Maksimirski stadion koliko god ima prekrasnu nogometnu povijest – danas je primjer građevinskog amaterizma

Stadioni, baš svugdje, u svijetu  zorno pokazuju  sliku  stanja i u sportu, ali u u dotičnom društvu. Razvijene zemlje diče se sjajnim stadionima, svojevrsnim svemirskim brodovima na zemlji, svaka organizacija velike priredbe zemlju domaćina nagna nagrađenje još monumentalnijih, ali i svrsishodnijih stadionskih zdanja.

No,  nije to nekakav poseban natjecateljski duh k u građenju stadion među zemljama koje dobivaju velike priredbe, ili imaju veliku nogometnu i inu  tradiciju. To je jednostavno potreba prilagođena i modernom sportu i modernom čovjeku.

Nije Hrvatska baš tako nerazvijena da bi imala takve jadne stadione.  Zemlja koja preferira uskoro uskočiti u europski unionski brzi vlak doslovce nema niti jednog  stadiona koji bi  zadovoljavao kriterije Uefe i Fife. A onaj glavni, nacionalni, na kojem reprezentacija i najuspješniji klub nove dražave nastupa, u   gorem je stanju nego šator kampista nakon olujnog nevremena. Sve se ruši, sve je zapušteno, pa čak i smrdi,  a to ne bi smjela biti slika ni nas samih, niti našeg nogometa i društva, zar ne?

A koliko je novaca utučeno u navodnu   obnovu, bolje nam je i ne pomišljati,a pravu brojku zacijelo nitko ne zna…

Što danas imamo. Jednostavno, baš ništa. Maksimir je ruglo na kraju grada, ne zemljopisno, nego u  prioritetima gradskih moćnika. Što ćebiti s tim stadionom nitko en zna, hoće li se izgraditi novo Dinamovo dvorište u kajzerici  ili će se pristupit nekakvoj oobnovi Maksimira, ili rušenjucijelog objekta pa građenju novog, ili kako još neki predlažu, dovesti stadion u prbvobitno zdanje, teško je i predvidjeti. Uglavnom, zagonetk aje to koju nisvi  vidovnjaci svijeta ne mogu ni slutiti, kamoli rješavati!

Kad se samo sjetimo s koliko je pompe i samodopadnosti bilo govoreno o renoviranju stadiona, spuštanu travnjaka, poslovnim prostorima.  Kakve su to laži bile,   takve da su u njih i povjerovali kolikogod su bile nevjerodostojne.

Taj maksimirski stadion postao je  stadionom negdje 1912. godine. Sagrađeno nogometno i atletsko igralište s omanjim tribinama bilo  je prilagođen svom vremenima. Na njemu su se igrale utakmice,  održavale priredbe, trenirali atletičari i nogometaši, ali ga i političari koristili za i časne i nečasne radnje. Kao i ona  koja je povijest nazvala „akcijom stadiona“, kad su vlasti Nezavisne države Hrvatske na stadion doveli srednjoškolce i studenta, s namjerom da iz njih naredbom izdvoje židovske đake. Kad, gle čuda, svi kao jedan stali u obranu židova, i istupivši naređen korak najprije zajedno sa židovskim kolegama.

Gostovali su  na maksimirskom travnjaku najveći nogometaši i današnjice i povijesti, redala su se gostovanja velikih klubova, bilo je tu  koncerata za pamćenje, ukratko bilo je svega.

Eto, od 1912. do 1948. godine  stadion je imao isti izgled. Do završetka Drugog rata svijeta koristio ga je HAŠK, a od 1948. godine tri godine ranije osnovan Dinamo. Kako su se vremena mijenjala, tako su se počele graditi nove svlačionice, zgrade, prilazi, pa i tribine.

Na prijelazu iz 1951 u 1952. godinu napravljen je i projekt konačne verzije stadiona,  vlasti su se odlučile da projektanti budu Vladimir Turina i Eugen Ehrlich, a uključio se i Franjo Neidhardt.  DO 1954. godine bila je napravljena zapadna tribina na dva kata, a uredilo se i atletsko igralište,  godinu dana kasnije napravljena je niska sjeverna tribina, zbog  zanimljivog razloga. Arhitekti su željeli da preko niske sjeverne tribine na stadion dolazi fini, svježi zrak iz bliske maksimirske šume, a taj se fini zrak i znao osjetiti na noćnim utakmicama, nerijetko su gostujući igrači govorili da su se osjećali  sjajno zbog puno kisika iznad travnjaka. Kad se sjetimo ove današnje grdosije od sjeverne tribine, pozlije nam! Usput su se gradili i prilazi i zahodi i blagajne i ugostiteljski objekti, a početkom šesdesetih godina napravljena je velika i visoka istočna tribina, dograđena na dotadašnje  stajanje, mogla je primiti petnaestak, pa i osamenaestak tiuća ljudi.

