Prvi Hrvat koji je zalupio vrata Jugoslaviji, a nagrada je kasnije bila velika

Ima zlatnu olimpijsku medalju. Bio je vaterpolski vratar par exellance, a bio je i naš kolega, sportski novinar. Danas je trener vratara u silno uspješnoj našoj reprezentaciji kod Ivica Tucka. Renco Posinković rođen je u Splitu 4. siječnja 1964. godine. Završio je Elektrotehnički fakultet.

Na vrata juniorske momčadi matičnog Mornara prvi put je stao 1980. godine, kao šesnaestogodišnjak. Za Mornar je nastupao od 1980. do 1989. godine. U tom razdoblju postigao je svoj prvi veći sportski uspjeh. Naime, bio je član je momčadi koja je 1986. godine osvojila Kup kupova Europe.

Kao što je prethodno navedeno, posebno je obilježio povijest splitskog Jadrana čija je vrata čuvao od 1989. do 1996. godine. Bio je vratar šampionskih momčadi Jadrana koje su Splitu i Hrvatskoj u ratnom razdoblju 1992. i 1993. godine donijele naslove prvaka Europe I naslov prvaka Jugoslavije 1991. godine.

Veliki doprinos europskom naslovu

Poseban doprinos dao je Renco Posinković europskom naslovu 1993. godine. Za bravurozne obrane u finalnoj utakmici protiv zagrebačke Mladosti ocijenjen je čistom desetkom, što je u sportu zaista rijetkost. U izvješću s navedene utakmice Slobodna Dalmacija je 22. veljače 1993, godine između ostalog zapisala:

“Ne treba posebno napominjati da se kruna iskalila u obrani kluba iz uvale Zvončac. Zagrepčani su postigli svega četiri zgoditka za čitave 34 minute igre, Igrača više nisu realizirali čak šest puta. Da sve bude kako je bilo, ponovno se pobrinuo sjajni Renco Posinković, Uhvatio je sve što se dalo uhvatiti bez obzira koliko je igrača bilo u vodi, potom je i Tinu Vegaru ,pokupio’ drugi četverac. Zagrebčani su, kada je najviše trebalo, ostali bez bljeskova svojih junaka i pobjedničke lucidnosti. Ovaj su puta mogli samo uspjeti da su im se jadranaši suprostaviti na isti način. Ali imao je Zvončac ovog puta, prije svih, Renca Posinkovića…”

I na reprezentativnom planu Renco Posinković je ostvario sjajnu karijeru. Za reprezentaciju Jugoslavije branio je od 1987. do 1991. godine. U tom razdoblju bio je član momčadi koja je osvojila Svjetski kup 1987. u Solunu i 1989. u Berlinu., kao i naslov prvaka svijeta 1991. u Perthu.

Brojne medalje osvojio

Vlasnik je srebrnih medalja na FINA kupu u Barceloni 1991. godine i na prvenstvu Europe u Bonnu 1989. godine. Srebro na FINA kupu vrlo je cijenjeno u vaterpolu jer je to jedna vrsta svjetskog festivala, a ujedno i kvalifikacije za olimpijske igre.

Krunu karijere ovaj zasigurno jedan od najboljih vaterpolskih vratara Hrvatske u povijesti doživio je svakako 1988. godine kada je na Olimpijskim igrama u Seoulu bio član reprezentacije Jugoslavije koja se zakitila zlatnom olimpijskom medaljom.

Renco Posinković je kao vratar sudionik najvećih uspjeha splitskog klupskog vaterpola čak u tri navrata, a na reprezentativnom planu pridružio se istinskim legendama splitskog vaterpola koji su imali čast popeti se na vrh Olimp. Ta ćast u sportu je rezervirana samo za odabrane, samo za istinske sportske junake koji svojim rezultatima stječu besmrtnost.

Izbornik Vatrenih jedva je dočekao skandal: Našao ga je za šankom u 3 ujutro u hotelu

Prvi rekao “ne” jugoslavenskoj reprezentaciji

Renco je prvi hrvatski sportaš koji je napustio reprezentaciju Jugoslavije u društvu Bezmalinovića, Bukića, Šimenca i Vasovića, Nastupao je Renco Posinković i za hrvatsku vaterpolsku reprezentaciju od 1992. do 1993. godine. Na vidiku su bile Olimpijske igre u Barceloni. Međutim, spletom čudnih okolnosti hrvatski su vaterpolisti prve olimpijske igre pod svojom zastavom gledali kod kuće, na televiziji,

Sve u svemu, Renco Posinković na poseban je način obilježio splitski i hrvatski sport, poglavito vaterpolo. Jedini je vaterpolski vratar jednog splitskog kluba koji je osvojio olimpijsku medalju, a da stvar bude kompletna, ona je najsjajnija – zlatna. Poznavajući Renca kao čovjeka, samo ono najbolje se od njega moglo i očekivati. Na vrhu Olimpa, a uvijek isti, skroman, jednostavan, iskren, čestit.

Član je ujedno stručnog stožera i trener vratara splitskog Mornara i vaterpolske reprezentacije. Iako nije prisustvovao igrama u Londonu gdje je osvojeno zlato, na iste nije mogao otići zbog obveza na radnom mjestu, ali znamo kako je pripremio Josipa Pavića za London kada su „barakude“ pokorile svijet.