Jugoslavija se raspadala, a on dobio prijetnje: ‘Ako zaigraš, gotova ti obitelj’

Raspadom Jugoslavije nestale su preko noći i sve reprezentacije koje su do tog trenutka postojale, a kada je međunarodna zajednica uvela sankcije SFRJ, 30. svibnja 1992. godine, jasno je bilo kako za bivšu državu više nema spasa. No u tom trenutku mnogi sportaši nalazili su se diljem svijeta braneći boje države koja više ne postoji, a Hrvati i Slovenci tada više nisu niti nastupali za tu državu.

Zanimljivu priču donio je srpski portal Mondo, koji se prisjetio zadnje nogometne utakmice jedne jugoslavenske reprezentacije, koja je odigrana u Francuskoj, kada su već bile uvedene sankcije Jugoslaviji i pravno ti igrači nisu mogli niti nastupiti, ali ipak jesu. “Bio sam i član predolimpijske reprezentacije, tada sam prvi put odabran, a reprezentaciju su vodili prvo Vlatko Marković, a zatim i Josip Kuže.

Međutim tada su počele one ružne političke igre. S mladom reprezentacijom sam otputovao u Toulon, najjači turnir u Europi u tom uzrastu. Zvali smo se Jugoslavija, ali smo igrali bez Hrvata i Slovenaca”, prisjetio se Zoran Bata Mirković u knjizi Milenka Kikovića ’50 godina Nesalomivi’.

Iznenađenje turnira

“U grupi smo pobijedili Škote i Amerikance, a izgubili sa 1:0 od Portugalaca koji su bili svjetski prvaci, a predvodili su ih Rui Costa, Sao Pinto. Onda smo u polufinalu bili bolji od Francuza nakon izvođenja jedanaesteraca, a za “tricolore” su igrali Thuram, Dugarry, a naš Cicović je odbranio tri penala. I što se događa? Stiže vijest da je uveden embargo i da će nas izbaciti s turnira.

Predložili su Francuzima da igraju finale umjesto nas ali su oni bili ponosni i to odbili. I onda smo ipak odigrali finale, ponovo se sastali sa Portugalcima i opet izgubili, samo s 2:1. Ali smo, što nitko nije primijetio i objelodanio bili prvi i to prvog dana koji su prekršili sankcije”, prisjeća se Zoran Bata Mirković, a za Mondo su cijelu priču iz perspektive igrača ispričali i članovi tog tima, Spira Grujić, Dejan Dimitrijević, Željko Cicović i Albert Nađ.

“To je bilo kao neko nezvanično Europsko ili Svjetsko prvenstvo, baš jak turnir. Bili su tu igrači iz Bosne, iz Makedonije, Crne Gore… Bolić, Bajčetić, Mitko Stojkovski, Bečanović iz Nikšića, pa onda Piža Dimitrijević, Rambo Petković…”, počinje je Spira Grujić, a nastavio Albert Nađ: “Ja sam jedini bio ’74 godište. Tu su bili Cicović, Vejsil Varupa, Bata Mirković, Taševski, Dimtrijević, Vuksanović iz Sarajeva, Bolić… Mi smo tamo otišli koliko se ja sjećam kao SFRJ. A tamo nas nitko nije očekivao da ćemo doći do finala i kada smo došli do finala, odnosno već u polufinalu stvari su nam bile izbačene iz soba.”

Uveden embargo

Turnir u Toulonu je počeo 24. svibnja, a završio se 2. lipnja, a kao su 30. svibnja uvedene sankcije SFRJ, nitko nije znao što napraviti s reprezentacijom države koja se ne smije natjecati i koja faktički više ne postoji.

“Uopće nismo razmišljali o tome. S jedne strane jer u tom periodu nije bilo društvenih mreža i mi smo više bili preokupirani i bavili se nogometom i dobrim rezultatima nego što smo se bavili ratom. Nije bilo ni mobilnih telefona tako da ne znam da li sam se uopće čuo s obitelji za vreme trajanja turnira”, priča Grujić, koji je naglasio kako među igračima nije bilo tenzija.

