Trebao je u svećenike, zatvarali su ga i Amerikanci i komunisti: Pustili su ga jer je bio najbolji na svijetu

Gledajući današnju kartu nogometnih velesila i onu od prije 70 godina mnoge stvari su ostale iste, a neke su se i promijenile. Tada prije 70 godina Zapadna Njemačka postala je prvak svijeta, a titulu viceprvaka ponijela je Mađarska koja je u tom poslijeratnom razdoblju bila apsolutna velesila, ali danas je više nema.

Imala je ta reprezentacija brojne velike igrače koji su imali impresivne životne priče, a jednu takvu imao je njihov vratar. Gyula Grosics, vratar čuvene mađarske “lake konjice” pedesetih godina prošlog stoljeća i danas se smatra jednim od najboljih čuvara mreže u nogometnoj povijesti, a njegov osebujni stil branjenja u njegovo vrijeme bio je doslovce revolucionaran.

Rođen je 1926. godine u Dorogu, u obitelji hrvatske manjine u Mađarskoj, nastupao je za AC Dó­rog (1942–47), Mateosz, Budimpešta (1947–50), te Honvéd (1950–56) s kojim je osvojio 4 prvenstva (1950, 1952, 1954, 1955), a karijeru je završio u klubu Bányá­sz Tatabá­nya (1957–67).

Bijeg od komunizma

Njegov sportski, ali i životni put bio je težak i zanimljiv. Odrastajući, njegova majka ga je poticala da postane svećenik. Umjesto toga, Grosics je započeo svoju profesionalnu nogometnu karijeru u lokalnom Dorogu, igrajući za taj klub sve do 1943. godine. Potom je mobliziran, kratko se borio za sile Osovine i zarobljen je od strane američkih snaga.

Samo dvije godine nakon završetka rata već je bi ona vratima mađarske reprezentacije koja je imala respektabilnu momčad. No, Grosics se plašio brutalnog komunističkog režima i pokušao je u jednom navratu pobjeći iz Mađarske, ali je bio uhvaćen. K tome, bio je optužen za špijunažu i stavljen u kućni pritvor. Optužbe su na kraju bile odbačene, ali Grosics je dobio zabranu nastupanja za reprezentaciju na dvije godine. Ipak, nakon godinu dana je pomilovan, a 1950. godine osvanuo je u budimpeštanskom Honvedu.

Mađarska je bila pojam za vrhunski nogomet tih godina. Koliko puta ste čuli priču o mađarskoj lakoj konjici? Dakako, nije to nikakav militaristički, već nogometni termin kojim se označava, opisuje priča o najboljoj generaciji mađarskog nogometa koja se nikad nije okitila naslovom svjetskog prvaka. Taj mađarski sastav mnogi su znali napamet – Gyula Grosics – Jeno Buzanszky, Mihaly Lantos, Jozsef Bozsik, Gyula Lorant – Jozsef Zakarias, Laszlo Budai, Sandor Kocsis, Nandor Hidegkuti – Ferenc Puškaš, Zoltan Czibor.

Najveći uspjeh zlatne generacije mađarskog nogometa bio je zlato na Olimpijskim igrama 1952. godine u finskom Helsinkiju, U finalu je svladana Jugoslavija s 2-0. golovima Puskása i Czibora. Zlatna momčad, ušla je u povijest nogometa 6-3 pobjedom protiv Engleske u Londonu na Wembleyu 1953. godine.

Na svjetskoj smotri 1954. godine u Švicarskoj Mađarska je u skupini prvo razvalila Nijemce s 8-3, no Nijemci su nastupali s pričuvnom momčadi. U finalu su se iznova srele iste momčadi, Mađari su poveli s 2-0, no Nijemci su utakmicu preokrenuli u svoju korist na 3-2. Desetljećima kasnije istraživanja su pokazala da su njemački igrači koristili doping sličan onom kojeg su koristiti njemački vojnici u napadu na Rusiju… Mnogi su spominjali i injekcije koje su dobijali njemački nogometaši u poluvremenu finalne utakmice s Mađarskom.

“Reprezentativci Zapadne Njemačke, koji su 1954. postali svjetski nogometni prvaci, bili su dopingirani”, tvrdi se u studiji Sveučilišta u Leipzigu napravljenoj prije desetak godina. Istraživanje pod nazivom “Doping u Njemačkoj” naručio je Njemački olimpijski odbor, a već je prvo izvješće koje je napravilo Sveučilište u Leipzigu poražavajuće. U studiji se tvrdi da je svaki njemački reprezentativac koji je igrao u finalu te svjetske smotre u Švicarskoj dobio injekciju metamfetamina, a igračima je rečeno da se radi o vitaminu C. Navodi se i kako su metamfetamin dobivali i njemački vojnici tijekom Drugog svjetskog rata.

Jednom prilikom je napisao: ” Ne, nismo podcijenili Njemačku u finalu. Sjećam se da su nam pred prozorima hotela njemački i domaći navijači pjevali i vikali cijelu noć. Gotovo da nismo spavali. Bili smo umorni i unatoč tome već u osmoj minuti vodili 2-0. Bio je kišni dan, nemogući uvjeti i nismo mogli dati maksimum. Oni su pak bili fanatični do samoga kraja i bolje se snalazili na užasno natopljenom terenu. Unatoč svemu, trebali smo pobijediti. Puskas je promašio neke čiste ‘zicere’, priznajem, ja sam primio ‘pacerski’ pogodak… Sve, baš sve, poklopilo se protiv nas.”

Zlatna generacija se raspala 1956. godine poslije mađarske revolucije. Te su godine studenti i radnici izašli na ulice Budimpešte. Sovjeti su brzo ugušili pobunu, njihova vojska je prešla mađarsku granicu i 4. studenoga ušla u Budimpeštu. Pritom je ubijeno nekoliko desetaka tisuća Mađara, a prema granicama Austrije i tadašnje Jugoslavije pobjeglo je oko 250 tisuća ljudi. Među njima su bili i Puskas, Czibor i Kocsis i to je označilo kraj ‘lake konjice’.

Gyula Grosics se ranih devedestih godina neuspješno kandidirao u izborima za mađarski parlament, prije toga bio je trener kroz nekoliko klubova u Mađarskoj i Kuvajtu, a često je bio angažiran od Uefe i Fife u promotivnim nogometnim akcijama…

Trener koji briljira u Srbiji potvrdio interes Hajduka pa izjavio: ‘Ja sam jugonostalgičar’