Postali smo ‘ruglo’, ali ova iskra može ‘zapaliti’ Hrvatsku

Osokoljeni uvjerljivom pobjedom naših košarkaša protiv Slovenije u kvalifikacijama za Olimpijske igre toliko smo živnuli, toliko smo konačno ugodno iznenađeni da nam mračna povijest naše košarke u skoro zadnjih tridesetak godina izgleda poput neke noćne more. Samo, to nije bila noćna mora, nego živa istina.

Zato, plasira li se Hrvatska na skorašnje Olimpijske igre u Parizu ne treba nam zamjeriti što bismo to shvatili kao neku prekretnicu orema boljim danima naše još uvijek posrnule košarke. Jer, bljesak ne čini oluju, kao što ni kap ne ispunjava čašu.

Naša košarka je s obzirom na drastičan pad svoje kvalitete odavno ne samo na marginama društvene scene, nago čak i na periferiji sportske javnosti. Koga još uopće zanima naša košarka? Kako se nakupilo gorčine i muke, a najviše u zadnjim godinama kada su naše košarkaše tamburale i reprezentacije s dna europske košarkaške kace – tako i danas od ove nove izabrane vrste ne očekujemo ništa. Zato nas i možda šokira pobjeda nad Dončićevom Slovenijom…

Veliki pad košarke

Uistinu, teško je ne zaključiti je li išta u neovisnoj Hrvatskoj doživjelo svoj pad, urušavanje kao što je, eto slučaj s – hrvatskom košarkom! Strmoglavio se ovaj sport u kojem je Hrvatska bila na europskom i svjetskom vrhu, unazadio i uništio tako da danas doslovce možemo pričati o – ostacima ostataka hrvatske košarke.

Vratimo film nekih tridesetak godina unatrag. Raspadom bivše države stvorile su se nove košarkaške velesile, napose su to bile i Hrvatska i Srbija. Osim klupskih i reprezentativnih uspjeha i jedna i druga sredina bile su znane i po brojnim dobrim trenerima i radu s mladima, svake godine su su u ovim reprezentacijama pojavljivali novi mladi košarkaški, silno talentirani, te su odlasci u američku NBA ligu iz Zagreba, Beograda, Splita bili najnormalnija pojava.

Hrvatska i Srbija bili su nepresušno vrelo talenata. No, s vremenom, Hrvatska je kvalitetom i svojim nestručnim radom zaostajala, Srbija je ostala na svjetskom vrhu. Posebno je stradala naša strana. Klubovi koji su nekad bili europska snaga, Cibona, Zadar, Split i Šibenik, dišu na škrge, čudo je da uopće i egzistiraju, reprezentacija niže krahove na velikim natjecanjima, zapravo ako se uopće na njih i plasira, a u percepciji običnog čovjeka košarka je u Hrvatskoj potpuno izgubila svoje mjesto.

Hrvatska predvodila, danas nije tako

Ako zbog ičega oni koji vole i žive za sport u Hrvatskoj, mogu patiti od nostalgije, zapravo i depresije, onda je to zbog svih događaja u i oko košarke.

Do sada smo u našoj košarci uglavnom slušali razne analize i filozofiranja na temu propadanja košarke u kojima su se uglavnom nudile kritike a ne rješenja. Često smo slušali fraze, poput onih „udarili smo u dno“, pa smo dobili osjećaj da ćemo se samo po sili inercije, od tog dna odbiti direktno na postolje, i to zlatno jer ono pripada nama i samo nama.

I bila je to velika iluzija. Ruku na srce, Hrvatska je u ovome trenutku nepovratno daleko od razvijenog košarkaškog svijeta, a nekad je bila predvodnik.

Uništeno prvenstvo

Na našu košarku valja gledati šire, ne samo kroz reprezentativne akcije. Pa se ne libimo i mi zaključiti kako uključenje naših klubova u regionalnu ligu nije donijelo financijski spas našim klubovima, makar se tvrdilo da će ojačana regionalna liga donositi prihode, povećavati cijenu igračima što je naposljetku trebao biti spas za klubove se odavno počeli gušiti u dugovima.

