Ako se uskoro ne prekine rat u Ukrajini slijedi nam apokaliptični scenarij

Ruski predsjednik Vladimir Putin prošlog je tjedna boravio u službenom posjetu Sjevernoj Koreji tijekom kojeg je s njezinim čelnikom Kim Jong-unom potpisao, sada se to već slobodno može reći – povijesni sporazum o sveobuhvatnoj strateškoj suradnji dviju susjednih i nuklearnih država. On, među ostalim, predviđa i međusobnu vojnu pomoć u slučaju vanjske agresije na jednu od dviju potpisnica, što je najviše i odjeknulo u političkim i medijskim krugovima na regionalnoj i globalnoj razini. Jer taj segment sporazuma itekako podsjeća na čuveni članak 5. Statuta NATO saveza.

On nije povijesni samo zato što Ruska Federacija od svoje uspostave nakon raspada SSSR-a dosad ni s jednom državom nije potpisala takav bilateralni sigurnosni sporazum (to je radio SSSR). Oni sličnog karaktera, naime, odnosili su se isključivo na međudržavne sigurnosne strukture poput Organizacije sporazuma o zajedničkoj sigurnosti (rus. ODKB, engl. CSTO) ili pak Saveza država Rusije i Bjelorusije, što je nešto sasvim drugo.

Povijesni je prije svega zato što iz temelja mijenja sigurnosnu arhitekturu azijskog Dalekog istoka, gdje je dosad Sjeverna Koreja, kao međunarodni izopćenik opterećen sankcijama, bila izložena “jedan na jedan” neprijateljskim susjednim državama Južnoj Koreji i Japanu, a poglavito Sjedinjenim Državama kao najvećoj globalnoj vojnoj sili i jednoj od dviju nuklearnih velesila. Ova druga je, naravno, Rusija – zemlja s kojom je, dakle, Sjeverna Koreja upravo potpisala sigurnosni sporazum zbog kojeg više neće biti u neugodnom položaju u odnosu na puno veće i moćnije države.

Uvijek iznenađeni

Združeni zapad na čelu sa Sjedinjenim Državama bio je vrlo iznenađen ovakvim razvojem događaja u odnosima Moskve i Pjongjanga iako su na to ukazivali i prošlogodišnji kontakti dviju strana, poglavito nakon posjeta Kim Jong-una ruskom Dalekom istoku u rujnu 2023. godine, gdje mu je domaćin bio predsjednik Putin. Rekao bih da je Zapad uvijek iznenađen. Washington je tako bio iznenađen i kada je prije desetak dana pred američkim kopnom (Florida), naravno, u međunarodnim vodama, prodefilirala ruska nuklearna podmornica, koja je s još nekoliko brodova ruske Sjeverne flote potom uplovila u luku glavnog kubanskog grada Havane.

Zapad je bio iznenađen i brzinom i sveobuhvatnošću razvoja strateškog partnerstva između Rusije i Kine kada je u svibnju u Peking stigao ruski predsjednik Putin, a iznenađen je (i razočaran) i nakon što je Putin nakon Sjeverne Koreje stigao i u Vijetnam, državu koja, iako je vodi rigidna komunistička vlada marksističkoga tipa (ništa manje od one sjevernokorejske), sa Sjedinjenim Državama posljednjih desetak godina jača bilateralnu suradnju. Zbog toga, poglavito zbog sklonosti Hanoija američkim investicijama i gospodarskoj suradnji (bez obzira na opustošenost te zemlje tijekom Vijetnamskog rata i na čak oko pet milijuna poginulih Vijetnamaca), Washington Vijetnam smatra gotovo pa dijelom Zapada.

Naravno, stomilijunski Vijetnam SAD-u treba prije svega zbog američke konfrontacijske politike prema Kini jer tu državu želi iskoristiti za pritisak na Peking zbog njezinih teritorijalnih (pomorskih) sporova s velikim sjevernim susjedom. Osim toga, zbog sve lošijih američko-kineskih odnosa Bidenova administracija potiče američke investitore da svoju proizvodnju prebacuju iz Kine upravo u Vijetnam (kao i u Indiju) jer su njegovi trgovinski zakoni dovoljno liberalni, a politička vlast spremna osigurati povoljne uvjete za američke visokotehnološke investicije koje bi koristile i vijetnamskom razvoju. Slično kako su koristile i Kini od 80-ih godina prošlog stoljeća.

