Mamio ga je Beograd, ali on je izabrao Split: Jugoslaviju nosio čuvenim potezima

Sigurno se pamti! Ostao je velikan u kolektivnoj memoriji starijih navijača Hajduka. Stasiti Crnogorac u samo četiri godine očarao je srca Hajdukovih navijača, došao i do A reprezentacija, a i danas ga rado spominju. I on je tema našeg feljtona…

Zoran Simović stigao je u Splitu u paketu s Dušanom Pešićem iz kruševčkog Napretka. Zauzvrat, Hajduk je Napretku poslao napadača Davora Čopa i Stojka Mamića. Da, to je brat od Zdravka Mamića… Mnogi ni danas ne znaju da je nastupao za kruševački Napredak.

Već svojim prvim intervjuom po dolasku u Split stekao je ogromne simpatije grada pod Marjanom. Splićanima se Simović, dopao kao miran, staložen čovjek, odmjeren u izjavama, kao osoba koja zna što hoće.

Četiri nezaboravne godine u Hajduku

U Hajduku je proveo četiri godine (980-84) odigravši 157 utakmica. Bio je sudionik Europskog prvenstva 1984. godine u Francuskoj, a potom je šest godina čuvao mrežu turskog ligaša Galatasaraya. Gdje je postao legenda kluba, a dvaput je proglašen i najboljim sportašem u Turskoj.

Rođen je u Mojkovcu u Crnoj Gori 2. studenog 1954. godine. S 11 godina preselio se iz rodnog mjesta u Kruševac, Tu počinje igrati nogomet, a prvu utakmicu za seniorsku momčad odigrao je sa 17 godina braneći za Napredak, čiji gol čuva do odlaska u Split.

Kada su on i njegov kum Dušan Pešić donijeli odluku da se iz Kruševca zapute put Splita, stigle su brojne ponude, prvenstveno beogradskih klubova. No, oni su bili odlučni u svojoj nakani da odu u Split.

Najbolji sportaš Dalmacije

U anketi Slobodne Dalmacije 1983. godine Zoran Simović je proglašen najboljim sportašem Dalmacije za tu godinu. Nekoliko je puta javno isticao da mu je to najdraža nagrada koju je u životu dobio i uvijek se rado prisjeća te 1983. godine. Konačno je uspio u Hajduku iako je u početku bio rezerva. Prvi vratar bio je Ivan Pudar. Sve mu je išlo od noge, branio je u odličnoj formi. U anketi velikog broja tadašnjih dnevnih i tjednih jugoslavenskih novina proglašen je za nogometaša godine. Već prije je Simke kao nogometaš Napretka u sezoni 1979./80. u anketi Exspres politike bio proglašen najboljim nogometašem sezone.

U vrijeme njegova dolaska u Split, Hajduk je trenirao Ante Mladinić. Prvih šest kola u sezoni 1980/81 Simović grije rezervnu klupu. Čeka priliku. Dočekao ju je na najbolji mogući način. Pružao je solidne partije, prihvatili su ga suigrači, trener i publika.

Zoran Simović je za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao 10 susreta. Prvu utakmicu za reprezentaciju igrao je u Beogradu 12. listopada 1983. godine u kvalifikacijama za europsko prvenstvo protiv Norveške (2:1), a posljednju na Europskom prvenstvu u Francuskoj 19. lipnja 1984. protiv domaćina Francuza (2:3).

‘Kuda Simoviću, kuda?’

Oh da, branio je i onu čuvenu utakmicu Jugoslavije protiv Bugarske 1983. godine u Splitu, kada je Radanović u zadnjim sekundama postigao gol za pobjedu koja je značila plasman Jugoslavije na europsku smotru u Francuskoj. U toj utakmici Simović je obranio desetak bugarskih „zicera„, a neposredno prije Radanovićevog gola u tri navrata u desetak sekundi je obrnio čiste golove. Pokupio je loptu, daleko ju ispucao do Zlatka Vujovića koji se sjurio po krilu i nabacio Radanoviću na glavu. I sve se to događalo u zadnjih tridesetak sekudni,

Osim usklika komentatora Mladena Deliča ”Ljudi moji, je li to moguće”, ostao je zapamćen i njegov usklik: ”Kuda Simoviću, kuda? Ma, bravo Simoviću, dobro da si izašao”!

lako Hajduk u vrijeme Simovićeva čuvanja njegove mreže nije osjetio slast osvajanja naslova prvaka „Simke”, kako su ga zvali splitski navijači, osvojio je s Hajdukom kup u sezoni 1983/84 nakon remija 0:0 sa Crvenom Zvezdom u Beogradu. Prije toga Zvezda je poražena u Splitu s 2:1. Junak beogradske utakmice bio je upravo Zoran Simović koji je bravurozno onemogućavao 2vezdine napade na gol Hajduka, a bio je i najbolje ocijenjeni pojedinac te utakmice.

Treba biti odlučan

Simovićevo je vratarsko geslo bilo da svi igrači mogu pogriješiti, osim vratara iza kojega su jedino gol i “štange“. Vratar – uvijek je isticao Simović – treba biti odlučan, hrabar i uvijek koncentriran.

“Važno je odluku donijeti brzo i ne mijenjati je. Kada istrčiš, gotovo je, nema vraćanja. Vratar je ustvari zapovjednik broda. On sve vidi i komandira brodom. To je vrlo bitno za momčad. Ja sam uvijek posljednji čovjek i vidim kompletnu situaciju“, znao je reći Simović. O svom boravku u Splitu Simović kaže: “Svakom nogometašu, pa tako i meni poseban je bio ponos i čast igrati za Hajduk. O publici mogu govoriti samo u superlativu. Ona doista poznaje nogomet.”

U nogometnoj igri Zoran Simović je najviše volio izlaziti na centaršut. Tu je bio pravi car. Najteže su mu padale ozljede. Nikada nijednog igrača nije namjerno ozlijedio.

Zoran Simović, vratar iznimnih kvaliteta, nekoliko je godina bio neprikosnoven na bijelim vratima. Ostavio je trag U Hajduku, a mnogi se i danas sjećaju njegovih bravuroznih obrana i smirenosti na golu. Uz to što je bio veliki vratar, bio je i veliki čovjek. Kao što rekosmo, uvijek smiren, odmjeren, pravi nogometni gospodin. Sama počast koju su mu dodijelili čitatelji Slobodne Dalmacije, proglasivši ga najboljim sportašem dalmatinske regije 1983. godine, svjedoči o Ovim činjenicama, o Zoranu Simoviću velikom sportašu i čovjeku.