“Bilo je priče da nećemo igrati polufinale, međutim Francuzi su bili favoriti i mislili su da će nas vrlo lako proći, međutim mi smo stvarno odigrali fantastičnu utakmicu. Rambo je bio sjajan i najviše mi je žao što on nije igrao za reprezentaciju koliko je trebalo igrati. 30. svibja su nam izbacili stvari iz sobe, međutim zbog mira organizator donosi odluku da mi igramo taj meč saFrancuzima jer su oni očekivali da će nas dobiti. Mi se vraćamo nakon utakmice s Francuskom, ušli smo u finale i sve torbe su nam van soba. Ponovo ih vraćamo u sobu i igramo finale s Portugalom koje smo izgubili. Nakon svake utakmice kako smo išli torbe su nam bile van hotela. Onda kad pobijedimo oni nam ponovo ubace, mi odemo sljedeću utakmicu, vratimo se s meča, nama opet torbe van hotela”, sjeća se Albert Nađ.

Prijetnje Boliću

“Pojedinačno su nas zvali na razgovore da vide da li bismo željeli igrati, ali u to vrijeme igrati za Jugoslaviju i nositi taj grb, to je bila svetinja. Nitko nije pričao da neće igrati. Bili smo u hotelu 10-15 kilometara od Toulona i čekali smo samo da nam jave da li ćemo igrati ili nećemo igrati finale. Mi smo se spremali, imali smo treninge kao da ništa nije bilo. Dolazilo je to do nas, ali mi smo bili uporni da odigramo utakmicu. Imali smo želju, imali smo volju i kvalitetu pogotovo”, prisjetio se Dimitrijević i naglasio: “Jedino je tu Bolić imao problem.”

“Sjećam se samo da su Boliću prijetili da ne smije igrati finalnu utakmicu. On je iz Zenice i prijetili su mu da ako bude odigrao utakmicu da će mu nastradati obitelj. Pričali smo mi s Bolićem i savjetovali smo ga da ne igra utakmicu, ali on je ipak tražio od izbnornika da ga ubaci u igru. Finalnu utakmicu nije počeo, mi smo gubili 2:0 i molio je trenera da uđe zadnjih 20 ili 25 minuta. Ušao je i odigrao je fenomenalno”, ističe Dimitrijević.

“Sada vraćam uspomene i krivo mi je što nismo dobili finale. Jer kada je Bolić ušao stvarno smo dobro igrali. Međutim nakon utakmice Bolić se nije s nama vratio za Beograd nego je otišao za Tursku. Mislim da je on čak proglašen za najboljeg tehničara turnira. Rui Costa je bio najbolji igrač, Elvir Bolić najbolji tehničar, a Cicović je bio najbolji golman. Ja sam bio najbolji mladi igrač.”

Povratak u Srbiju

“Mi smo otišli na turnir kao SFRJ, ali počeo je rat i baš dok smo bili tamo su uvedene sankcije. Nismo imali konekciju i kako da se vratimo. Onda je zahvaljujući jednom našem čovjeku u Parizu organiziran nam je povratak preko Rumunjske. Mi smo dugo čekali konekciju iz Francuske, pa smo išli za Rumunjsku, pa smo iz Rumunjske išli autobusom za Beograd”, pričaju igrači o povratku u Srbiju:

“Krećemo nazad, imali smo karte samo od Toulona do Pariza, dalje nismo znali kako. Оnda smo došli u Pariz i tamo je bio nogometni menadžer Milan Ćalasan i on nam je kupio karte do Bukurešta ili Temišvara za avion. Poslije nas je neki autobus, koji je bio toliko mali da nismo mogli sjediti svi u autobusu, vozio iz Temišvara ili Bukurešta do Kladova. Do granice, ali do brane! Autobus naš nije mogao doći preko brane do nas, pa smo mi pješke preko brane nosili sve one stvari i čekao nas je “Putnikov” autobus na drugoj strani i tako smo došli”, ispričali su nevjerojatnu priču zadnji reprezentativci Jugoslavije.

Prekriženi Vatreni razbjesnio je navijače, sad je drznuo Dalića, pa se neki pitaju zašto je nagrađen