Popularnog Vatrenog proglasili Srbinom: ‘Pušio, pio, a probleme ispuhivao u dimu cigarete’

On je bio jedan od najprepoznatljivijih Vatrenih. U to društvo ušao je nekako na “mala vrata”. Cijela karijera obilježena mu je raritetnim događajima koje je stoički podnosio. Novinar Anton Samovojska napisao je i knjigu o njemu, te ju je nazvao – ”Hrabro srce”. Pogađate, riječ je o Dadi Pršu, našem centarforu koji je plijenio svojom borbenošću, osebujnošću, poštenjem ali i šarmom.

Taj sjajan mladić, danas ozbiljan čovjek, jedna je od najsvijetlijih ljudskih pojava koja se dogodila u našoj nacionalnoj nogometnoj vrsti. Toliko je svima legao, toliko su ga svi zavoljeli zbog njegovih sportskih i ljudskih vrijednosti da i danas uživa nevjerojatno poštovanje u hrvatskoj sportskoj javnosti.

Za našu reprezentaciju igrao je odlično i pod bolovima, injekcijama, a kako je bio svima prirastao srcu tako je i suigračima i navijačima teško pao njegov odlazak najprije s reprezentativne, a onda igračke nogometne scene. To je bio igrač kojeg će svaki ljubitelj nogometa pamtiti vječno. A njegov pogodak u dodatnoj kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na Euro 2004. godine u Ljubljani protiv Slovenije istog trenutka je i postao antologijski…

Voljeli smo ga

Voljeli smo ga, ma još ga volimo. No, ni kriv ni dužan često je na meti srpskih medija koji Hrvatima impuiraju da je Dado Pršo Srbin. Jedno vrijeme ta tema je bila i opsjednutost srpske javne scene, pa je sve skupa bilo i smiješno čitati.

U jednom trenutku ta navada beogradskih medija postala je već i nametljiva i dosadna, ali nekako se zbog toga više nismo ne uzrujavali. Uostalom, što ako i netko jest Srbin, rođen u Hrvatskoj, ima domovnicu i hrvatski pasoš i nastupa za hrvatsku reprezentaciju. Nećeš ti čuda. Za ljude s ozbiljnim razumom to je normalno i prihvatljivo. Priča o jednom bivšem Vatrenom tema je našeg feljtona…

Nadalje, vole tako srpski mediji pisati kako bi Dado Pršo mogao napisati knjigu s obzirom što je sve u životu prošao. Pišu oni tako kako je dotakao dno, a potom se vinuo u zvijezde. I tu nisu u krivu. Ta njegova karijera, usput i životni put je sve samo ne uobičajen. No, stalno isticanje da je Dado Pršo Srbin i da mu je ime Miladin postalo je tako dosadno i kontraproduktivno, čak i stupidno, tako da se nekad i sami sebi čudimo kada se ulovimo čitajući takve zvijezdarije.

Srbi ga stalno prozivali

Stalno jedni te isti srpski mediji isticali da je Pršo, s imenom Miladin, rođen u Zadru, u srpskoj obitelji, oca Rade i majke Nade. Pa onda malo lažu da je otišao u Francusku kada je počeo rat, a igrao je u Prvoj HNL za Pazinku. A kada je kasnije stigao u Francusku nije imao baš lagan igrački put. Isprve se nije mogao posvetiti odmah nogometu, bio je sklon ozljedama, čak je radio i kao automehaničar. Vele da je došao i do 100 kilograma težine i da je pušio dvije kutije dnevno.

“Pušio je više od dvije kutije cigareta dnevno. Svako večer pio bi pivo i šnaps u jednoj od birtija u blizini svog malog stana. Kao i drugi radnici, svoje probleme trudio se da ispuše u dimu cigareta”, vole srpski medij citirati neke navodne svjedoke. No, kada se nakon trećeligaških klubova Pršo dokopao Monaca bila je to rapsodija.

