Evo zašto je Dinamo odigrao najvažniju utakmicu svoje moderne povijesti

Usprkos svemu što se događalo ove sezone u Dinamu oni su opet u borbi za dvostruku krunu i odigrali su solidnu europsku sezonu. Prelako su neki navijači Dinama i rivali otpisali šampionski gen koji je usađen na Maksimiru. Iako nema dosta igrače one slavne generacije koja je započela dolaskom Nenada Bjelice neki su i dalje tu.

Prije svega se tu misli na najboljeg igrača kluba, Brunu Petkovića. Čovjek koji je riješio toliko velikih utakmica u dresu Dinama i čovjek koji je već davno ušao u plavi panteon u nedjelju je još jednom dokazao da je igrač za velike utakmice. Samo djelić njegove čudesne nogometne inteligencije bio je dovoljan da nakon Dalmacije utiša i Kvarner.

Nije ovo prvi put da “Doktor” odlučuje prvenstvo. Sjetite se kako je prije dvije godine teledirigiranom loptom iz okreta s centra asistirao Oršiću protiv Osijeka i tako gurnuo Dinamo prema naslovu prvaka. U nedjelju je Dinamo gurnuo prema tituli, ali i prema nečem punom većem. Prema novoj eri.

Sekunda do eksplozije

Tog 10.3. ove godine Velimir Zajec postao je predsjednik kluba i Dinamo se nakon 24 godine tiranije Zdravka Mamića i Mirka Barišća napokon oslobođen. Njihovi privatni interesi odmicali su ljude od kluba koji je nekada živio s njima. Dinamo je igrao pred tisuću ljudi, a slavilo se pred dvije tisuće. Do dolaska Bjelice koji je prvi u toj eri dobio slobodne ruke Dinamo je bio sam kanta za napucavanje u Europi i glavni cilj je bio pokazivanje mladih igrača kako bi se oni prodali, a napunili nečiji džepovi.

Zajecov dolazak označava početak nove ere. Vidi se da je u gradu drugačije. Osjetite euforiju, svaki kafić sada prenosi utakmice Dinama, klinci imaju dresove Dinama, pola grada ima i retro dres Građanskoga, navijači su zaustavljali bus kod Macole i slavili s igračima, a klub je organizirao gledanje utakmice na Maksimiru.  Naravno, nije to sve došlo u ova dva mjeseca. Došlo je to polako s dolaskom Bjelice pa malo po malo kako se Mamić micao tako su se i ljudi vraćali. Utakmicu Dinama i Istre je gledalo više od 10 tisuća ljudi. Sedam godina ranije istu utakmicu gledalo je jedva 2 tisuće gledatelja. Shvatili su i u Dinamu da odlaskom Mamića mogu polako vraćati Dinamo tamo gdje pripada, a to su kvartovi i ulice grada.

Dinamov duh ponovno je u Zagrebu. Nije ga dugo bilo punih osam godina od bojkota 2010. pa sve do 2018. (bojkot je prestao 2016., ali euforija kreće 2018.). Tek je tu i tamo ponovno bio tu, ali bile su to samo rijetki primjeri. Od 2018 do danas bilo ih je sve češće i sve je to ljepše, ali ove sezone polako kao da je sve došlo na svoje. Razlog leži i u jakom Hajduku i Rijeci, ali i “slabom” Dinamu.

Kada je Dinamu bilo najgore, kada se gubilo od Lokomotive 3:0, mučili su se sa svima, navijači Dinama nikada nisu fučkali, zazivali skidanje dresova ili zvali igrače ispod tribine na poluvremenu da im upute par ljigavih psovki. Pjesmom su motivirali igrače i transparentom “Ne damo da potoneš”, transparent koji ima puno dublje značenje.

Jer isti oni nisu dali da Dinamo potone u korupcijsku močvaru Mamić- Barišić. Bio je Dinamo duboko u njoj, ali jednom rukom malo po malo su ga izvlačili i ove godine konačno ga izvukli na površinu.  I s te površine jasno vidi sve ono gore navedeno što se u Zagrebu događa. Jer ta opasna močvara je pokušala ubiti duh Dinama u Zagrebu, zbog nje su izgubljene brojne generacije navijača zagrebačke svetinje.

Močvara je presušila i grad sada punim plućima diše dinamovštinu. Ljudi su ludim za Dinamom i pobjeda protiv Rijeke do kraja je zapalila plavi plamen koji je već itekako velik. Zato je ovo bila toliko važna utakmica. Igrat će Dinamo još puno velikih europskih utakmica, ali pobjedom nad Rijekom nastala je euforija zbog koje će i te velike europske pobjede biti još veće jer će praćenost biti veća. Dokaz te euforije trebali bi dobiti 25. svibnja kada se igra zadnje kolo.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Dinamove Kronike (@dinamovekronike)

Grad bi po prvi puta nakon 2008. mogao imati veliku feštu, bio bi to potpuni i krunski dokaz da Dinamo opet pripada građanima jer on prije svega i je građanski. Pobjedom Dinamo dobiva hrpu novih mladih navijača koji će se zaluditi klubom. Samo pogledajte onu djecu u Kranjčevićevoj kako su ushićeno letjeli prema svojim najdražim igračima.

Predsjednik Zajec je 1982.  legendarnom Zvonimru Milčecu rekao što je za njega Dinamo: “Pripadnost- intima, ne formalna. Način razmišljanja. I ljubav, premda to zvuči malo patetično, ali tak je. Otkad sam počel mislit bil sam Dinamovac, otkad za sebe znam. I tata i mama i sestra i žena i svi ženini. I moja mala Tena.”

Riječi su koje svakom Dinamovcu stvore knedlu u grlu jer znaju što je sve klub prošao i koliko dugo je bio bez podrške. Sada kada se stvari mijenjaju morate biti sretni kada opet vidite Dinamo među ljudima. I zato na Rujevici Dinamo ne igra samo za naslov i Europu. Igra za buduće generacije, ali i one koje su prošle to sve i spašavale Dinamo od potonuća. Za grad, za buduće generacije, za klub, za svetu plavu boju…

“Prolazi sve, sva ljeta, zime sve, al moja ljubav za tebe nikad neće proć” čuje se redovito sa Sjevera i to je ono što je u srcu svakoga tko voli plavu boju.

Bio je pojam nogometne inteligencije: Doktor koji se od boce nije odvajao