U BOLESNOJ POTREBI DA SMO NAJBOLJI OTIŠLO SE PREDALEKO: Vrijedi li to sve danas tolike silne milijune kuna?

“Prekrasna slika ide u svijet”, rečenica je to koju smo stalno slušali posljednjih dana kadgod bi se spomenula skijaška priredba Svjetskog kupa na zagrebačkoj Medvednici. Sljeme, Zagreb, Hrvatska, svijet to nije vidio, naslušali smo se narcisoidnih izjava o samima sebi. U svojoj samodopadnosti organizatori ove, ruku na srce, interesantne priredbe, ali i neprimjerene našem sportskom i društvenom stanju, stalno ističu kako je korist od uloženog novca nemjerljiva. U pozitivnom smislu, dakako…

Jasno je i zašto, u javnosti dugo traju prijepori oko isplativosti i koristi od utrka Svjetskog kupa na Sljemenu, utrka koje se tradicionalno organiziraju raskošno i bogato, za razliku od ostalih europskih skijaških centara koji su redom sela na rubovima planina.

Samo, sada nismo imali sreće, pa je muški slalom zbog lošeg vremena otkazan, a ženski se dan prije jedva održao. Istina, to je viša sila, no viša sila je uvijek jača na manjoj nadmorskoj visini nego na većoj. Staza na Zagrebačkoj gori na najnižoj je nadmorskoj visini od svih staza u Svjetskom kupu. I to valja znati.

S Kostelićima je imalo smisla, ali danas…

Eto, već više od petnaestak godina uvijek nakon dočeka Nove godine imamo jednu te istu zabavu. Raspravu o Skijaškom Svjetskom kupu na Sljemenu, Je li nam potreban ili nije? Tradicionalne svađe prebacuju se tako na sportsko-političko bojište. Sve, pritom, pršti od političkih udara i eksplozija, ne štede oružje i municiju ni zagovornici skijaških utrka na Medvednici, ali ni suparnici…

Činjenica jest da se ovo natjecanje od prvog dana profiliralo kao elitističko, skupo, zgražali smo se nad činjenicom da upravo zagrebačka utrka ima najbogatiji nagradni fond, bili šokirani uslugama i beneficijama koje natjecatelji i gosti imaju u Zagrebu, za razliku od malih skijaških europskih središta koja ovakva natjecanja po pravilu organiziraju veoma skromno i samozatajno. Usput smo uživali u našoj samodopadnosti i samozaljubljenosti, od prvog dana je tako, a ni ova najsvježija utrka nije lišena komentara poput “ovo samo Zagreb ima”…

I godinama slušamo jednu te istu priču. „Najbolji smo”! U bolesnoj potrebi da budemo najbolji gdje ne treba biti najbolji mi smo, eto, najbolji po ponudi u VIP prostorima. Treba li zamjerati onima koji su apriori protiv utrka Svjetskog skijaškog kupa na Sljemenu i danas, kao što su bili i prije?

Neslaganje s pretencioznim natjecanjem shvatljivo je iz, govoreći iz današnje perspektive, iz dva razloga – sportskog i financijskog. Pojednostavljujući, dok su sestra i brat, Janica i Ivica Kostelić harali svjetskim skijanjem ovo natjecanje, koje je opet bilo preskupo, barem je imalo pokriće zbog činjenice da je domaća publika imala prigodu vidjeti te velike sportaše. Koji su nas svi činili sretnim i ponosnim.

Trošak organizacija tadašnjih utrka bio je nekih tridesetak milijuna kuna, prelazilo se preko te svote ležerno, u vip šatorima servirao se kavijar, pjenušac i jastozi, sponzori i političari su se „špinčili„ u jaknama skijaške reprezentacije, posebno krojenih zbog njih samih, a utrka je prije nalikovala na neki bal u Monte Carlu nego na zimski događaj koji se inače prakticira po selima Tirola, Alpi i zabačene Skandinavije.

Malograđanština je curila u potocima i bili smo u stanju preko svega preći samo zbog Janice i Ivice. Tako smo im vraćali dug za sreću i uspjehe kojima su nas obasipali. I ne treba nam biti žao. No, sve ima svoju mjeru.

