Srbin ‘nasolio ranu’ Hrvatskoj: ‘Miha kleknuo i prekrstio se ispred zastave Vukovar ’91’

Bivši dugogodišnji nogometaš milanskog Intera i srpske reprezentacije Dejan Stanković prisjetio se u razgovoru za Sportal dramatičnih ogleda između Jugoslavije i Hrvatske u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2000. godine.

Bili su to prvi ogledi između Jugoslavije i Hrvatske nakon raspada bivše države i osamostaljenja, a Stanković se prisjetio utakmica koje su odigrane u Beogradu i Maksimiru. Ona u Beogradu završila je bez golova 0:0, a u Zagrebu 2:2. Rezultat potonje utakmice koštao je na kraju Hrvatsku plasmana na kontinentalnu smotru. Prvo se prisjetio utakmice u Beogradu koju je okarakterizirao nestanak struje.

“Nestanak struje na Marakani bila je specifična situacija koja nas je sve iznenadila, ali smo se sabrali svi zajedno i dva po dva u grupi otišli kroz tunel i pričekali da se otkloni kvar. Sjećam se da je Ćiro za to vrijeme tražio da se zaustavi utakmica i registrira službenim rezultatom, ali se moralo čekati 45 minuta. U tom trenutku je paljenje reflektora trajalo, takav je bio sistem, sada je to drugačije. U posljednjim sekundama isteka tog roka je otklonjen kvar i nastavili smo utakmicu. To je bila prva utakmica posle svega što se dešavalo na prostoru bivše Jugoslavije, osjećala se tenzija, emocija, bilo je i nekih nerazjašnjenih računa između Mihe i još nekih igrača”, prisjetio se Stanković.

Trk preko Maksimira

“I prođe taj Beograd, bilo je 0:0, a evo i jedne anegdote…kada su izvučene grupe kvalifikacija, bili smo u karanteni. Sjećam se, Miha (Siniša Mihajlović) je rekao: ‘Ja bih volio da posljednju utakmicu igramo u Zagrebu i da ta utakmica odlučuje hoćemo na Euro mi ili oni’. Kažem mu: ‘Čekaj stani malo, zašto baš tamo i da ta utakmica odlučuje, daj da tu utakmicu igramo u Beogradu’. A on kaže da bi baš volio u Zagrebu. I ždrijeb se namjesti da mi posljednju utakmicu igramo u Zagrebu. Njima falilo nekoliko igrača – Boban, Bilić, još neki. Pa sam dolazak u Zagreb, samo zatvaranje u hotel, svega što je bilo uoči utakmice oko nas, čak i osluškivanja u hotelu, nije bilo baš normalno. Ali opet, meni kao klincu je bilo simpatično.”

“I taj razgovor Mihe sa starim prijateljem (Štimac), leđa o leđa, u hotelu, to je ostavilo snažan dojam. Razgovarali su preko ramena zato što je tu bilo dosta ljudi raznih branši u hotelu – ovakve policije, onakve policije. Pa njih dvojica pričaju o periodu rata, sve što se događalo tijekom rata, znamo njihov slučaj, pa Štimac kaže kako su spremili veselje, a Miha mu odgovori: ‘Odlično, pokvarit ćemo vam to slavlje’.

Prisjetio se i same maksimirske večeri koju je opisao kao nezaboravnu. “To zagrijavanje, umjesto da budeš lakši svaki korak, ti si sve teži, propadaš kroz travu Maksimira. To nikad nisam doživio kao tada. A kad netko pogleda tu sliku prije utakmice, vidjet će da su svi ozbiljni, samo se Miha i ja smijemo. Zato što je Siniša otrčao ispred istoka, prekrstio se na zastavu ‘Vukovar ’91.’ Ja sam ga zvao, on me nije čuo od buke, pa mi je bilo drago kad sam ga vidio s osmijehom od uha do uha.

Pogreška Ladića

“I onda je utakmica ispisala svoju povijest. Kreće utakmica, oni daju gol, mislim se: ‘Nek ste ga dali, samo se vi radujte, dat ćemo ga i mi.’ I onda Miha bude najbolji, igrao je za desetku. Dizao je prekide, šutirao odakle god je stigao, pogodio Peđu i mene u leđa, ušle lopte u gol… Nezaboravna večer.”

Bokšić je tada doveo Hrvatsku u vodstvo u 20. minuti, ali je Jugoslavija preko Mijatovića u 26. i Stankovića u 31. minuti preokrenula. Pokazalo se konačnih 2:2 postavio je Stanić u 47. minuti.

“Gol u Zagrebu protiv treće reprezentacije svijeta je nešto posebno. Da objasnim taj gol. Ja nisam ni bio u planu da skačem. Ali jednostavno, išao sam polako prema šesnaestercu, vidioda me nitko ne čuva. I dalje idem, i dalje me nitko ne čuva. I onda kad je bilo tako, mislim se što ne bih išao do kraja. I onda, naravno, ovaj gospodin s lijevom nogom, što može donijeti loptu kao rukom, ubaciš se i ona dođe. Ok, imaš sreću da Ladić napravi kiks kroz ruke, ali neplanirano sam išao na loptu, vidim da su me pustili i to sam iskoristio”, zaključio je Stanković.

Velike brige za Dalića, ovo je ‘pitanje svih pitanja’: Za jednog Vatrenog šanse jako rastu