Glavni sponzor

I sada u sve to upada Putin te s vijetnamskim predsjednikom To Lamom najavljuje predanost produbljivanju sveobuhvatnog strateškog partnerstva. Putin time remeti američku uspostavljenu “idilu”, iako nikakve idile tu zapravo nema. Kako je, osvrćući se na Putinov posjet toj zemlji napisao američki Bloomberg, Vijetnam vodi samostalnu vanjsku politiku koja teži diversifikaciji. U Vijetnamu je lani svečano primljen i ugošćen i kineski čelnik Xi Jinping. Vijetnam, također, otvoreno iskazuje interes za ulazak u klub zemalja BRICS, u čijem predvorju čeka već tridesetak država.

Osim toga, SSSR je bio glavni sponzor Vijetnama u njegovoj oslobodilačkoj borbi protiv vladavine kolonijalnih sila (prije svega Francuske), a kasnije i u Vijetnamskom ratu, pa intenzivna vojna suradnja dviju država, a sada Rusije i Vijetnama, traje već dugo i neće se prekidati. S tim se Washington pomirio još nakon prošlogodišnjeg posjeta Joea Bidena Hanoiju (Biden je također svečano primljen kao i Putin), kojemu je sada ipak primarno osigurati sigurnu luku za prebacivanje američkog krupnog biznisa iz Kine u tu zemlju (nije zgoreg napomenuti, Xijev posjet Hanoiju uslijedio je nedugo nakon Bidenova).

Rusi imaju dva vrlo opaka nova plana: Mogli bi zasuti jednu europsku zemlju bombama

Međutim, američko veleposlanstvo u Hanoiju svejedno je oštro reagiralo na Putinov dolazak, upozorivši vijetnamske vlasti da se Putin nalazi na međunarodnoj tjeralici Haškog suda zbog navodno protuzakonitih radnji vezanih uz deportaciju ukrajinske djece u Rusiju, kao i to da je upravo potpisao sporazum sa Sjevernom Korejom koja je pod međunarodnim sankcijama. Kao da to ovi u Hanoiju i bez toga nisu znali.

U drugom Bloombergovu tekstu od 21. lipnja pod naslovom “Xi, Putin Score Wins as More Asia Leaders Aim to Join BRICS” upozorava se kako su ovog tjedna Putin i kineski premijer Li Qiang otišli u odvojene posjete jugoistočnoj Aziji i da su oba partnera iz BRICS-a svjedočila težnjama zemalja u regiji da se pridruže tom bloku. Navodi se kako azijski čelnici BRICS vide kao zaštitu od struktura koje nadzire Zapad. Nedavno su Tajland i Malezija izjavili da se žele pridružiti bloku. Štoviše, Tajland je i saveznik SAD-a prema Ugovoru o prijateljstvu i gospodarskim odnosima.

Rastuća frustracija

Kako Bloomberg objašnjava, riječ je o tome da za zemlje koje žele ublažiti ekonomske rizike povećane konkurencije između SAD-a i Kine pridruživanje BRICS-u nije samo pokušaj prevladavanja nekih od tih napetosti nego i način da se signalizira rastuća frustracija međunarodnim poretkom pod vodstvom SAD-a i ključnim institucijama koje ostaju pod strogom kontrolom zapadnih sila kao što su Svjetska banka (WB) i Međunarodni monetarni fond (MMF).

U tekstu se navodi kako za Putina i Xija interes za BRICS također odražava njihov uspjeh u suprotstavljanju pokušajima SAD-a i njegovih saveznika da izoliraju Rusiju i Kinu zbog rata u Ukrajini, kao i vojnih prijetnji Tajvanu, Filipinima, Južnoj Koreji i Japanu. Čuđenje Zapada zbog neočekivanih uspjeha Putinove diplomacije, s obzirom na to da je nakon pokretanja njegove invazije na Ukrajinu predviđen brzi strateški poraz Rusije jer njezina ekonomija nije trebala pokazati ovakvu otpornost na neviđene zapadne sankcije, tim više iznenađuje što je sam Zapad onaj koji je svojim postupcima izravno gurnuo Rusiju u zagrljaj s Kinom i Globalnim jugom.

