‘Zločesti’ kažu da je Dalića napustila sreća, ali ‘zažmirili’ su na ključ pada

(Ne)sreća je sastavni dio svakog sporta i to u tolikoj mjeri da se može reći da je faktor (ne)sreće prvi uvjet modernog sporta. Sport, što često navodimo, jest savršena preslika stvarnog života u kojem toliko puta zavapimo „da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće”. Uz dodatak „da ti ona stvar izraste ako imaš sreće.

Jednoć je jedan nogometaš, a nakon što je po peti put obnovio ozljedu ligamenata rekao: „Kad nemaš sreće i nesreća te hoće„. Naš narod ima krasnu poslovicu, a tiče se (ne)sreće i života općenito: “Kad pojedeš tuđu koku, svoju ispeci”.

Uvod je to u svehrvatsku analizu nakon tek remisa protiv Italija, što će zacijelo kao epilog imati našu eliminaciju na Euru… Doista, je li Dalić i naša hrvatska reprezentacija u zadnjih šest godina imala veliku sreću koja ju je sad, eto, napustila?

Sreću treba izazivati?

Ako ćemo se potruditi da otkrijemo istinu moramo se prvo vratiti na početnu rečenicu ovog napisa. (Ne)sreća je sastavi dio svakog sporta, možda najviše napose nogometa. Bez podrške sreće nikad, baš nikad nećete biti uspješni.

Zato mnogi treneri znaju govoriti da „sreću treba izazivati, škakljati, tragati za njom„. S druge strane – nesreća zna biti odličan alibi. Nema lakše nego reći – sreća nas je napustila.

Hrvatska ne bi postala svjetska nogometna senzacija zadnjih nekoliko godina da nije imala sreće. To je neminovno. Ali, znala je sreću izazivati, draškati, provocirati. Fakat, ne možemo uspoređivati partije „vatrenih„ iz Rusije i Katara s ovima iz Njemačke. Dvije su to različite slike. Jedna je original, druga je kopija.

Vodopad nesreće

Žaliti se na vodopad nesreće koji je Dalićeve izabranike zapljusnuo na ovoj europskoj smotri bilo bi malo i kontraproduktivno. Jest, ono čemu smo svjedočili bio je i nesretan splet okolnosti, ali i nedostatak vlastitih sposobnosti, pa možemo reći i nedostatak pokvarenosti, nesklonost kalkulacijama, usto su došle i panične reakcije.

Nikad sunce nije dvaput slučajno izašlo u tri ujutro, barem na našim meridijanima i paralelama. Dvaput primiti gol doslovce kao u košarci koš, u zadnjim sekundama, je li to nesreća, slučajnost, nesposobnost ili karma?

Nekako smo najbliži teoriji da je sve ovo što doživljavamo zadnjih nekoliko godine, sve te plime i oseke sreće, pa onda plime i oseke nesreće – više nego normalno.

Često presudan faktor

To je današnji, brz, atomski, hipersnažan nogomet u kojem odlučuje centimetar, sekunda, isuviše izrasla travka ili treptaj vratara ili napadača. Naravno da će se u toj brzini događati sve i svašta.

Pa, kao što je Hrvatska nekad izazivala sreću s dobrim partijama pa smo mislili da smo najbolji svijetu sada bi prije zaključili kako nas sreća nije izdala. Nego je nismo blijeđim partijama dovoljno izazivali i provocirali.

Realno, svesti svaki uspjeh i posrtaj na čimbenik sreće jest paušalan, površan i nepravedan odnos prema trudu sportaša i trenera. Jest, sreća i nesreća postoje, u svom divnom i groznom obliku, često su presudan faktor. Ali ne na duže vrijeme. Jer, što će sreća posve nesposobnoj momčadi koja ne može preći centar. Ili što može učiniti nesreća postavi koja ne izlazi iz suparničkog kaznenog prostora. Može, ali jako malo.

Gnjusan i sraman potez ovog Srbina prema Hrvatima: U Hrvatskoj se tako ne ponašamo

Zlobni komentari za Dalića

Dakle, nekad je Hrvatska imala sreće, ali ju je izazivala, stekli smo čak i osjećaj da smo postali intimni s njom. Danas ćutimo da nas sreća prezire, a da nam je stalna pratiteljica postala – nesreća.

U pozadini svega ipak se krije nešto dublje. Sreća voli hrabrost, nesreća je prezire. Nesreća obožava prosjećnost, sreća je prezire. Konačna istina leži ipak u spremnosti momčadi, hrabrosti trenera, širini igračkog kadra, formi pojedinaca, ne zaboravimo i na sudačke zvjezdarije.

(Ne)sreća je poseban igrač, neutralan ali utjecajan. Zlatko Dalić bio je dijete sreće. Ali, svaki trener na svijetu koji žanje uspjehe ima puno, puno sreće. Koju je izazivao, pa je dotični trener pomislio čak i da je lukaviji nego što jest. Danas, kada mu je sreća okrenula leđa nije ništa manji stručnjak ili trener. Jednostavno, možda mu je nedostajalo hrabrosti, možda se nije htio oslanjati na sreću koja, tako vele, prati hrabre. Mislio je da je lukav kao i prije.

Tugujemo, razmišljamo o (ne)sreći, teško će nas proći otežale misli. Pred (ne)srećom svi ispadamo glupi ili pametni. I svaka usporedba na ovu temu može se primjeniti na naš svakodnevni život. Pritom, razmišljajući o toj temi svi postajemo veliki filozofi. I stalno se pitamo – jesmo li sretnici ili nesretnici? Ma, oboje smo!