Tito je s Hajdukom imao opaki plan, ali su se digli na noge: Tuđman je volio drugu ‘igračku’

Nogomet je toliko popularan na svjetskoj razini da je svaki režim, društvo ili demokracija imperativno povezan s ovom igrom koja privlači milijune. Nebitno je pritom je li neki vladar zaluđen nogometom ili ga ne zanima, nogomet je nerijetko i politički i izborni alat, pa i onaj koji nogomet ne može smisliti u svojim računicama mora misliti na njega.

Nije ni naša Hrvatska iznimka, kao i područja koja nas okružuju. Previranja u nogometu, svađe i prijepori zapravo su unaprijed predvidjeli sudbinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, dakle prve Jugoslavije. Kao što su tribine od sredine osamdesetih nadalje najavile raspad druge Jugoslavije i osamostaljenje bivših republika u samostalne države.

I kako onda jedan vladar može zanemariti moć i utjecaj nogometa? Naše političke reminescencije vezane uz nogomet vezana su uz dva bivša predsjednika, Josipa Broza koji je bio doživotni predsjednik komunističke Jugoslavije i Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika u demokratskoj i neovisnoj Hrvatskoj.

Titu je bilo svejedno

Istina je, prva Jugoslavija, pa druga bila je zaluđena nogometom, kao što je i današnja Hrvatska. I kako onda zaključiti da nogomet nije bio i našeg političkog života i zanimacija aktualnih predsjednika.

Doživotni predsjednik bivše Jugoslavije Josip Broz Tito nije baš bio raspamećen sportom. Jest, dijelio je on priznanja, nagrade, odlikovanja, ali se rijektko, gotovo nikad nije pojavljivao na samim sportskim priredbama. Jest malčice…

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Tito je čak išao na neke utakmice. Neposredno poslije rata on je više puta na Stadionu JNA prisustvovao dvoboju između Partizana i Crvene zvezde. I kad god bi igrači Crvene zvezde dali gol, gledatelji bi okretali glavu prema tribini gdje je sjedio Maršal da bi vidjeli kako će reagirati. Većina je mislila da navija za Partizan.

Tito nije išao na utakmice

“A meni je bilo svejedno”, pričao je Tito poslije utakmice. Mnogi su govorili da Tita ima više na transparentima, koje su sportaši prije i poslije njegove smrti (4. svibanj 1980.) nosili prilikom izlask na borilišta. Ta je tradicija s kraćim prekidima doista trajala od 1945. pa sve do negdje 1989. godine.

Obje momčadi izašle bi na teren s dugačkim transparetnom na kojem je pisalo: „Druže Tito mi ti se kunemo”. Bila je to skraćenica poruka od istoimene pjesme: „da s tvoga puta ne skrećemo”.

Primjerice, nogometni Kup se zvao – Kupom maršala Tita. Ali, Tito nije dolazio na utakmice, pokal pobjedniku uvijek bi uručivao njegov izaslanik. Jugoslavija je 1971. godine u Ljubljani igrala finale svjetske smotre u košarci, postala i prvakom. Tito nije bio u loži.
Govorkalo se također da je Tito bio navijač splitskog Hajduka.

Najveći pehist hrvatskog nogometa: Kruna Mamićevih milijuna na prekretnici

Tito je bio mudar

“Navijači Crvene zvezde i Partizana smatraju me vašim navijačem, ali ja ne navijam ni za jedan klub”, demantirao je Tito taj zaključak u razgovoru s izaslanstvom Hajduka koju je primio u proljeće 1962. godine. Pa se tako navodi da se čuveni Hajdukov nogometaš Bernard Vukas ispričavao Titu na proslavi pedesetogodišnjice Hajduka: ‘Nikako nas neće vaš pokal. Prošle godine bili smo najbliži cilju, ali nas je Varteks pobijedio. A ove godine smo izgubili u Somboru„.

Činjenice su bile ipak malo drugačije. Nije Tito bio po tom pitanju niti naivan, nego mudar. I nikad , baš nikad se nije izjasnio za koga navija. Naprotiv, izbjegavao je decidirane odgovore shvaćajući osjetljivu poziciju sporta u potencijalno napetim odnosima u višenacionalnoj državi. Ipak, obnovom Hajduka na dan Svetog Dujma na Visu te nastupima splitske momčadi pod imenom reprezentacije Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije mnogi su predmijevali da će Tito sve simpatije usmjeriti prema Hajduku.