Danas, nakon toliko vremena svi su naši klubovi na prosjačkom štapu, baš nikome regionalna liga nije pomogla, a zauzvrat nam je uništeno domaće prvenstvo koje nikoga baš ne zanima.

S obzirom koliko nam je košarka prirasla srcu i s obzirom po čemu se Hrvatska pročula po svijetu, on onog čuvenog finala protiv Dream teama na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine i dalje, kao i sve ono što je prethodilo u našoj košarci daje nam za pravo reći da smo u košarci ipak pali previše. Naša je košarka bila okružena i njegovana s velikom ljubavlju i tim je teže doživljavati današnju situaciju.

Policijski inspektor koji je poslao Modrića kući je očajan: Prijete mu, a jedan ‘njegov’ ga baš razumije

Od ljepotice do rugla

Uostalom, koliko je jaka i bitna hrvatska košarka bila svjedoči i podatak da je tadašnji predsjednik Međunarnodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch napravio presedan glede Hrvatske, prije njenog priznanja praktički dozvolio našoj zemlji da sudjeluje na Igrama 1992. godine, sve to i zbog naše tada izvrsne košarkaške reprezentacije. Hrvatska košarka tada je dodirivala svjetski vrh. A danas je ruglo. Naše ruglo!

Jesmo li preoštri? Nismo. Dok smo znali biti neskromni nismo ni slutili da ćemo tako plakati i zbog uspjeha na koje smo bijesnili. Nismo bili zadovoljni ni brončanom medalju na svjetskoj smotri u Kanadi 1994. godine. Tadašnjeg izbornika Josipa Gjeergju umalo se linčovalo.

Ljutiti smo bili i 1995. godine nakon europske smotre gdje smo osvojili brončanu medalju. Da, reprezentacija tadašnje (lažne) SR Jugoslavije je osvojila zlato. Teško smo to podnijeli, kao i dvije godine naprasnu smrt Dražena Petrovića. I mnogi vele da smo baš tada u Ateni otvorili prokletstvo kojeg se ni do danas nismo riješili.

Legenda ogoljela istinu oko Vatrenih do kraja: ‘Bili smo bahati, a Dalić je ovdje najviše pogriješio’

Negativno odjeknulo

Jer, Hrvatska nikad kasnije nije osvojila medalju na velikim natjecanju. A do tog dana Hrvatska je osvajala medalje konstantno. Tome je 29 godina. I zaista je to teška priča.

S europske smotre u Ateni, te sudbonosne 1995. godine, nekih tri mjeseca prije oslobodilačke akcije Oluja naši su košarkaši otišli nezadovoljni i suđenjem i plasmanom. Da bi na svečanoj ceremoniji proglašenja pobjednika Hrvati napustili postolje u trenutku kada se puštala himna pobjedničke vrste, one iz nakaradne Jugoslavije.

Mnogi su tvrdili da je riječ bila i o političkoj odluci iniciranoj i od samog državnog vrha. Uostalom, bila su to takva vremena. Što je bilo – bilo je. Samo, od tog momenta naša košarka počela se urušavati i reprezentacija je slabila, klubovi također, uz krizu upravljanja u Savezu došli smo do toga da nam je košarka zadnja rupa na svirali.

Taj čin je dosta negativno odjeknuo u europskoj javnosti… Nitko u tom trenutku nije niti u najcrnjim prognozama mogao zamisliti da će taj protestni odlazak s brončanog postolja u Ateni ujedno označiti početak za figurativni odlazak Hrvatske iz medaljaškog ranga svjetske košarkaške scene. Od 1995. naovamo tek jednom smo ušli u polufinale nekog većeg natjecanja (EP 2013. u Sloveniji), što možemo više pripisati zakonu velikih brojeva no nekom našem veličanstveno odigranom turniru.