Postao je legenda, zaštitni znak kluba iz Kneževine. Posebno se pamti njegova utakmica protiv Deportiva kada je postigao čak četiri gola. Pršo je tako izjednačio rekord Lige prvaka. Četiri gola prije njega na jednoj utakmici postigli su samo Simone Inzaghu i Marco van Basten. Taj rekord srušen je tek 2012. godine, kada je Leo Messi dao pet golova protiv Bajer Leverkusena.

Dalić je dobio pljusku, ali Vatrenima se najgora stvar dogodila prije utakmice

Čudo od igrača

Bio je pozvan u hrvatsku reprezentaciju, zvao ga je Otto Barić. I bio je istinsko pojačanje, zaprvo postao je najbitnija karika. Jako brzo, munjevito, Pršo je postao jedan od najvećih napadača u povijesti hrvatske reprezentacije i tri puta bio proglašen za najboljeg nogometaša u nas. U 32 utakmice zabio je devet golova, usput je osvajao naslove s Monaco u Francuskoj i s Glasgow Rangersom u Škotskoj.

Kako je njegova karijera rasla tako su izlazili podaci o njegovom prethodnom životnom putu i događajima kroz njega. Uistinu, Dado Pršo rođen je u Zadru i igrao je u juniorima Hajduka, ali nikada nije uspio ući u prvi sastav. Pisalo se da Pršo nije uspio u Hajduku zato što je imao problema sa srcem, ali on je to odlučno demantirao:

“Problema sa srcem je bilo, ali to nisu bili veliki problemi. Otišao sam na pregled u Švicarsku i tamo su ustanovili da mogu normalno igrati nogomet te da neću imati nikakvih problema.”

U Hajduku nije išlo

Realno govoreći, U Hajduku Pršo tada nije uspio pokraj Mornara i Rapaića koji su generaciju stariji od njega. “Sa 17 godina pružila mi se prilika da odem u Pazin kako bih igrao za Pazinku. Godinu dana bio sam u Pazinu nakon čega sam otišao u Francusku, gdje sam potpisao za tadašnjeg drugoligaša a današnjeg trećeligaša Rouen”, priča o svojoj karijeri Pršo. Poslije Rouena igrao je za St. Raphael, nakon čega su Pršu primijetili skauti Monaca i prije sedam godina on je potpisao ugovor s tim klubom.

„Skauti iz Monaca primijetili su me na prijateljskoj utakmici u kojoj je druga momčad Monaca igrala protiv St. Raphaela”, kaže Pršo. Naravno, to nije automatski značilo da će Pršo igrati za Monaco, on ga je posudio na dvije godine tadašnjem trećeligašu a današnjem prvoligašu Ajjacio s Korzike. Jer, zbog vrlo ozbiljne ozljede bio je operiran i osam mjeseci nije igrao.

Povratak na teren bio je bolji nego što je to itko u klubu očekivao. Pršo je odmah počeo zabijati golove, a istodobno s njegovim povratkom Monaco je počeo pobjeđivati i nakon 30 odigranih kola došao je na prvo mjesto francuske lige, ispred Marseillea, Lyona i Bordeauxa.

‘Ja sam Hrvat’

“Upao sam u momčad Monaca i izgleda da sam svojim igranjem dao mali plus momčadi koji im je nedostajao”! Citirali su francuski mediji novu zvijezdu Monaca.

Spomenuti antologijski gol Slovencima 2003. godine, koji je presudio da Hrvatska ode na Euro u Portugal 2004. godine srpski mediji ispratili su naslovima na svojim tekstovima, sukusa; „pobjednički gol za Hrvatsku dao je Srbin Pršo„.

Samo koji dan kasnije u slovenskim i hrvatskim medijima izašao je razgovor s Pršom koji se uvijek klonio takvih tema, ali je očito i njemu tada prekipjelo: “Ja sam Hrvat, presretan sam što sam dobio majicu s hrvatskim grbom i što sam mogao Hrvatskoj nešto malo pridonijeti. Ja sam Hrvat, sve ostalo su gluposti.” Da, to je rekao Pršo, a nije to ni trebao reći. Dres kojeg je tako ponosno i uspješno nosio sve je govorio.

Istinska legenda…