To istočno sjedenje bilo je poznato  kao  nedosanjani san siromašnijih slojeva koji su stajali dolje na istočnom stajanju. Šipke između dvije tribine trebale su sprečavati prebačaj navijača na gornju tribinu, no ljudi su i tome doskočili. Zbijeni na hrpe radili su lanac odljudskih tijela i vadili svoje prijatelja sa stajanja na sjedenje. Još kad se vojska dosjetila  spojiti uprtače i remenje,  znalo se tijekom derbija gore prebaciti i nekoliko stotina hrabrih ljudi, a bilo je i onih kojima su se razderale butine i leđa, ako ih oni s gornjeg kata nisu dobro povukli.

Na koncu je izgrađena i zanimljiva i lijepa južna obla tribina na dva kata, gradila se pet godina, završena krajem 1968. godine. I to je bio kompletan izgled nekadašnjeg maksimirskog stadiona, a još kad je 1974. godina postavljena rasvjeta,  nije to bilo baš tako loše. Naprotiv.

Takav stadion imao je kapacitet od čak 64. tisuća gledatelja, a stadion je znao biti pun poput šipka,  ne baš rijetko.  Na Dinamo – Hajduk 1977. preko 62 tisuće,  tri godine ranije na Zagrebovoj utakmici za ulazak u Prvu ligu protiv Karlova vele da je bilo 65 tisuća ljudi, iste godine na utakmici Jugoslavije i Španjolske pisalo se da ih je „bilo nikad više“. Brojači nisu postojali, ali se znalo prodati i preko pedeset tisuća ulaznica za jednu utakmicu.

Na Europskom prvenstvu 1976. godine u Jugoslaviji, Zagreb je dobio domaćinstvo dvoboja Nizozemske i Češke, a Jugoslavija je igrala u Beogradu protiv Njemačke i pukla nakon 2-0 vodstva i izgubila 2-4. Dva dana kasnjie na maksimirskom travnjaku igrala je protiv  Nizozemske koja je otpala protiv Češke i opet izgubila.  Bilo je malo gledatelja, tek desetak tisuća razočaranih nakon beogradskih gluposti nakon 2-0 prednosti.

Dinamo je padao u  europskim kupovima na tom stadionu u nezaboravnim utakmicama, a kao svoj dom ga je odabrala i hrvatska reprezentacija koja je na njemu odigrala većinu utakmica i nikad nije bila poražena do lanjskog sraza s Englezima.  Split je bio neopravdano zanemaren, zbog takvih događaja danas je pitanje domaćinstva Hrvatske politički problem, što nikako ne bi smio biti.

Na maksimirskom travnjaku igrali  su gotovo svi najveći igrači, i Pele i Maradona, Rossi, Van Basten, Guulit, Platini,Beckenbauer,  Cruujf, Fensenbrink, Panenka  Gomes, Beckham, Scholes,  Caniggia, Sanchez, Girrese, Tigana, Matthaus, Rossi, Zoff, Cabiini, Antognoni, Schemichel,  Leonardo, Gerrard, Owen, Zidane, Treezguet, pa Eduardo, Šuker, b Boban, Bilić, Prosinečki, Larsson, Henry,  Ševčenko,  Baggio, Del Pierro,  Puskas, Krankl i još mnogi drugi.

Nekako,  čini nam se da se ljudi s pravom boje gubitka Maksimira, jer memorije su prekrasne. Zacijelo bi ih se lakše odrekli kad bi Dinamo dobio novi stadion,a da Maksimir bude sačuvan, kao što je to slučaj bio s Arsenalom,Bayernom i brojnim drugim klubovima.ovako, kad je Maksimir propao, judima j žao i što je propao i što bi ga mogli  napustit, onako, na silu.

Maksimir je nedjeljivi dio hrvatske sportske povijesti i hrvatskog javnog života i zaista je šteta što nisu  kažnjeni svi oni koji su ga nebrigom ne uništili, nego sravnili sa zamljom. Koliko god se kočoperila tribina na istoku  grada taj  je stadion odavno sravnjen sa zemljom. Katastrofa!