Čemu čuđenje i kada se zna da je upravo SSSR stvorio Sjevernu Koreju nakon Korejskog građanskog rata 1950. – 1953. i da su odnosi između Moskve i Pjongjanga ostali relativno dobri i nakon raspada Sovjetskog Saveza iako se ta zemlja u međuvremenu više okrenula Kini. Ali okrenula se zato što se Moskva okrenula suradnji sa Zapadom te nije htjela previše pomagati Sjevernoj Koreji da ne bi naljutila zapadne partnere. U okvire strateške suradnje s Pjongjangom Moskvu je gurnuo upravo Zapad, a ne njezina volja. Slično kao i u odnosu na Kinu. Potonja i Rusija, usprkos razvoju prijateljskih odnosa još od početka 21. stoljeća, nisu uvijek imale identične stavove o brojnim vanjskopolitičkim pitanjima, a to se počelo intenzivno mijenjati tek odnedavno, nakon što je Peking i konačno spoznao kako Washington ne namjerava odustati od svoje konfrontacijske politike prema Kini bez obzira na to koja će administracija biti na vlasti.

Mlađi brat

Iako ga je Moskva dugo uvjeravala da Kinu čeka slična sudbina kao i Rusiju, Peking je sve donedavno vjerovao u poznati američki pragmatizam, ali i zdravu logiku s obzirom na veliku trgovinsku međuovisnost dviju megaekonomija. Međutim, praktični politički, financijski i vojni potezi Washingtona prema Kini i njezinim regionalnim i globalnim interesima demantirali su kineski državni vrh u potpunosti i, rekao bih, otrijeznili ga. Vrlo vjerojatno, za razliku od Rusije čije je vodstvo ispalo krajnje naivno glede mogućnosti ravnopravne suradnje sa Zapadom, ipak na vrijeme. Naime, Kina je postala dovoljno ekonomski i vojno moćna i utjecajna da se može puno lakše uhvatiti ukoštac s američkim izazovima nego što to može Rusija koja zbog toga trpi puno veće gubitke i trebat će joj desetljeća da ih kompenzira.

Upravo to Rusiju svrstava u poziciju kineskog “mlađeg brata” iako to odbacuju i u Moskvi i u Pekingu. Ali to je jednostavno tako: disproporcija u demografskoj veličini i ekonomskoj snazi između njih je ogromna, a sve će se brže nivelirati i razlika u ruskoj vojnoj premoći, prije svega u nuklearnoj sferi, gdje Peking raste zastrašujućim koracima i za same Sjedinjene Države. Britanski The Economist 19. lipnja u tekstu pod naslovom “Kina i Rusija imaju jezive planove za Arktik” (“China and Russia have chilling plans for the Arctic”), navodi se kako nakon očite propasti kineskih ambicija izgradnje “Ledenog puta svile” kroz ruske arktičke vode prema sjeveru Norveške i dalje prema Europi Kina pristaje na ruski arktički zaokret prema Aziji koji je Moskva pokrenula s ciljem nadoknade gubitka europskog tržišta. To se prije svega odnosi na izgradnju arktičkih luka, razvoj naftnih i plinskih projekata i izgradnju brodova za isporuke resursa na istok, tj. Aziju. “Drugim riječima, Ledeni put svile’, iako sklizak, ostaje atraktivan”, zaključuje britanski medij.

Tempirana bomba

Jedan od najvećih američkih geostratega uopće i savjetnik za nacionalnu sigurnost od 1977. do 1981. Zbignew Brzezinski dugo je zagovarao ulazak Ukrajine u NATO savez. Međutim, u starijoj dobi o tome je potpuno promijenio mišljenje i govorio kako bi to bio kontraproduktivan i opasan potez i za američke interese. Rekli bismo da sa starošću dolazi i mudrost. A američki političar poljskog porijekla sigurno je dobro znao o čemu i zašto to govori.

