Kako je srpski ‘terorist’ rasplakao Hrvatsku: Tuđmanu se smračilo pred očima

Nikad maksimirski stadion s punim tribinama nije bio šutljiviji, kao nakon 2-2 protiv tadašnje SR Jugoslavije u kvalifikacijama za europsku smotru 2000. godine u Belgiji i Nizozemskoj. Mnogi tvrde koji su bili u svečanoj loži s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom da šef države nikad nije bio tako blijed i neraspoložen. I ovo je tema našeg feljtona povodom nogometnog Eura…

Hrvatskoj je za plasman na Euru nužna bila pobjeda, na valu optimizma zbog osvajanja brončane medalje na svjetskoj smotri u Francuskoj očekivalo se da će se naša reprezentacija prošetati kroz kvalifikacijsku skupinu sa Jugoslavijom, Irskom, Makedonijom i Maltom. No, poraz u Dublinu i tek remis u Skopju naposljetku su Hrvate koštali nastupa na velikom natjecanju. U Beogradu se s Jugoslavijom odigralo bez golova.

Dakle, da podrobno objasnimo situaciju. U zagrebačkom dvoboju protiv Jugoslavije Hrvatskoj je trebala pobjeda da bi bila prva, bod joj ništa nije koristio… Nije mogla s bodom biti ni druga za odlazak u dodatne kvalifikacije, tako se rasplitala teška skupina…

Veliki pritisak

“Ako me nešto može izbaciti iz takta, to su te proklete ulaznice”, govorio je prije utakmice s Jugoslavijom Ćiro Blažević. Kako su ga mediji tražili on je samo pričao o ulaznicama. Kada su se utakmice prodavala redovi su bili kilometarski. Bilo je i ozlijeđenih u toj jagmi za ulaznicama.

“Pogledajte me na što sličim, sve će vam biti jasno”, vikao je Ćiro. Blažević je doista prije gostovanja Jugoslavije bio veoma uzbuđen. “Nemojte me pogrešno shvatiti, jedva čekam da napustimo hotel Intercontinental, gdje smo se okupili, i krenemo u Čatež. Razlog je jednostavan: pritisak postaje neizdrživ, ulaznice, pozdravljanja, tapšanja…”

“Nama treba mir prije dvoboja s Jugoslavijom. Svašta sam prošao u trenerskoj karijeri, svi to znaju, no ovakav pritisak nisam. Teško se nosim s tim, osjećam pritisak – i te kako ga osjećam! Nemam ni sekunde mira. Čini mi se da ću i od nekih poluprijatelja napraviti neprijatelje, jer svi misle da imam tko zna koliko ulaznica. Moj prijatelj, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković, dao mi je 150 ulaznica iako sam tražio samo stotinjak. Ali, i tih 150 mi je premalo, trebalo bi mi ih… Ma, ne znam koliko bi mi ih trebalo, previše! Kažem, izgubio sam i prijatelje zbog toga”.

Boškov nadmudrio Ćiru

Jugoslaviju je vodio čuveni trener Vujadin Boškov. Ćiro je znao da od njega prijeti najveća opasnost. Pričao je dan prije utakmice na prigodnoj konferenciji za novinare:

“Dosad smo presudne utakmice uvijek dobivali. Htijenje, vjera i odlučnost karakteriziraju moje igrače u najvažnijim utakmicama. Eto, pogledajte kad smo dali gol Ircima, u posljednjoj minuti sudačkog vremena! Ne znam tko će to izdržati s Jugoslavijom, u toj će nam utakmici biti gore nego što nam je ikad bilo. Naša vjera mora biti jača od njihove.”

“Da budem točniji, oni mogu vjerovati u uspjeh samo koliko ćemo im mi dozvoliti. Dovoljno je da se malo opustimo, pa da oni steknu dojam da nešto mogu napraviti u Zagrebu. Bit moje strategije je držati Jugoslavene u uvjerenju da u Zagrebu ne mogu apsolutno ništa”.

Poništeni gol

Sve što je Ćiro govorio nije se obistinilo. Nije Hrvatska bila loše, no u redovima Jugoslavije jedan igrač je sjajio… Evo što je Blažević rekao reprezentativcima u svlačionici neposredno prije izlaska na teren uoči utakmice s Jugoslavijom:

“Kad bih bio u prigodi da moje duševno stanje nekome poklonim, poklonio bih ga nekome koga ne podnosim. Jest, obuzima me strah, ali se ne bojim nikoga na svijetu, jer znam da sam u pravu. Jedino čega se bojim jest da ne pogriješim, taj osjećaj me proganja i ne dozvoljava mi da spavam. Sjetite se samo utakmice s Republikom Irskom.”

