naročito u Hrvatskoj, to gleda kao pljuska sirotinji. U svakom slučaju, neiskustvo u politici i povjerenje u pogrešne ljude koštali su ga. Hoće li koštati i DP, vidjet ćemo, no sad bar vidimo koliko truda mediji ulažu u pokušaje rušenja koalicije HDZ-DP i DP-a općenito.

Koga se tiču europski izbori?

Na prvi pogled moglo bi se iz rezultata izbora za Europski parlament zaključiti da građane nije briga tko će ih ondje zastupati. Izlaznost je bila samo 21 %, više nego mizerna. Uostalom, tih 12 hrvatskih zastupnika i nema ondje neku težinu, među njih ukupno više od 700. Još im je najbolje baviti se Nutellom, preko toga teško da će nešto postići. No mislim da je razlog slabe izlaznosti nešto drugo. Osobno, malo mi je bed kad se sjetim da sam nekoga zaokružio i pomogao mu da dođe na plaću od 8000 eura neto, plus plaćeni svi životni troškovi, plus službeni auto, plus dnevnice, plus… ima toga. A da pritom taj netko zapravo ne odgovara meni osobno niti ikomu.

Sinčić je ondje radio … što? Kolakušić? Fred? Uglavnom su govorili ono za što su mislili da će pridonijeti njihovim karijerama. Još je najviše koristi Hrvatska imala od Marijane Petir koja se ondje ipak izborila za neke Hrvatskoj bitne zakone koji se odnose na poljoprivredu i Borzanice s njezinim pravima potrošača u “novoj Europi”. Recimo da su i Karlo Ressler i Tonino Picula, kao ozbiljni diplomati, uspjeli stvoriti neke kontakte i veze i biti od neke koristi. Željana Zovko napravila je neke stvari, ponajprije za Hrvate u BiH.

Kolektivna amnezija drma Hrvate: Podsjetite se kako smo zaista živjeli u Jugi

Kolakušić je pak uglavnom promovirao samog sebe pa je sad smrtno uvrijeđen što nije ponovno izabran. A mjesta u parlamentu odrekao se radi europskih izbora. Dobro da jest jer bi, da je ostao, gledao uništiti koaliciju s HDZ-om, s obzirom na to da za Kolakušića postoji samo Kolakušić. On je htio biti i premijer i usput obavljati dvije ministarske funkcije, pa kad su mu rekli da ne može, naljutio se i na DP i na HDZ. Izvrijeđao je birače jer ga nisu izabrali, kaže glupi su. A još će biti gluplji ako ga ne izaberu za predsjednika. I sve ostalo u državi. Jer je najbolje za demokraciju da jedan čovjek ima svu vlast i kontrolira samog sebe da ne krade.

Nije da zastupnici u Europskom parlamentu ništa ne rade za interese Hrvatske. Neki rade, pokušavaju se izboriti za interese onih koji su ih onamo poslali, neki guraju ideologiju, neki samo sjede ondje i ubiru masnu plaću. U briselskim se dvorima, kao i na svakom dvoru, najviše postiže stvaranjem mreža kontakata i lobiranjem za interese svoje zemlje preko tih mreža. Za to tko što ima reći za govornicom nikoga nije briga, to je uglavnom namijenjeno tomu da bi se stavilo na društvene mreže za svoje fanove i birače. Na smjer same Unije Hrvatska i njezinih 12 zastupnika ne mogu imati spomena vrijednog utjecaja pa možda i zato birače nije previše briga. Ipak, sviđalo se nama ili ne, za Hrvatsku je itekako važno tko će ondje zastupati naše interese: gospodarski rast u dobroj mjeri dugujemo fondovima EU-a, a jedno pola zakona po kojima živimo donosi se ondje.