MINISTAR KOJI ZNA BAŠ SVE O HAJDUKU! ‘Ma ni ne znate koliko sam suza prolio zbog njih, a najviše nakon ovoga…’

Ministar zdravstva Vili Beroš stalno je pod lupom javnosti otkako nam je pandemije ušla u živote i mnogima ih i oduzela. Iako je često od medijskim pritiskom isključivo zbog medicinskih tema ima trenutaka kada se opusti pa ispriča nešto o sportu i o svojoj navijačkoj ljubavi iz djetinjstva. Pomalo…

Vili Beroš, rodom s Hvara, iz Jelse, zagrebački je student, veliki navijač Hajduka, kojem nije mrzak ni Dinamo. A Hrvatima je gost u svakodnevnim životima nakon što svi sa zebnjom pratimo njegove napore, rad i izvještavanje o kretanju epidemije u nas.

Javnosti je svojevremeno dobro “legla” pošalica koja se proširila društvenim mrežama.

Ljubav prema Hajduku iskrena

“Vili Beroš je dobar ministar jer je hajdukovac, a Hajduk je uvijek u krizi”.

Kako je uopće došlo do toga? Vili Beroš odgovara:

„I sam se smije tome. Tu je verbalnu poslasticu izvalio odvjetnik Saša Pavličić, nekdašnji disciplinski sudac Prve HNL. Znam ja Pavličića, znam i koliki je Dinamovac, dugo se mi tako zezamo. I porukama me nasmijava. Zamislite kako me samo zeza da mi sin navija za Dinamo, a ja mu odgovaram da mi je to jedan od većih propusta u životu, te da se nadam kako će bijela boja kad-tad i kod njega ‘isplivati na površinu’. Ako ne prije, ono barem kad Hajduk opet postane prvak”.

No, Vili Beroš nije tip opterećen klupskim opredjeljenjima, njegova ljubav oprema Hajduku je iskrena, emotivna i nostalgična.

“Naravno da se šalim, ma svi smo mi jedno tijelo. Pa zar se to nije najbolje pokazalo sad u ovoj krizi, kad su navijači bez obzira na boje i pripadnost priskočili u pomoć. I ne samo sada, sjetite se Domovinskog rata, sjetite se poplava u Slavoniji, požara u Dalmaciji… To je predivno jedinstvo, solidarnost koja nas krasi, a ti mladi ljudi koji vole sport pokazuju svoju pravu stranu, svoje zajedništvo i volonterstvo kad je to svima nama najpotrebnije. Njih samo treba pravilno usmjeriti, a zemlja s takvom mladosti može pomaknuti sve granice, i pobijediti sve probleme. Kad nam zajedništvo najviše treba, zaboravi se tko je bijeli, tko plavi…”

Ipak, ministar koji zna sve o Hajduku ima jednu bolnu ranu zbog svog najdražeg kluba:

“Da samo znate koliko sam suza prolio nakon velikih europskih poraza, recimo od St. Etiennea, PSV Eindhovena, Hamburg Sport Vereina… Ali, moja je generacija barem imala sreću odrastati uz ‘zlatnu generaciju’, uz Šurjaka, Jerkovića, Mužinića, Buljana, Oblaka, Žungula… i sve njihove uspjehe. Bili su to sve momci iz Dalmacije koji su davali štih i identitet Hajduku2, kaže Beroš.

Doista, tih sedamdesetih godina uspjehe Hajdukove momčadi ostvarivali su igrači koji su mahom ponikli u Hajdukovoj školi, ponikli u Splitu ili splitskom zaleđu. U prvu momčad su ušli tako; Ivan Katalinić, Vedran Rožić, Jurica Jerković, Mario Boljat, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Željko Mijač, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Šime Luketin, Mićun Jovanić, Radomir Vukčević, Ivan Buljan, Slaviša Žungul koji je rođen u Požarevcu, a došao u Hajduk iz Kaštela.

Tek na tu “domaću” momčad Hajduk je doveo još vratara Rizaha Meškovića iz tuzlanske Slobode, Dragana Holcera iz niškog Radničkog, Branka Oblaka iz ljubljanske Olimpije, Borišu Đorđevića iz Bora, Boru Primorca iz mostarskog Veleža, Mišu Krstičevića iz metkovićke Neretve.

Hajdukovu momčad iz sredine sedamdesetih godina suvremenici i danas znaju izustiti napamet: Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković i Šurjak.

U europskim kupovima najveći uspjesi tadašnjeg Hajdua su polufinale Kupa kupova (poraz od engleskog Leedsa), dva četvrtfinala Kupa prvaka i jedan četvrtfinale Kupa kupova. Hajduk je znao na nevjerojatne čudesne načine ispadati iz europskih kupova. Primjerice, pobijedio bi francuski Saint-Ettiene u Splitu 4-1, u uzvratu bi izgubio 1-5. Ili, Hajduk pobjeđuje nizozemski PSV Eindhoven 2-0, u uzvratu pada s 0-3… Evo, i dan-danas ministar Beroš se ne može pomiriti s tim porazima.

A rana mu je i posebno nesretan poraz protiv HSV-a 1980. godine nakon 1-0 za njemčku momčad u Hamburgu Hajduk u uzvratu pobjeđuje s 3-2 i ispada.

Hajduk sedamdesetih godina nesumnjivo je bio jedna od najboljih europskih momčadi igrao je toliko moderno i ispred vremena, a ne svjedoče tome samo pet osvojenih jugoslavenskih kupova zaredom i tri prvenstva, nego još i ukradeni naslovi u namještenim završnicama tadašnjeg jugoslavenskog prvenstva, da su se za Ivića otimali najbolji europski klubovi.

I danas mlađi navijači Hajduka znaju reći:

„Ma, što se nismo rodili u to vrijeme”.

Uistinu, privilegija je bila biti Hajdukovac sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Vili Beroš je imao tu privilegiju.