Neočekivani put, a trebao je biti zvijezda Hrvatske: Umjesto eksplozije, on je nestao

San svakoga mladog igrača u Zagrebu je poprilično jasan. Igrati za Dinamo. Ideal koji mnogi nikada nisu dosegnuli jer na tom putu do sna morate imati puno sreće i rada, a ne samo talenta. Svoj san 2000. ostvario je junak našeg današnjeg feljtona o HNL ikonama.

Tomislav Gondžić rođen je u Zagrebu 1980., a svoj nogometni put kao veliki talent započinje u redovima “diva iz predgrađa” Interu iz Zaprešića. Upravo je to klub gdje je stasao u kojem i danas radi, ali o tome nešto kasnije.

Bilo mu je samo 16 godina kada je debitirao za Inter, karijera mu se potom nastavila u upravo u Dinamo, ali nije baš išlo kako je mislio. U Dinamu nije išlo iako je proveo tamo dvije godine jednostavno nije bio u planovima trenera pa se odlučio za odlazak u Sesvete. Bio je to odličan izbor za dečka od 18  godina.

Gol koji se pamti

Dobra sezona na istoku grada vratila ga je na Maksimir i te sezone odigrao je utakmicu koja ga je i proslavila. Riječ je o sezoni 00/01 kada je Hajduk uzeo naslov, ali Dinamu za utjehu ostaje kup kao i velika pobjeda na Maksimiru gdje je upravo Gondžić bio glavni junak.

Bila je to utakmica u kojoj je Dinamo poveo s 2:0 golovima Balabana u 12. minuti te Šokote u 67. Samo minutu kasnije Hajduk se vraća golom Deranje da bi Maksimir potom utihnuo golom Miladina već u 70. minuti za 2:2 i nastavak muke za Dinamo te sezone.

Gondžić potom u igru ulazi u 82. minuti. Puni Maksimir sanjao je gol, a onda se ukazao upravo Gondžić. Ušetao je s loptom u 16 metara i pogodio je pod gredu za erupciju na Maksimiru. Gol je to koji mu je obilježio karijeru. Skinuto je dres i krenuo u krug po stadionu. Ipak, velikom talentu bio je to bljesak koji se pamti, ali karijeru su mu uništile ozljede.

Upisao 13 nastupa

Ukupno je te sezone upisao 13 nastupa, a postigao je i dva gola, ali taj Hajduku se pamti.  Priča kaže kako je na zagrijavanju prije utakmice Jerko Leko rekao Gondžiću: “Vidjet ćeš, dodat ću ti loptu za gol”. Ovaj se na to samo nasmijao, znajući da će biti prikovan za klupu. No kada je Deranja izjednačio, Gondžić je ipak dobio priliku maksimalno.

Umjesto eksplozije Gondžić je nestao. Krenule su ozljede i transferi.  U siječnju 2002. prešao je u Zadar, da bi se već sljedeće sezone vratio u matični Inter. Zatim odlazi u austrijsku četvrtu ligu. Gondžićevim zgodicima, 31 gol u dvije sezone, Weiz je promoviran u treću ligu, koju je ovaj napustio 2009., kad se začudo zaputio u Siriju. Po ekspresnom povratku medijima je priznao da to ipak nije za njega te je potpisao za Otočac. Zatim je lutao nižim razredima hrvatskog nogometa.

“Znate li da su mi za taj dres s brojem 15 nudili velike novce. Mah, ne bih ga prodao ni za milijune! To je moja uspomena, zapravo, sve što mi je ostalo od karijere” rekao je jedne prilike. Tijekom karijere čak je devet puta operirao koljeno, što mu je zapravo i uništilo karijeru. Iz kluba ga nikada nisu zvali, a i on sam upitan je za sumnjive Mamićeve transakcije:

Tuđman bi lupio šakom o stol i riješio taj gorući problem: Okreće se u grobu zbog ‘izdaje’

Odlučio se na trenerski poziv

“Da, imao sam potpisan privatni ugovor s Mamićem, nešto slično kao Eduardo, po kojem sam, ako se prodam, trebao Zdravku plaćati 20 posto primanja.”

Danas pokušava na stare staze slave vratiti svoj Inter tj. Inker: “Odlučio sam se za trenerski poziv. U Zaprešiću radim već 11 godina, najveći dio proveo sam u Školi mladeži, vodeći gotovo sve kategorije. Imam UEFA-inu A licencu, steći ću i onu PRO. Svjestan sam težine trenerskog posla, dva poraza mogu ti donijeti otkaz. Sada sve vežem uz Inker, vidjet ćemo što nosi budućnost…” rekao je za Sportske novosti. Potencijal nikada nije uspio ostvariti, ali taj trenutak na Maksimiru nitko mu ne može oduzeti.