Ukrajina je bila i ostala “tempirana bomba” nakon osamostaljenja koju se detonirati nisu usuđivale brojne američke administracije dok za to, prema njihovu mišljenju, nije došlo vrijeme. Ono je došlo 2014. godine s revolucionarnim prevratom u Kijevu, a ostalo je sve povijest. Međutim, Sjedinjene Države, sada je to gotovo sigurno, ne namjeravaju Ukrajinu primiti u NATO, ni na idućem summitu u srpnju u Washingtonu niti u bilo kakvoj doglednoj budućnosti. Najbolju potvrdu toga nedavno je dao glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg na marginama sastanka ministara obrane u Bruxellesu, kada je rekao kako Ukrajina eventualno može ući u NATO tek kada pobijedi Rusiju, dok je njemački kancelar Olaf Scholz o istoj temi rekao kako je ulazak Ukrajine u NATO nerealan u sljedećih tridesetak godina.

Ali te izjave, naravno, ne znače da će Zapad odustati od Ukrajine. Štoviše, američki analitičari govore kako će Washington morati uvjeriti europske saveznike da preuzmu vojno financiranje te zemlje, ali ne samo to nego i da Ukrajinu prime u sastav Europske unije bez ustrajanja na ispunjavanju različitih kriterija i zahtjeva, kroz što redovito moraju proći ostale zemlje kandidati. Uopće ne treba sumnjati da će tu politiku željeti provesti u djelo i političke elite EU-a, ali i buduća američka administracija ma tko joj bio na čelu.

Smrtonosna pomoć

Tako vjerojatno najutjecajniji američki medij koji artikulira vanjskopolitičke stavove “duboke države” Foreign Affairs (FA) 18. lipnja donosi opširan tekst Roberta O’Briena, savjetnika bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa za nacionalnu sigurnost, pod naslovom “The Return of Peace Through Strength, Making the Case for Trump’s Foreign Policy” (Povratak mira kroz snagu, zalaganje za Trumpovu vanjsku politiku).

Sama činjenica da ovaj medij daje toliko prostora ne samo Trumpovu bivšem savjetniku nego i Trumpovu vanjskopolitičkom programu u cijelosti – dovoljno je intrigantna i ukazuje na to da on, usprkos svim problemima pravosudne i druge prirode s kojima se suočava, itekako ima šansu za pobjedu. Tim prije što Bidenovo zdravstveno stanje sve više zabrinjava i demokrate i njima privrženu američku javnost. Tako je, usprkos nedavnoj nepravomoćnoj osuđujućoj presudi suda u New Yorku protiv Trumpa, Biden potonjeg uspio samo dostići ili tek neznatno preteći prema novim anketama.

Ukrajinu u srpnju čeka ‘Dan D’: Jedna odluka mogla bi biti ključna, ali i opasna

Iz spomenutog teksta izdvojio sam dio koji se odnosi na Trumpovu buduću politiku prema Ukrajini ako pobijedi na izborima. “… Bidenova administracija od tada je pružila značajnu vojnu pomoć Ukrajini, ali je često sporo slala Kijevu oružje koje mu je potrebno za uspjeh. 61 milijarda dolara koju je Kongres nedavno dodijelio Ukrajini (povrh 113 milijardi dolara koji su već prošli) vjerojatno će biti dovoljna da spriječi Ukrajinu da izgubi, ali nedovoljno da joj dopusti pobjedu. U međuvremenu, čini se da Biden nema plan za okončanje ukrajinskog vojnog sukoba. Trump je sa svoje strane jasno dao do znanja da bi želio vidjeti dogovoreno rješenje kojim bi se zaustavio gubitak života i Ukrajina očuvala sigurnom.