Spominjalo se da je i Titova ideja bila da s Hajduk prometne u klub jugoslavenske vojske, što su u Hajduku apriori odbili. Pa se osnovao drugi klub u Beogradu koji je preuzeo tu zadaći, Partizan. Kojeg je, gle zanimljivosti, jedno vrijeme kao predsjednik vodio i Franjo Tuđman.

Tuđman je imao igračku Croatiju

Formiranjem hrvatske države nije nestao utjecaj nogometa na politiku, kao ni utjecaj politike prema nogometu. Samo je predsjednik bio čovjek koji je bio spdolutno zaluđen nogometom. Franjo Tuđman nije krio svoju opčinjenost zagrebačkim nogometnim klubom čije je ime mijenjao,mod Hašk-Građanskog do Croatije. I ti su mu potezi bili najveći autogolovi, ali on se nije dao smesti. Tretirao je današnji Dinamo kao svoju igračku…

Dok se uplitao u vođenje zagrebačkog nogometnog kluba, tada Croatije, danas Dinama prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zanosio se idejom stvaranja europskog nogometnog velikana. No, tih godina Dinamo, pardon tadašnja Croatia, baš i nije bio dominantan u hrvatskom prvenstvu, jak je bio i Hajduk koji je 1994. godine došao i do četvrtzavršnice Lige prvaka. Kako ovo danas čudesno i nestvarno zvuči.

I tako, dok se klub zvao Croatia nije bilo lako ni pokojnom predsjedniku. Koji bi dolazio na svaku utakmicu, ako je bilo i jako hladno to njega nije omelo. Na koljenima bi bila dekice i on bi netremice promatrao momčad koju je obožavao. Jedne zime tako, pred samo stotinjak gledatelja, Tuđman je u loži gledao utakmicu protiv nesretnog Radnika koi je gubio 8-0. Predsjednik je bio silno zadovoljan, okrenuo se iza sebe, pogledao Zlatka Viteza koji je tada i bio u Dinamu i rekao:

‘Mi dobro haklamo’

“Zlatko, pa mi jako dobro haklamo”! Franjo Tuđman bio je opsesivno vezan uz Dinama, ali tražio je od ljudi koji su vodili klub besprijekornu lojalnost i poslušnost. Istovremeno, nekoliko desetaka gledatelja bijesnilo je prema Tuđmanu, a na većim utakmica masa prosvjednika zbog promijenjenog imena bila je i veća. Unatoč zabranama unošenja šalova i zastava s Dinamovim obilježjima – prosvjedi nisu sustajali.

Stvar je otišla toliko daleko da su na klupskim prostorijama izmjenjene sve kvake, jer su bile u obliku malog slova – d! Uglavnom, borba je trajala godinama, do Valentinova 2000. godine. Kada je ime klubu vraćeno.

U međuvremenu, na jednoj večeri s novinarima i klupskim dužnosnicima na kojoj je bio i predsjednik Tuđman zakuhala se rasprava o imenu kluba. Trajala je poduže, Tuđman je šutio, šutio, šutio… Odjednom se digao, znalo se da će održati govor. I ispalio je poput najboljeg radijskog voditelja: “Dinamo je u Moskvi, Kijevu, Minsku, Tbilisiju, Bukureštu, Dresdenu, Tirani i Pančevu. U Zagrebu ga neće biti”, rekao je predsjednik.

Ministri su samo klimali glavom. Nije tajna da se u predsjedničkim dvorima svaki dan razgovarali o Croatiji, ne o Dinamu. I da zaslugom predsjednika države klubu ništa nije smjelo nedostajati… Koliko je zanesen navijač bio svjedoči i jedan događaj, u Zagreb je došao ministar vanjskih poslova Velike Britanije Robin Cook. Bilateralni razgovori su naglo završili, jer mu se Tuđman obratio riječima: “Oprostite gospodine ministre, moj klub večeras igra vrlo važnu utakmicu. Ispričajte me, moram ići”.