Hajka je bila neizdrživa, preko njih se udaralo po Daliću

Otkad je psihijatrije najjači ljudi ove medicinske struke bave se problemom – kako zaboraviti i preboljeti traumu. Koliko su uspješni uvijek prosuđuju pacijenti. A ako smo mi navijači hrvatske nogometne reprezentacije svojevrsni pacijenti, a nije da nismo, onda dobro znamo kako je teško zaboraviti sve traumatične događaje s i oko Vatrenih na recentnoj europskoj nogometnoj smotri u Njemačkoj.

Eliminacija nas je sve pogodila zbog čudnovatih, nesretnih, nespretnih i nevjerojatnih događaja u posljednjim sekundama utakmica protiv Albanije i Italije, koje su odigrane jedna za drugom u četiri dana. Svako naše slavlje prekinuti je u posljednjim sekundama, gdje ćeš većeg šoka za našeg navijača.

Sada lamentirati da je nogomet takav, da se slične stvari događaju i drugima jest kontraproduktivno. Briga nas za druge, uostalom kada smo kod drugih ima momčadima kojima se takve stvari nikad ne događaju.

Tanka je konkurencija

Zato probajmo nastup naše nacionalne momčadi opisati, ocijeniti i analizirati u kompletu, ne samo po tim zadnjim sekundama. Iako baš ti posljednji momenti determiniraju našu ulogu na ovoj smotri, kao i našu bol i nezadovoljstvo.

Evo, za početak obično pitanje. Koji je naš igrač bio najbolji na Euru? Teško vam je odgovoriti. Konkurencije praktički i nema. Prije nam se čini da su svi bili ispod svoje razine. Imamo li čovjeka kojega možemo proglasiti najboljim?

Ajmo okrenuti pitanje. Tko nas nije, eto, barem razočarao? Isto je teško dati odgovor. Tanka je konkurencija. Desetak dana kao glavni krivci bili su obilježavni naši „senatori„, nogometni veterani koji još uvijek igraju za masne plaće i koji su sigurno najzaslužniji za posljednjih divnih šest godina.

Imamo li bolje?

Hajka na njih u jednom trenutku bila je neizdrživa, a preko njih udaralo se na Zlatka Dalića. Kao „krimen„ mu se uzimalo bezrerervno povjerenje u starije igrače. No, tko kaže da kritičari nisu slijepi? Molim lijepo, tko je od onih mlađih ili srednjih igračkih godina uopće zadovoljio? Imamo li čovjeka koji je ovaj turnir odigrao kako zna i može.

Na žalost – nemamo! I tu leži cijela poanta. Opet, kada su svi krivci onda nitko nije kriv. Ipak, činjenica jest da su svi naši igrači koji su zaigrali po njemačkim travnjacima, bili baš na slabijoj razini koja se od svakog ponaosob očekivala.

Mi ćemo proglasiti najboljeg. Ne reda radi, već da objasnimo kako je to izgledalo na Euru i zašto nas je snašla ovakva nevolja. A i taj najbolji ima jedan kiks koji mu je bio neoprostiv.

Vučić ga napao jer su letjeli sa šahovnicom na Euro: Evo tko je ‘metnuo’ hrvatsku zastavu među Srbe

Livaković najbolji

Dakle, naš najbolji čovjek bio je vratar Dominik Livaković. Unatoč onom prvom primljenom pogotku protiv Albanije kada ga je kriva procjena koštala gola kakvog inače nikad ne prima. No, protiv Španjolske nas je spašavao od sramote, a s Italijom nas je držao na životu, do zadnje sekunda. Zaccagni koji ga je matirao u 98. minuti uputio je takav udarac da ga ne bi obranila tri vratara.

A kad vam je vratar najbolji čovjek to zorno sve govori. A toliko smo puno očekivali od svih drugih. Što je odigrao Šutalo, kakav je bio Juranović, zar nismo očekivali duplo boljeg Gvardiola, vidjeli smo da to nije onaj Perišić, pa i Kramarića smo čekali, svijetle trenutke na pamtimo Majera, Kovačić se čeka cijelu dekadu, Brozović je sjena čovjeka kojeg znamo, Modrić se trudio i kao uvijek bio naš najborbeniji igrač, ali… Dobro, Sučić je pokazao perspektivu, ali nije bio čovjek odluke.

U cjelini – imali smo previše nerspoloženih ljudi. Dalić im je vjerovao do zadnjeg trenutka. Pa će se i on sam pitati, kolikogod izgledao tvrdoglav do kraja, je li morao biti hrabriji i sa svježom krvlju koja je čekala na klupi stubokom promijeniti situaciju.

Ostala je frustracija

Javnost mu je to ultimativno nametala. A tko može jamčiti da je javnost, u kojoj dobar dio kritičara misli da lopta „skače jer je u njoj žaba„, uopće bila na pravom tragu, u pravu. Kako je to slikovito govorio nekdašnji predsjednik Saveza Vlatko Marković.

Istinu nikad nećemo znati. Ostala nam je samo frustracija, i to gadna.U svakoj utakmica u kojoj minimalno vodimo zbog nametnutog nam kompleksa tresti ćemo se kao prut u zadnjoj minuti.

Psihijatri, pomozite nam!