“Postigneš pogodak, sudac ti ga poništi, a da ga je priznao, dali bismo Ircima pet komada. Pa onda strah od toga hoće li igrač u žaru igre proći nekažnjeno i tako dalje. Ima tu niz nijansi, sve je to vrlo složeno. Težu utakmicu od ove s Jugoslavijom nisam imao nikad u životu. Bilo je teških utakmica, ali ni jedna nije kao ova subotnja. I vjerujem u vas, utvaram si da vi vjerujete u mene”.

Izbornik Vatrenih jedva je dočekao skandal: Našao ga je za šankom u 3 ujutro u hotelu

Hrvatska odigrala dobro, ali…

Svi mi znamo ostatak priče. Odigrala je Hrvatska jako dobru utakmicu, a nije prošla. Dvije lude Mihajlovićeve lopte koje su Jugoslaveni iskoristili, samo dva hrvatska pogotka, a mogli su ih postići gomilu. Nesreća, velika nesreća. Opet je Hrvatskoj na domaćem terenu sudac uzeo mjeru. Nije priznat gol Bokšića iako je lopta prešla crtu.

Siniša Mihajlović zaista je u tom dvoboju bio pravi nogometni terorist, kako je već odigrao tu utakmicu! Fantastično. Oba gola je asistirao, sa svojim lelujavim loptama iz prekida. K tome, u jednom trenutku izvodio je četiri kornera uzastopce, tukavši na vrata. Bilo je i incidenata, Mirković je isključen zbog hvatanja Jarnija za genitalije.

Dvaput je gost vodio, dvaput je Hrvatska stizala zaostatak. Stanić je izjednačio u 47. minuti na 2-2 i bili smo uvjereni da će se do kraja postići pobjedonosni pogodak. Još smo imali i igrača više. I nije išlo. Neke su izmjene bile nelogične, tako je Ćiro Blažević u jednom trenutku Bokšića zamijenio Josipom Šimićem koji je kasnije promašio prazna vrata. Takav huk razočaranja Maksimir nije doživio. A muk nakon utakmice bio je sablasan.

Tuga na kraju

Na utakmici je bio i pokojni predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. I on je šokiran napustio stadion, legenda kaže da uopće nije odgovarao na upute osiguranja i pitanja suradnika. Pogled mu je bio mrk kao u rudara tisuću metara ispod zemlje.

Tako su se osjećali i svi hrvatski navijači. No, sport je to, a ne rat. Danas je ta utakmica ipak lijepo sjećanje, i po jedne i druge. Jer, riječ je bila o veličanstvenom sportskom događaju u kojem su igrači dali sve od sebe. Većini nije bilo. Naši ponajbolji igrači u toj utakmici bili su bili su napadači Alen Bokšić i Davor Šuker. Bilo ih je tužno gledati nakon utakmice.

“Nije ovo kraj svijeta! Zar više nećemo igrati reprezentativne utakmice jer ne idemo na EP? I Francuska je, kao nogometna velesila, propustila SP u Americi, pa je četiri godine kasnije postala svjetski prvak”, rekao je Bokšić.

Ćiro u šoku

„Treba izvući pouke iz pogrešaka i dobro se pripremiti za dalje. Naša reprezentacija, javnost i navijači će biti silno motivirani za ponovni odlazak na velika nogometna natjecanja. Ići ćemo u Japan za Svjetsko prvenstvo„! Bile su to riječi Davora Šukera.

A kapetan Boban u prvoj sljedećoj utakmici, prijateljskoj protiv Francuske u Parizu, oprostio se od reprezentacije. Toliko ga je pogodila ova utakmica. Sigurni smo da bi ostao u reprezentaciji da se otišlo na europsku smotru u Belgiji i Nizozemskoj 2000. godine. “Nakon ovakvog razočaranja, na naplatu dolaze sve one slabosti koje su pokrivane rezultatima. Ne znam hoćemo li biti dovoljno jaki da ovaj udarac apsorbiramo, ne znam„, rekao je Boban potiho najavljujući skori oproštaj.

Blažević je bio u najgorem stanju. Jedva je objašnjavao novinarima: “Oba pogotka koja smo primili iz prekida mogu okarakterizirati kao nesreću. Nesreća je i što je u Skopju utakmica završila bez pobjednika, mi imamo razloga biti nesretni. Pitate jesam li potrošio sreću u utakmici s Republikom Irskom? To je bila nesreća, a ne sreća, jer smo ih trebali unakaziti.

Pitali su ga novinar što će reći predsjedniku Tuđmanu? “Lako što ću ja reći, što će on meni reći, toga me strah”! I eto, sve je to prošlo. Nogomet se igrao i dalje, a Hrvatska je potom mahom išla na većinu velikih natjecanja, te bila i svjetski doprvak, kao i treća još jednom na svjetskoj smotri.