Trumpov će pristup biti nastavak pružanja smrtonosne pomoći Ukrajini financirane iz europskih sredstava, dok će vrata za diplomaciju s Rusijom ostati otvorena – i uz određeni stupanj nepredvidljivosti držati Moskvu izvan ravnoteže. Također će potaknuti NATO da premjesti kopnene i zračne snage u Poljsku kako bi povećao kapacitete Saveza bliže ruskoj granici i poslao jasnu poruku da će NATO braniti cijeli svoj teritorij od strane agresije. Washington mora osigurati da njegovi europski saveznici shvate da američka kontinuirana obrana Europe ovisi o tome da Europa igra svoju ulogu, uključujući i Ukrajinu. Ako Europa želi pokazati da je ozbiljna u zaštiti Ukrajine, trebala bi odmah primiti zemlju u Europsku uniju, napuštajući uobičajeni birokratski pristupni protokol. Takav bi korak poslao jasan signal Putinu da Zapad neće prepustiti Ukrajinu Moskvi. To će također dati nadu ukrajinskom narodu da su pred njim bolji dani.”

Solidna baza

Dakle, jasno je da Europsku uniju ni u mogućem Trumpovu novom mandatu ne očekuje ništa drugo doli pretvaranje u proturusku vojnu utvrdu i saveznika koji će u pogledu Ukrajine morati slušati sve što zatraži Washington. U tom smislu, a s obzirom na navedenu Trumpovu otvorenost za dijalog s Moskvom o rješenju ukrajinskog sukoba, ne isključujem uopće da bi prošlotjedna Putinova inicijativa za postizanje mira u toj zemlji (koja je na zapadu odmah odbačena kao ultimatum, a što je Putin navodno u ovoj fazi i očekivao jer bi sve drugo prije američkih izbora bilo nerealno), koja polazi od uvažavanja činjeničnog stanja na terenu, priznanja da su od Rusije anektirani ukrajinski teritoriji nepovratno izgubljeni, i jamstava da Ukrajina nikada neće ući u NATO bila solidna baza za pregovore.

Jer svi bi na neki način mogli biti zadovoljni i mogli bi proglasiti svoje pobjede: Rusija zaokruživanjem povijesnih ruskih i rusofonskih teritorija na jugoistoku Ukrajine koje je već uvrstila u svoj ustavnopravni poredak, uz dobivanje traženog sigurnosnog jamstva o Ukrajini kao izvanblokovskoj državi; Ukrajina, iako bi ostala bez ionako za sebe neprijateljskih i u ratu razorenih proruskih regija, za kompenzaciju bi ušla u Europsku uniju s ipak dovoljno velikim dijelom svog teritorija; SAD i NATO mogli bi također proglasiti svoju pobjedu jer su pomogli Ukrajini da očuva svoju državnost koja je ruskom invazijom bila ugrožena i omogućili joj ulazak u EU.

Također, za SAD uopće nije važno što Ukrajina ne bi ušla u NATO. Pentagon će ionako za europski novac rasporediti svoje resurse i američko oružje u istočne članice NATO saveza, a, uostalom, slično i piše u navedenom tekstu FA u odnosu na Poljsku.

Alternativa ovome je ono na što Putin upozorava: da će novi ruski mirovni prijedlozi za Kijev biti samo nepovoljniji s obzirom na stanje na bojišnicama, a time onda i za Zapad neugodniji pri postizanju budućeg dogovora.

Najveći spas

Međutim, dodao bih i kako je alternativa dogovoru ovakvoga tipa nastavak rata i gotovo sigurna eskalacija koja ne isključuje ni mogućnost nuklearnog sukoba – što je pak opcija koju sigurno nitko od navedenih igrača ne želi. Upravo u tome, tj. u posjedovanju nuklearnog oružja, naizgled paradoksalno, vidim i najveći spas da Europa i čovječanstvo opet ne zaglave u krvavom globalnom sukobu. Nepostojanje baš nikakvih jamstava da bi neka od nuklearnih supersila u takvom scenariju ostvarila pobjedu ili pak manju, ali još prihvatljivu štetu od druge strane tomu idu u prilog. A željeti provjeriti ispravnost ove činjenice u praksi jednostavno je prevelik rizik koji nitko ne želi preuzeti.