Utrka od 22 milijuna bez gledatelja

Već dugo su Janica i Ivica u sportskoj mirovini. Istina, Janica je bila i državni sportski dužnosnik, na tom poslu je imala prečih problema od skijaških utrka. No, zato pokojni gradonačelnik Bandić nije odustajao…

Snježna kraljica i dalje se održavala, s hvastanjem da je proračun manji, sa smiješnim opravdanjima “kako više neće biti za publiku besplatnog graha i sendviča”, kako se smanjio nagradni fond. Koji je, uzgred budi rečeno, donedavno bio najveći u svijetu Svjetskog kupa u skijanju„.

Direktor utrke Vedran Pavlek još je prije nekoliko godina govorio:

”Nagradni fond je sada 120 tisuća franaka što je slično svoti od 120 tisuća eura koliko je bilo prije. Sada smo se prilagodili standardima Svjetskog skijaškog saveza (FIS), a on je podignuo minimum na 120 tisuća franaka i jedino Kitzbühel ima veći nagradni fond”.

Jedino Kitzbühel. Sjajno!

Kad malo dublje promislimo, mogli su barem ostaviti – besplatan grah. Ove godine, zbog pandemijskih mjera publike nije bilo. A i da je bilo očito da ni graha ne bi bilo.

Kako bilo da bilo, gradski novac i ovih novogodišnjih dana nestao je zbog Snježne kraljice, Janice i Ivice odavno nema, a u našoj skijaškoj reprezentaciji ima vrijednih sportaša koji su ipak podalje od vrha svjetskog skijanja. Unatoč osvojenim bodovima, rijetkim iskoracima, silnom trudu pitanje jest – vrijedi li to 22 milijuna kuna. Kada bi se taj novac mogao kompletno ulupati samo u skijanje, u skijašku reprezentaciju, eh to bi onda bilo nešto.

Ovako, muči nas povijest kako je to u ovih petnaestak godina malograđanski i obijesno izgledalo. Takvo je vrijeme da se i djeci po vrtićima, makar to patetično zvučalo, ali spomenuti ćemo, oduzima od obroka, a u VIP i platinium šatorima obijesna elita se kreveljila i smijala, uživajući u životu u svom svijetu. Ti isti koji će se bezobrazno kreveljiti, budite sigurni, neće ići na skijanje na Sljeme, ta oni su odavno rezervirali svoje termine po Francuskoj, Italiji i Austriji…

U bolesnoj potrebi da budemo najbolji gdje ne treba biti najbolji mi smo, eto, bili najbolji po ponudi u VIP prostorima.

Tone umjetnog snijega, milijuni litara vode, sve to enormno košta, ali nije bitno. Zagreb je jedini glavni europski grad u kojem se održava Svjetski kup u skijanju.

Zbirno rečeno, za sve ove godine manifestacija – Snježna kraljica – je zagrebačko pučanstvo stajalo gotovo 600 milijuna kuna. Kao opravdanje slušamo floskule da se utrka gleda u 22 zemlje, da su milijuni ljudi prikovani uz televizore dok se skijaši bacaju niz sljemenske padine. Ta, tko će te hvaliti ako se nećeš sam?

Nešto si razmišljamo. Pa, barem da je od tih 600 milijuna kuna utrošenih za Snježnu kraljicu napravljena ili renovirana sljemenska žičara. Zagrebačka gora je, eto, još po nečemu čuvena. Jedino je to skijalište u Europi – bez žičare! Da, sagrađena je od nekih drugih novaca. I ne radi. Pazite, ne radi!!!

Utrkom na Sljemenu dobili smo samo kvazielitizam.

Ne bi bilo nimalo lijepo da ovo natjecanje postane zapušteni spomenik hrvatskom skijanju koje je bilo svjetski raritet s pojavom obitelji Kostelić. O tome valja razmišljati, kao i upitati se – zašto ovako glamurozna priredba nije bila poticaj hrvatskom skijanju u stvaranju mladih nada. Ovako ispada da je Svjetski kup u Zagrebu godinama bio tek poticaj da društvena krema pokaže svoje nove bunde i sponzorske jakne na VIP pozicijama na ciljnoj ravnini. I to je ono što najviše iritira! Taj kvazielitizam!