Pravi navijači Vatrenih su očajni, Savez mora reagirati, ovo se ne smije ponoviti

Puno ranije nego što smo svi mi željeli Hrvatska se vraća kući. Vatreni ovaj puta nisu uspjeli razveseliti naciju iako smo svi mi sanjali da trofej dolazi u domovinu. Ispadanje koje boli, ali nema prevelike drame. Kraj je ovo najveće generacije u povijesti našeg sporta, ali neke nove snage dolaze i nema razloga zašto ponovno jednog dana ne bi slavili.

U Njemačkoj smo se nadali da će to biti vrhunac generacije jer praktički igrali smo doma. 100 tisuća Hrvata je bilo u Berlinu, a gotovo 70 u Hamburgu i Leipzigu. Cijelo vrijeme se pričalo o vatrenoj atmosferi u Njemačkoj o čudesnoj brojnosti Hrvata, ali trebamo biti realni i reći da navijanja nije bilo i nema ga već godinama i samo je jedno rješenje za to. Idemo korak po korak.

Što se tiče atmosfere ona uistinu je bila vatrena, ali ne na stadionu. Hrvatski navijači dominiraju na ulicama. Naše pjesme odjekuju u kojem god gradu Hrvatska igra i tu nema nikakve dileme jer to je dosita tako. Hrvatska ima najbolje navijanje na ulicama, ali problem postaje kada se iz ulice presele na stadion, onda ti navijači postanu gledatelji tj. kazališna publika.

Savez mora reagirati

Na stadionu pjesma se već lagano stiša jer jedan dio onih koji je navijao na ulici je ostao vani jer kartu nemaju, ali zato je imaju oni koji nemaju veze s nogometom. Brojni influenceri, sponzori i slični ljudi koji su na stadion došli da se pokažu i da budu viđeni, a ne da navijaju. Jer zapravo nemaju pojma što je navijanje, a tamo su završili zbog raznoraznih sponzora na ove ili one načine. Njihov vrhunac navijanja je pjevanje Cesarice na Poljudu uoči početka utakmice. Svaka čast na tome, to je prelijepo, ali je i  jedino što se čuje od navijača. To što se kasnije priča o fantastičnoj atmosferi je čisto zavaravanje, a javnost prelako vjeruje.

Ako su ikada i bili na stadionu bili su kada je igrala reprezentacija pa navijanje nisu mogli ni vidjeti ili su bili na nekoj velikoj europskoj utakmici gdje je također navijanje davno umrlo, a zamijenila ih je kazališna publika kao što su oni sami. Jer za takve veliki hrvatski derbi nije previše zanimljiv. Maksimir je prederutan za njihovo naslikavanje, a na Poljudu su uglavnom već bili kada je reprezentacija igrala pa im nije zanimljivo opet. Naravno, Dinamovi i Hajdukovi navijači ponosni (i trebaju biti) su što je takvih egomanijaka malo na njihovim stadionima.

Navijanje u sve tri utakmice je bilo očajno. Ono postoji prve tri minute kada se pjeva “Zovi, samo zovi” i onda tišina. Hvata se najbolji mogući kadar najdražeg igrača, a onda se dijeli bespućima interneta nakon čega stižu lajkovi koji puno njihov ego još više i više. Problem je što ne postoji nit jasno određeno tko vodi navijanje.

Pravi navijači očajni

“Mi Hrvati” su udruga koja je zadužena za koreografije na utakmicama koje su ove godine bila na razini i svaka im čast na tome. Uglavnom se radi o ljudima iz dijaspore te su najbrojniji na tribinama zbog programa vjernosti HNS-a. Nadalje, oni su ti koji i počinju s pjesmom baš zbog navedene brojnosti, ali osim “Zovi, samo zovi” imaju još dvije pjesme. “U boj, uboj” pjeva se nakon neke dobre obrane, a “Za dobra stara vremena” pjeva se pred kraj utakmice ako pobjeđujemo.

Ako vam nije jasno kako navijanje treba izgledati onda pogledajte utakmice Nizozemske, Turske ili Mađarske. Tribine se tresu, pjesma ne staje, a ludnica kad padne gol je nešto nevjerojatno. Kod nas bude relativna ludnica, a koliko je momčadi trebala podrška vidjelo se kada je Modrić zabio, a Kramarić dolazi do tribina i diže gledatelje tj. nada se da će se ti gledatelji probuditi navijače u sebi.

Postoji rješenje za kraj ovog terora pozera i egotripera na tribinama. Savez MORA dati dobar dio karata dati pravim navijačima, ultrasima. Boysi, Torcida, Armada, Demoni, Ultras Vinkovci, Kohorta i svi ostali bili su sada na prvenstvu te su prema nekim informacijama svi zajedno dobili oko 1000 ulaznica. Jako mali je to broj da bi oni preuzeli navijanje, ali jasan znak da savez želi ultrase ponovno na tribini.

Ujedinjeni zajedno

Dokazali su sada da mogu biti ujedinjeni za Hrvatsku i na tribini, a ne samo kada su nevolje. Očito je da je ovo tek mali korak prema njihovom vraćanju kao što je to bilo krajem 90-ih kada su Boysi i Torcida vodili navijanje Hrvatske. Ne moraju oni dobiti većinu ulaznica nego onu količinu koja je potrebna da oni preuzmu organizaciju navijanja.

Potrebe za naslikavanjem će uvijek biti, ali kada bi krenulo organizirano navijanje, a ne da svatko pjeva svoje ili da se navija svakih pola sata imali bi bolje i navijanje koje traje cijelu utakmicu. Neka onda vatrena atmosfera s ulica i dođe na stadion i da Hrvatska konačno ima podršku dostojnu svoje nogometne veličine.

Evo što čeka Hrvatsku nakon razočaranja na Euru, jedna stvar bit će ključna