Ali da se potonji apokaliptični scenarij ne bi dogodio, bit će nužno što prije zaustaviti ukrajinski rat pa se opet vraćamo na Putina i Trumpa. Biden za takav dijalog jednostavno više nije sposoban. Ne samo zato što je vezao svoju političku sudbinu uz ukrajinsku pobjedu nad Rusijom nego još više zbog svog zabrinjavajućeg zdravstvenog stanja.

Ni jedna članica BRICS-a nije potpisala završnu deklaraciju

Bloomberg 18. lipnja donosi autorski tekst Andreasa Klutha pod naslovom “US Exceptionalism Is Dead No Matter Who Wins the Election” (Iznimnost SAD-a mrtva je tko god pobijedio na izborima). “Ovaj zajednički osjećaj (američke, op. ZM.) iznimnosti također je bio kamen temeljac dvaju suprotstavljenih pristupa zemlje vanjskoj politici, kao što je primijetio Henry Kissinger 1994., u trenutku unipolarne američke nadmoći. Izolacionisti su vjerovali da bi Sjedinjene Države trebale poboljšati svoju demokraciju kod kuće i svijetliti kao ‘svjetionik’ ostatku čovječanstva – ali u suprotnom ostaviti svijet na miru. Internacionalisti (globalisti, op.ZM.) izuzetnost su shvatili kao odgovornost za širenje američkih vrijednosti po cijelom svijetu kao ‘križari’ ili ‘misionari’.”
“… Na primjer, i Ukrajina koja brani svoj nacionalni suverenitet i preživljava sukob protiv Rusije, i Tajvan koji će se možda tek morati boriti za svoju demokraciju i slobodu protiv kontinentalne Kine, nazvani su ‘novim Zapadnim Berlinom’. No hoće li bilo koji budući predsjednik SAD-a riskirati rat, uključujući nuklearni rat, izjavom: Ja sam iz Kijeva (referenca na frazu ‘Ja sam Berlinac’ (‘Ich bin ein Berliner’) koju je 1963. godine za posjeta Zapadnom Berlinu izgovorio američki predsjednik John F. Kennedy, op. ZM.).”

“… Umjesto toga, američki čelnici komunicirat će sa svojim stranim kolegama onako kako je austrijski državnik princ Metternich (Kissingerov miljenik) komunicirao s monarsima Europe u 19. stoljeću. Pokušat će uspostaviti novi odnos snaga i dogovoriti sfere utjecaja, čak i nauštrb prijateljskih, ali malih država. Peking to već čini u Južnom kineskom moru, a Moskva u istočnoj Europi. U nadolazećim godinama, kao u Metternichovo vrijeme, ovaj će stil diplomacije povremeno koristiti rat kao sredstvo, iako (nadamo se) na ograničen način”, smatra Bloombergov vanjskopolitički kolumnist.

Skriveno značenje Putinovih riječi: Nije ponudio mir, nego nešto puno zlokobnije

Definitivno je na tragu i mog promišljanja o budućnosti Ukrajine. Tim više što je Washington svjestan i fijaska mirovne konferencije o toj zemlji održane sredinom lipnja u Švicarskoj. Ondje su ionako reduciranu završnu deklaraciju o osnovama za početak pregovaračkog procesa u odnosu na početnu (za Rusiju su obje neprihvatljive, ali je ova reducirana ipak povoljnija) prihvatile gotovo isključivo zemlje združenog Zapada, uz ponekog izvanjskog partnera. Niti jedna zemlja članica BRICS-a (Kina nije ni došla na konferenciju, a Rusija nije bila ni pozvana) nije željela potpisati završnu deklaraciju koju je sročila Švicarska kao domaćin: Indija, Brazil, Južna Afrika, Saudijska Arabija i UAE. Ali ni zemlje poput Americi susjednog Meksika ili pak velike i sve važnije države – Indonezije.

Upravo na te zemlje, koje i dalje surađuju s Rusijom usprkos zapadnim sankcijama, računao je Washington jer bi svojim potpisima ukazale na potpunu rusku izoliranost u međunarodnoj zajednici u pogledu ukrajinskog rata. Sada je sve opet na početku.