Ovaj Mamićev potez donio je milijune, ali ključan je zapravo čovjek iz sjene

“Nitko ne napušta Barcelonu i odlazi u Zagreb da potpiše za Dinamo, nitko. Ali ja sam to učinio”. Riječi su Danija Olma, čovjeka kojeg nitko kome je Dinamo u srcu ne može ne voljeti. Iako stranac, dao je primjer svima kako ginuti i igrati za plavi dres.

U Dinamo je došao sa 16 godina. Bio je to posao Zdravka Mamića u suradnji s Andyjem Barom. Dinamo nije imao što za izgubiti. Dolazak kapetana kadeta mogao je značiti ili vrhunski pogodak ili promašaj. Na sreću svih koji vole Dinamo, ispao je pogodak. Bilo je dosta loših izjava tada, poput riječi da bi ostao u Barceloni da valja, ali Olmo i njegova obitelj smatrali su da je Dinamo opcija u kojoj će on razviti svoj Bogom dani talent.

“Kako katalonsko dijete, rođeno samo 25 kilometara od Camp Noua, onako odlazi iz La Masije u Hrvatsku. U Barceloni sam igrao na nevjerojatnim turnirima, upoznao nevjerojatne ljude i naučio toliko toga. Čak sam jednom morao odigrati utakmicu na Camp Nouu. Na tom terenu. Sveta zemlja. San. Pa, zašto sam nakon sedam godina napustio ovo nevjerojatno mjesto? Nisam se uplašio kao kad sam iz Espanyola otišao u Barcelonu. Nisam plakao. Već sam živio daleko od kuće. Morao sam izaći iz zone udobnosti, a ovo mi se činilo prirodnim sljedećim korakom, čak i sa 16 godina” pričao je za strane medije.

Bjelica kao ključ

Svoj debi dočekao je protiv Lokomotive godinu dana poslije dolaska. Prvi gol zabio je u Zlataru u utakmici kupa. Malo po malo Olmo je postao važan faktor Dinama, a osim igara navijači su ga zavoljeli jer je uistinu ginuo za dres. Dinamo mu je postao sve, a Zagreb dom koji voli kao da je rođen ovdje.

Kad su ga strani mediji pitali je li za njega najveći derbi Reala i Barcelone on je odgovorio: “Dinamo Zagreb protiv Hajduka. Vječni derbi. Ta igra, čovječe…To je poput ‘El Clasica’, ali još intenzivnije! Kako to mogu objasniti? U Hrvatskoj su Dinamo i Hajduk poput mame i tate. To je nevjerojatno. Svatko bira stranu. Nitko nije neutralan. Čak i daleko od travnjaka, kad god bih se ‘spustio’ na jug do Splita, osjećao bih se neugodno. Kao da ne bih trebao biti tamo. Kao da sam iza neprijateljskih linija ili tako nešto.”

Svoju punu afirmaciju doživio je kod Nenada Bjelice. On mu je dao slobodu i pretvorio ga u maestra Dinama. Dodijelio mu je i briljantne suigrače kao što su Petković i Oršić, a leđa mu je čuvao kapetan Ademi. Važan faktor u svemu je bio i to što je Bjelica tečno pričao španjolski. Bez obzira što je Olmo savršeno pričao hrvatski imati nekoga tko zna tvoj materinji jezik bila je velika stvar. Olmo se do kraja oslobodio.

Trojac u kojem su, uz njega, bili i Petković te Oršić rušio je Fenerbahče, Anderlecht, a konačna rapsodija bila je protiv Plzena u šesnaestini finala Europske lige. Dinamo je nakon 50 godina konačno igrao proljeće u Europi, a onda su na Maksimiru čudesnim preokretom izborili top 16 protiv Benfice. Priča je tu stala, a nastavila se u Ligi prvaka.

Bila je to sezona 18/19 i onaj tragični Šahtar. Na najvećoj sceni Olmo je pokazao koliko vrijedi. Postao je A reprezentativac Španjolske kao igrač Dinama i bio ključan igrač na U21 Europskom prvenstvu na kojem je Španjolska došla do zlata. Dinamu ju malo falilo da izbori još jedno proljeće i to preko Lige prvaka, ali to se nije dogodilo.

Olmo je za sveukupnih 30 milijuna eura napustio Dinamo. Odigrao je sveukupno 124 utakmice i zabio 34 gola. Igrao je i za B momčad. Tukao se po trećoj ligi i iz blata treće lige probio se do toga da ga Barcelona želi natrag za 60 milijuna eura. Otišao je u Leipzig. Da nije bilo ozljeda, već bi bio na razini iznad. Ali i s njima je dokazao koliko vrijedi.

Koliko voli Hrvatsku objasnio je jednom za Germanijak: “Zamisli, izlazim na zagrijavanje a na zvučniku ide ‘Moja domovina’. Sav sam se naježio u tom trenutku. Kada smo zabili gol, nisam mogao slaviti. Dinamo i Hrvatska postali su dio mene i uvijek će biti tako.”

Kad god može s ponosom naglasi kako voli Lijepu našu, a tako će biti i ako potpiše za Barcelonu.