Tuđman bi lupio šakom o stol i riješio taj gorući problem: Okreće se u grobu zbog ‘izdaje’

Mogli bi se malo poigrati. Uostalom, priča o našoj nogometnoj reprezentaciji nikad dosta. A tek nas čeka poslastica, Euro u Njemačkoj (od 14. lipnja do 14. srpnja), a osokoljeni dosadašnjim rezultatima puna su nam srca nade i optimizma.

Dakle, priča je imaginarna i intrigantna, a znamo da istu priču obrađuju na tisuće navijača. Takvi smo, kakvi smo, volimo pomiješati povijest i sadašnjost, pa ćemo se i mi malo sada poigrati…

Što vi velite? Da je živ predsjednik Franjo Tuđman kako bi tretirao danas hrvatsku reprezentaciju i izbornika Zlatka Dalića? Nema tu nekakve velike filozofije, Daliću zacijelo ne bi nedostajalo ni meda ni mlijeka. Zacijelo bi postali i najbolji prijatelji! Čovjek koji je s hrvatskom nacionalnom vrstom umalo bio svjetski prvak, osvojivši dvije medalje na svjetskim smotrama ne samo bi da dobio cijeli red odlikovanja na svojim prsima, nego bi morao kao nekad Ćiro Blažević biti osobni gost predsjednika, kod njega kući i u predsjedničkoj rezidenciji.

Tuđman bi sve riješio brzo

Takav odnos s ljudima koje je volio i poštovao imao je Tuđman, te smo gotovo sigurni da bi s Dalićem želio biti prisan prijatelj. Osim što bi se, hipotetički rečeno, Tuđman kočoperio na stadionskim ložama u polufinalima i finalima svjetskih smotri (ta, samo ga zamislimo s Macronom i Putinom), što bi koristio i za svoju i za državnu promociju, bjelodano je da bi u našem nogometu mnoge stvari bile drugačije postavljene.

Nema sumnje da bi pitanje stadiona u Zagrebu odavno bilo rješeno, koliko koštalo da koštalo. Bio bi to državni prioritet, a ne kao danas zadnja rupa na svirali. Eto, Zlatko Dalić bio je baš dobar s bivšom predsjednicom Kolindom Grbar-Kitarović, urgirao je on kod nje za stadion. No, kako kod nas predsjednik nema ovlasti kakve je nekad imao Tuđman, priča je ostala na sugestijima. Stadion se još nije ni počeo graditi, a od senzacije „vatrenih„ u Francuskoj 1998. godine prošlo je čak 26 godina. Djeca koja su se tada rodila i pristojno se školovala lani su uzimali diplome s fakulteta.

Mnogi su i navijanje Kolinde Grabar-Kitarović nazivali bljeskom grizodušja, u nemoći i žalosti da pokrene gradnju stadiona postajala je sve veća navijačica, a nije ju bilo briga ni za kritike kada du je obasipali optužbams za nedostojno ponašanje. No, tako se ponašao i talijanski predsjednik Sandro Pertini kada je Italija trijumfirala na svjetskoj smotri 1982. godine. Ostarjeli predsjednik skakao je i urlao u loži, svi su se bojali da će ga izdati srce, a cijeli svijet mu se divio. I tu znamo biti nepravedni.

Tuđman voli reprezentaciju

Istina, nekako si mislimo da bi Tuđman opsjednut uspjesima Dalića i reprezentacije autoritativno zahtijevao da izbornik doživotno vodi reprezentaciju. Baš kako je smatrao da ta zasluga pripada Ćiri Blaževiću. Samo se sjetimo koliko puta je Ćiro bio pred smjenom, u Savezu su već obavili razgovore s budućim izbornikom.

Tuđman bi pohitao na Pantovčak, predsjednik bi obavio jedan ili dva razgovora, a Ćiro bi došao u Savez. I? Znate li kako su ga dočekivali, kojim riječima? “Ćiro, pa zamisli, neki su htjeli da te smijene, oni su maknuti”!

To je živa istina, a Ćiro je baš uživao u toj moći. Pa je znao reći kako nikad ne bi bili treći na svijetu da nije bilo predsjednika Tuđmana. “Pa, on me spašavao, dakle spasio je i momčad, Tuđman je najzaslužniji za sve„, vraćao je hrvatskom predsjedniku afirmativnim riječima Ćiro Blažević.

Lovrena napadaju Srbi zbog Thompsona, a bivši Vatreni sad je na meti i kod nekih Hrvata

Franjo bi se i pogubio

Mnogi misle da nije slučajno što je Dalić nastavio tim tragom. Prvi trenerski posao, onaj pomoćnika, imao je u Varteksu baš kod Ćire Blaževića. Tada mladi mulac željan učenja kod Ćire je počeo učiti zanat. I sada vi recite da je sve ovo slučajno. No, zemlja kava već jesmo često veličine prepozna naknadno, a mi mislimo da je to slučajno. Dalić je morao otiči na Srednji istok i tek nakon kraha Ante Čaćića pozvan je kao brza alternativa, a sve ostalo je povijest, tako lijepa.

Iako neki tvrde da bi se Tuđman u toj ljubavi čak malo i pogubio: “Sve bi im napravio, pozlatio stanove, ali svi bi se morali učlaniti u HDZ”! Zaključuju mnogi.

Ruku na srce, Tuđman je znao prepoznati nogomet kao hrvatsku vrijednost prema svijetu, što svi kasniji i predsjednici i premijeri nisu. Oni su imali važnijeg posla. Nije to nikakva vrsta ‘tuđmanostalgije’ ili borba protiv ‘detuđmanizacije’, koja se i danas često spominje.

Ta, prvi hrvatski predsjednik dobio bi slom živaca kada bi vidio kamp srpskog nogometa u Staroj Pazovi, a da pritom Hrvatska nema ni ledinu za svoju reprezentaciju. Jedno je tako jasno i tužno. Toliki silni uspjesi nisu urodili plodom, nisu potakli čak ni gradnju kampa? Da, što je s kampom pokraj Velike Gorice?